Svijet vodenih sportova nikada nije vidio ništa slično na Svjetskom plivačkom prvenstvu u Rimu 2009. godine. U osam dana natjecanja, u eri takozvanih "superodijela" od poliuretana koja su plivačima davala neprirodnu plovnost i brzinu, srušena su čak 42 svjetska rekorda. Gotovo da nije bilo discipline u kojoj najbolji rezultat svih vremena nije pomaknut. U takvoj atmosferi lova na rekorde, finale ženske utrke na 200 metara prsno trebalo je biti samo još jedna krunidba za američku superzvijezdu Rebeccu Soni. Olimpijska pobjednica iz Pekinga došla je u Rim kao apsolutni favorit. Međutim, već u polufinalu doživjela je prvi udarac. Kanađanka Annamay Pierse otplivala je 2:20.12, srušivši Sonin svjetski rekord star godinu dana. Scena je bila postavljena za epski dvoboj. S jedne strane Soni, nedodirljiva kraljica discipline željna osvete i povratka rekorda, a s druge strane Pierse, nova rekorderka željna prve velike svjetske medalje. Analitičari, treneri i navijači bili su jednoglasni: pobjednica će biti jedna od njih dvije, a vrijeme će sigurno biti ispod 2:20, granice koju nijedna žena do tada nije probila. U cijeloj toj priči, 22-godišnja Srpkinja Nađa Higl u stazi broj dva bila je tek prolazna fusnota. Godinu dana ranije, na Olimpijskim igrama, zauzela je skromno 33. mjesto. Nitko, apsolutno nitko, nije obraćao pozornost na nju.
Kada je pištolj označio početak utrke, Rebecca Soni krenula je tempom koji se graničio sa sportskim samoubojstvom. Htjela je poslati poruku, uništiti konkurenciju od samog starta. I uspijevala je u tome. Na polovici utrke, nakon sto metara, okrenula je u vremenu 1:05.73. Svjetski rekord koji je dan ranije postavila Pierse imao je prolaz od 1:07.28. Soni je bila sekundu i pol ispred crvene linije koja na ekranu označava rekord i gotovo dvije pune sekunde ispred drugoplasirane Pierse. Pitanje više nije bilo hoće li pobijediti, već za koliko će sekundi srušiti svjetski rekord. Kao aktualna olimpijska pobjednica, djelovala je kao stroj koji ne može zakazati. Na 150 metara njezina je dominacija bila još izraženija. Prolazno vrijeme od 1:42.20 bilo je i dalje daleko ispod rekorda (1:43.42), a njezina prednost pred Pierse narasla je na gotovo dvije i pol sekunde. Ostalo je još samo pedeset metara. Zlato i svjetski rekord bili su na dohvat ruke. Tribine su već slavile novu-staru kraljicu prsnog stila, a komentatori su pripremali hvalospjeve o jednoj od najdominantnijih izvedbi ikad viđenih. Zid na kraju bazena činio se tako blizu, a pobjeda tako sigurna. Cijeli plivački svijet gledao je u Rebeccu Soni, očekujući neizbježno.
A onda se dogodio sport. U posljednjih pedeset metara, tijelo Rebecce Soni počelo je otkazivati poslušnost. Njezini moćni zaveslaji postali su teški i spori, kao da se bori s nevidljivim zidom. Svakim metrom bilo je sve jasnije da se potpuno iscrpila. Crvena linija svjetskog rekorda na ekranu počela ju je sustizati, a zatim i pretjecati. Iza nje, borba za srebro i broncu između Pierse, Austrijanke Mirne Jukić i gotovo neprimjetne Higl postajala je sve žešća. Odjednom, te tri plivačice nisu se borile samo za utješne medalje. Počele su sustizati vodeću Amerikanku. Nevjerojatna prednost topila se nevjerojatnom brzinom. U posljednjih deset metara, četiri su plivačice bile gotovo poravnate. Uslijedio je kaotičan dodir zida i trenutak potpune tišine i zbunjenosti. Tko je pobijedio? Pogledi su bili uprti u semafor. A onda šok. Na prvom mjestu zasvijetlilo je ime: N. HIGL, SRB, 2:21.62. Zlato. Europski rekord. Pierse je bila druga, Jukić treća, a Soni, velika favoritkinja, ostala je bez medalje na četvrtom mjestu. Pobjeda je bila toliko neočekivana da je televizijskim kamermanima trebalo 12 sekundi da pronađu pobjednicu u bazenu kako bi snimili njezinu reakciju. Uobičajeno, to traje četiri do pet sekundi. Čak je i kratki sažetak utrke prikazivao samo generičke snimke, s jednim krupnim planom Kanađanke Pierse, koju su u gužvi vjerojatno zamijenili za Higl zbog bijele kapice.
Dok je svijet bio u šoku, oni koji su poznavali životni put Nađe Higl znali su da je ta pobjeda bila puno više od sportskog iznenađenja. Bila je to kruna nevjerojatne priče o prevladavanju straha i siromaštva. Svjetska prvakinja u plivanju, paradoksalno, odrasla je sa strahom od vode. Rođena u Pančevu, u teškim devedesetim godinama u Srbiji, odrastala je u velikoj oskudici. Zbog teške financijske situacije u obitelji, od svoje druge pa sve do 18 godine nikada nije vidjela more niti otišla na ljetovanje. To je u njoj stvorilo duboku nesigurnost i strah pri svakom ulasku u veću vodenu površinu. Njezin put do vrha bio je stoga dvostruka borba: protiv suparnica u bazenu i protiv vlastitih demona. Taj je strah, kako je sama rekla, "izliječen" direktnim izlaganjem - bacanjem u bazen. Njezina pobjeda u Rimu bila je stoga trijumf volje nad okolnostima. Postala je prva žena iz Srbije sa zlatnom medaljom na svjetskim plivačkim prvenstvima, a njezin otac Dragan proslavio je uspjeh na jedinstven način. Još ranije te godine sanjao je da će njegova kći plivati vrijeme 2:21 i obećao joj je da će, ako to ostvari, istetovirati to vrijeme na glavi. Po njezinom povratku kući, ispunio je obećanje, zauvijek zabilježivši trenutak čiste sportske magije na svom tjemenu.
Nakon Rima, karijere dviju glavnih akterica, Soni i Higl, krenule su potpuno suprotnim smjerovima. Za Rebeccu Soni, taj poraz bio je, kako je kasnije opisao Swimming World, "jedna od najvećih mrlja na njezinoj karijeri". Postao je gorivo koje ju je tjeralo naprijed. Odlučna da izbriše sjećanje na taj neuspjeh, postala je praktički nepobjediva. Osvojila je Panpacifički naslov 2010. godine, trijumfalno se vratila na svjetski tron u Šangaju 2011. godine, a vrhunac njezine iskupljeničke misije dogodio se na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. Tamo je ne samo obranila zlato, već je postala prva žena u povijesti koja je probila magičnu granicu od 2 minute i 20 sekundi, postavivši svjetski rekord od 2:19.59. Za Nađu Higl, rimska bajka ostala je jedinstveni trenutak slave koji nikada nije uspjela ponoviti. Bljesak genijalnosti u talijanskom bazenu bio je poput munje u boci. Već iduće godine na Europskom prvenstvu bila je osma s devet sekundi sporijim vremenom. Vratila se u finale Svjetskog prvenstva 2011. i zauzela šesto mjesto, što je bio njezin najbolji rezultat izvan te čudesne 2009. godine. Na Olimpijskim igrama u Londonu, gdje je Soni ispisala povijest, Higl je završila na 25. mjestu. Ubrzo nakon toga, 2013. godine, tiho se povukla iz plivanja. Slične sudbine zadesile su i ostale osvajačice medalja iz Rima: karijeru Annamay Pierse usporile su bolesti, dok se Mirna Jukić umirovila odmah nakon Rima
Borbe Nađe Higl nastavile su se i nakon završetka sportske karijere. Posvetila se obiteljskom životu, ali se suočila s teškom dijagnozom - ulceroznim kolitisom, kroničnom i neizlječivom autoimunom bolešću. Otvoreno je govorila o svojim usponima i padovima, bolovima i teškim trenucima, pronalazeći snagu u suprugu i dvoje djece. Prije nekoliko godina, njezina životna priča dobila je novo, pomalo gorko poglavlje. Tiho, bez medijske pompe, s obitelji se preselila u Sloveniju. Njezin suprug dobio je posao u Ljubljani, a ona je objasnila da odluka nije bila isključivo financijske prirode.
- Umorna sam od stalne borbe s nevidljivim neprijateljima. Ljudi se ovdje prelako potroše - zjavila je u jednom od rijetkih intervjua. Željela je da njezina djeca odrastaju u uređenijem sustavu koji će im pružiti veće šanse za ispunjenje vlastitih ambicija. Njezine riječi odjeknule su kao sentiment koji dijeli i drugi srpski plivački velikan, Milorad Čavić, koji se također vratio živjeti u Sjedinjene Američke Države.
- Ne ljutim se ni na koga, ni od koga ništa ne tražim. Odlazimo jer mislimo da je to najbolje za našu obitelj - zaključila je Higl. Danas, daleko od svjetala reflektora, žena koja je pobijedila strah od vode i šokirala svijet, radi kao psihoterapeutkinja, pomažući drugim sportašima da se nose s pritiscima i izazovima.
Otvori KEKS Pay
Opet vi...