Hrvatska nogometna reprezentacija u svojoj je 35-godišnjoj povijesti dva puta slavila svjetske bronce, 1998. i 2022. godine, jednom je, 2018. godine, bila u finalu Svjetskog prvenstva – što su bili nezamislivi uspjesi. Protagonisti tih zbivanja zasluženo su opjevani kao heroji nacije.
Međutim, na ovaj datum, 17. listopada, uvijek se vrijedno prisjetiti i heroja s početaka priče o reprezentaciji, onih momaka koji se nisu ustručavali pod hrvatsku zastavu stati dok Hrvatska još nije bila samostalna, igrača skupljenih zbrda-zdola s raznih krajeva Europe, riskirajući svoje klupske statuse... Tih 14 veličanstvenih zauvijek će imati status kultnih reprezentativaca.
Na današnji dan prije 35 godina, 17. listopada 1990., hrvatska nogometna reprezentacija odigrala je svoju prvu utakmicu, protiv selekcije SAD-a u Zagrebu i pobijedila 2:1. Bio je to prvorazredni spektakl pred 30 tisuća gledatelja u Maksimiru, čije slike su obišle cijeli svijet. Istodobno, bila je to priredba čija je organizacija zahtijevala višemjesečnu, nepogrešivu pripremu, a – malo tko zna – minute su presudile da se uopće odigra. Tu malu dramu sa sretnim ishodom svojedobno nam je ispričao pokojni dužnosnički doajen, Metkovac Ante Pavlović (1933.–2021.), čovjek koji je najzaslužniji da je ova utakmica uopće odigrana.
Telefonski poziv iz SAD-a
– Da se toga dana nisam zatekao u sobi Međunarodne komisije Nogometnog saveza Jugoslavije na beogradskim Terazijama i odgovorio na telefonski poziv iz Amerike, te utakmice ne bi bilo – kazao nam je Pavlović, koji je te 1990. godine obnašao funkciju generalnog sekretara NSJ-a (danas se to kaže glavni tajnik) i pojasnio:
– U toj sobi stajao sam pokraj telefona kada su Amerikanci nazvali i dramatičnim tonom zatražili povratnu informaciju Jugoslavena. Amerikanci su tražili odgovor na njihov dopis koji su čekali tjednima – odobrava li Nogometni savez Jugoslavije utakmicu Hrvatska – SAD. Taj dan istjecao im je zadnji rok da potvrde dolaze li u Zagreb. Taj njihov dopis nikada nije bio došao do mene, vjerojatno je završio u košu za smeće, a ja sam reagirao ekspresno: odmah sam poslao odobrenje Fifi i Amerikancima da se utakmica može igrati, a u roku od nekoliko sati iz SAD-a je teleksom stigla potvrda da njihova reprezentacija dolazi u Zagreb.
Zašto je ova Pavlovićeva reakcija postala antologijski čin? Zato što do tada nikada u povijesti nogometa jedna država koja još nije bila samostalna i nezavisna, kao 1990. godine Hrvatska, nije igrala prijateljsku utakmicu s jednom članicom Fife, i to sa SAD-om! Pavlović nam je prepričao kako je reakcija Beograda na igranje susreta Hrvatska – SAD bila gotovo histerična.
– Nogometni savez Srbije, kojim je predsjedao Nemanja Stanković iz Niša, zatražio je zabranu te utakmice, upozoravajući na moju zloporabu funkcije, te sazivanje hitne sjednice predsjedništva NSJ-a. Ona je i održana i na njoj su Srbi doživjeli još jedan poraz, i to nasred Terazija: nisu skupili pet glasova kako bi nadglasali blok koji su činili Hrvatska, Slovenija, Makedonija i BiH – podsjetio je Pavlović.
Drugi čin drame u organizaciji utakmice Hrvatska – SAD bilo je kako jamčiti sigurnost talijanskim sucima i, naravno, Amerikancima; kako će Pavlović uvjeriti saveznike u predsjedništvu NSJ-a da u organizaciji utakmice neće biti ni najmanje pogreške jer u suprotnom sankcije bi snosila reprezentacija Jugoslavije.
– Tada sam sazvao hitni organizacijski sastanak u Zagrebu, na kojemu su dogovoreni svi detalji. Ključni ljudi te operacije bili su tadašnji zapovjednik antiterorističke jedinice Lučko Marko Lukić i načelnik PU zagrebačke za red i mir Vjekoslav Brajović. Oni su bili najznačajnije figure u pripremi toga spektakularnog događaja – naglašava Pavlović.
Za dolazak tako zvučnoga suparnika u Zagreb zaslužan je Hrvat iz Toronta, John Opačak zvani Lega, koji i danas živi u Kanadi, narušena zdravlja, u domu za starije osobe u Torontu.
Propao susret s Mađarskom
Prvi izbornik Hrvatske bio je legendarni Dražan Jerković. U njegovu stožeru bili su Ivica Grnja, Zdenko Kobeščak i Vladimir Lukarić, a u zapisniku samo 14 igrača. Vatreni su pred 30 tisuća gledatelja svladali SAD 2:1 pogocima Aljoše Asanovića i Ivana Cvjetkovića, igračem utakmice bio je proglašen maestralni Marko Mlinarić, a prvi kapetan Hrvatske bio je tada 34-godišnji Zlatko Kranjčar.
Evo sastava i klubova u kojima su tada igrali vatreni: Ladić (Dinamo), od 70. Gabrić (Rijeka), Kasalo (Nürnberg), Vulić (Mallorca), Peršon (Dinamo), od 71. Židan (Dinamo), Dražić (Hajduk), Čelić (Hajduk), Asanović (Metz), od 58. Mladenović (Dinamo), Mlinarić (Cannes), Kranjčar (St. Pölten), Shala (Dinamo), Cvjetković (St. Truiden).
Za sljedeću akciju, utakmicu s Rumunjskom u Rijeci (22. prosinca 1990.), momčadi su se priključili Jarni, Bogdan, Jurčević, Rupčić, Šuker, Boban i Štimac, a malotko zna da su vatreni treću utakmicu trebali igrati 13. ožujka 1991. s Mađarskom u Osijeku, ali Fifa ju je – zabranila.
– HNS je tada napravio propust ne obavijestivši me da priprema tu utakmicu. Išao je u tu akciju bez moga, odnosno NSJ-ova dopuštenja, i Fifa je, na intervenciju Beograda, zatražila od mađarskog saveza da otkaže utakmicu. Kakva šteta, bio bi to veličanstven spektakl u Osijeku, već sam vidio tamburaše iz cijele Slavonije na toj fešti – zaključio je Ante Pavlović.
Otvori KEKS Pay
