S nedavnih Mediteranskih igara u Tarantu Sara Beram vratila se sa zlatnom medaljom u kategoriji do 65 kilograma, pa smo s jednom od naših najboljih boksačica razgovarali o njezinim najvećim sportskim dometima. I to na dan primanja za sve mediteranske medaljaše u Predsjedničkim dvorima kod predsjednika RH Zorana Milanovića.
– Je li ovo mediteransko zlato veći uspjeh od europske bronce?
– U mojoj sportskoj duši ova zlatna medalja nije kruna karijere, ali jest potvrda svega onoga u što smo vjerovali moj trener Damir Stručić i ja, a to je da sam kvalitetna boksačica i da pripadam svjetskom vrhu.
Je li europska bronca ipak bila dalekosežniji domet?
Europska bronca je veći rezultat
– Možemo to gledati i tako, ali možemo i tako da svaki meč treba pobijediti. Matematika je jednostavna. Na Mediteranskim igrama krenula sam od četvrtfinala, ali protiv izuzetne boksačice iz Tunisa, koja me u prvoj rundi iznenadila. Bilo to Prvenstvo Europe, bile to Mediteranske igre, bio to nekakav turnir A-kategorije, svaki meč treba pobijediti. No prema kriterijima HOO-a europska bronca predstavlja veći rezultat. Onda ću ga i ja, zbog financijske podrške koja iz toga proizlazi, tako klasificirati.
Koliko boksačici poput vas, inače magistri kineziologije, znači ta stipendijska potpora?
– Sada imam i drugi izvor prihoda, ali nakon svoje najveće ozljede, na Svjetskom prvenstvu u Liverpoolu, bila sam primorana zaposliti se. Nisam uspjela rezultatom produljiti prvu kategoriju pa me to počelo stiskati. Bio mi je to dosta velik stres. Boksala sam s velikim teretom, što nije idealno jer je već i teret natjecanja sam po sebi velik, a kamoli da razmišljate o tome hoćete li sutra biti na cesti. Osobito ja, koja sam u Zagrebu u najmu. Zato sam prvo upisala školu engleskog jezika, potom i doktorski studij na KIF-u, a nakon toga pojavio se i natječaj za posao koji sada radim. Nekako se sve to posložilo i sada boksam bez opterećenja.
Sada radite posao u struci.
– Radim na Sveučilištu obrane i sigurnosti kao profesorica tjelesne i zdravstvene kulture. Radim s kadetima, iznimno kvalitetnim mladim ljudima koji već s 19 godina ponosno nose odoru i predstavljaju Lijepu Našu.
S obzirom na to da niste nije obična profesorica kineziologije već i vrhunska boksačica, kako vas doživljavaju učenici?
– Imam vrlo pozitivne reakcije. Baš sam im održala prigodno predavanje o tjelesnoj kulturi kao temelju vojne spremnosti. Gledaju na mene kao na nekoga na koga se mogu ugledati, na koga mogu računati, kao na nekoga tko im može pokazati da mogu krenuti i mojim putem, koji je bio sve samo ne lagan. No ako želite uspjeti u životu, to je jedini put. Nema prečica i to im prenosim. Naglašavam red, rad i disciplinu. Naravno, uvijek treba uzeti u obzir i mentalnu stranu, ali nema ništa bez teškog rada, osobito u današnje vrijeme, kada je sve instant.
Pretpostavljamo da netko s takvim putem još uvijek sanja olimpijski san?
– Imam prostora boksati do svoje 40. godine, što je neka granica koju World Boxing dopušta u ženskom olimpijskom boksu. Dakle, mogu odraditi ovaj i još jedan ciklus. Krenula sam dosta kasno, s 19 godina, i moj vrhunac dolazi tek sada. Pokušat ću izboriti normu za Los Angeles. Neću reći da razmišljam samo o tome. Voljela bih to, ali sanjam i o tome da budem dobra u još nekom području, a ne samo u boksu. Želim pokazati da se istodobno mogu gurati i sportska i akademska, odnosno znanstvena karijera.
S obzirom na kasni početak, što vas je tako privuklo boksu?
– Baletom sam se bavila deset godina, nešto malo kikboksom, a onda sam otišla u boks. Imam dobar sportski pedigre kada je riječ o koordinaciji, ravnoteži, fleksibilnosti, jakosti i snazi. Tako da mi se nije bilo teško prilagoditi zahtjevima boksa.
Dakle, zacijelo nije bio problem učiti nove motoričke obrasce?
– Ne, nije. Motorična sam. Veći je problem bio to što sam odmah ušla u seniorski boks. Kada sam počinjala, nije bilo prvenstava U-22 na kojima bih svoje sposobnosti mogla pokazati s vršnjakinjama, nego sam odmah ušla među seniorke. I zato je tu bilo izgubljenih borbi jer bih došla na turnir i odmah boksala s trećom s Olimpijskih igara. Nije bilo prostora za prilagodbu na seniorski boks, nego sam odmah bila bačena među lavice.
Zanima li vas profesionalni boks, koji ipak nudi veću zaradu od olimpijskog?
– To me ne zanima. Svaka čast svakome tko kroči u profesionalni boks jer to je prvenstveno biznis, pa tek onda sve ostalo. Imala sam jedan profesionalni meč u kojem sam, premda sam pobijedila, imala negativno iskustvo. Bilo je javno obećano da će pobjednica dobiti 10 tisuća dolara, a poražena pet tisuća, a na kraju nisam dobila ništa. Dakle, nemam dobro iskustvo.
Olimpijski boks čini se "urednijim" od profesionalnog jer nakon ždrijeba boksač može vidjeti kakav ga put čeka na natjecanju, dok u profesionalnoj priči borac puno ovisi o tome s kakvog tržišta dolazi, odnosno o promotoru i menadžeru.
– Da se razumijemo, i u amaterskom boksu postoji problematika nacionalnosti jer postoje lobiji. Kada smo li-la, suci će uvijek prevagnuti na stranu Amerikanaca, Engleza, Rusa... I zato moramo biti naglašeno bolji, što nije lako jer se sada novac vrti i u amaterskom boksu. U profesionalnom boksu sve je to izraženije jer ondje ne nastupate pod svojom zastavom, nego više predstavljate sebe i svoju promotorsku kuću nego zemlju.
Individualno je pitanje koliko će se koji profesionalac nacionalno određivati u čemu je naš Filip Hrgović dosta aktivan.
– Filip se već svojom ulaznom Thompsonovom pjesmom dovoljno izražava. Hrvat i pol.
Hrgu su ocrnjivali, a sad je prvak
Kad smo već kod prvog hrvatskog svjetskog prvaka u teškoj kategoriji, kako ste vi to doživjeli?
– Izuzetno mi je drago što je upravo on osvojio pojas jer to je čovjek koji je nakon amaterske karijere bio najocrnjeniji sportaš u Hrvatskoj. Nije imao potporu naše boksačke zajednice. Mnogi su ga negativno komentirali, od trenera i boksača pa do ljudi koji su si umislili da znaju nešto više o boksu. Čak su i neki njegovi bivši kolege govorili da im on nije utkao put u profesionalni boks. Smatram da svatko za sebe pokazuje koliko je kvalitetan, a ne da netko nekoga mora povlačiti za sobom. Sport je nemilosrdan i u boksu ljudi gledaju sami sebe. Tu nema guranja preko veze, nego vrijediš onoliko koliko pokazuješ u ringu.
I Saru je fascinirala Filipova izdržljivost.
– Još kada sam ja krenula u boks, kružile su priče o tome kako Hrga trči tri puta 800 metara i da to svaki put istrči za manje od tri minute. To dovoljno govori o njegovu kondicijskom kapacitetu i ja nikad nisam sumnjala u njegovu izdržljivost. A valja mu čestitati i na izboru taktike protiv tehnički moćnog protivnika kojeg čeka velika budućnost. No s toliko puno ispucanih udaraca potrošnja mora biti velika. Znano je da što je veći mišić, to je veća i potrošnja. A sve je to Hrga znalački iskoristio.
Otvori KEKS Pay
