Prije 17 godina, točnije 27. travnja 2003., Hrvatska je prvi i jedini put u povijesti osvojila europski naslov u odbojci.
Uspjelo je to kadetkinjama koje je vodio Nino Matjačić, danas prvi čovjek Ženskog odbojkaškog kluba Dinamo, koji bi sljedeće sezone trebao igrati u Superligi, elitnom razredu hrvatske odbojke.
– Operacija EP 2003. počela je u siječnju 2001. godine. Na sedmodnevnim pripremama u Topuskom okupio sam 26 igračica koje su iskakale kvalitetom.
– Na turnirima sam suzio izbor. Prvo smo igrali sa slabijim suparnicama, s ekipama Druge lige, pa s vršnjakinjama iz raznih međunarodnih klubova. Na turniru Alpe - Jadran osvojili smo prvo mjesto, protiv godinu starijih igračica, a onda su uslijedile male turneje u Češkoj i Slovačkoj. Ondje smo igrali s njihovim reprezentacijama – prisjeća se tih dana Nino Matjačić.
Neposredno prije početka EP-a u Zagrebu, Hrvatska je pobijedila seniorsku ekipu Azene (3:0) i kadetsku reprezentaciju Rusije (3:2), a izgubila je od seniorki Mladosti (2:3).
– U udarnoj postavi igralo je pet igračica koje su već tada, sa 17 godina, bile udarne igle svojih klubova u Prvoj ligi – Senna Ušić i Diana Breščić u Azeni, Ana Starčević u Osijeku, Ivana Miloš i Lucija Cigić u Rijeci, dok su Hana Čutura i Marija Škender igrale za Mladost II u Trećoj ligi.
Pohod na vrh Europe počeo je 22. travnja.
Svladale i SiCG
– U skupini su nam suparnici bile europske i svjetske velesile: Njemačka, Srbija i Crna Gora te Poljska. Sve smo ih pobijedili s 3:0. Prvo smo svladali Njemačku. Prije početka smo se više bojali sebe nego Njemica, a onda je uslijedila odbojkaška poezija u napadu, začinjena sjajnom borbom u obrani. Tom utakmicom riješili smo se treme i znali da je polufinale naš. Drugo jutro je vozač autobusa koji nas je stalno vozio na treninge i utakmice sanjao da igramo u finalu. Svima nam se jako svidio njegov san i odlučili smo ga pretvoriti u javu – prisjeća se Matjačić.
U 2. kolu, sad već pred 1000 gledatelja, Hrvatska pobjeđuje SiCG, a u trećem kolu pada i Poljska.
– Poljska, dotadašnji prvak Europe, u drugom setu došla je do 22 poena, ali odmah nakon toga smo je vratili “u normalu” – na 13 poena u trećem setu.
Nakon prvog mjesta u skupini, uslijedio je dan odmora, a zatim borba za europske medalje.
– Slobodan dan proveli smo u miru ZOO-a – kaže naš sugovornik.
Subota, dan polufinala. Nakon tri odigrane utakmice (9-0 u setovima, uz omjer osvojenih i izgubljenih poena 225:136) u grupnoj fazi natjecanja, u polufinalu nas je čekala Rusija.
– Na tribinama, uz oko 1000 gledatelja, utakmicu je došao gledati i najveći trener u povijesti – Nikolaj Karpolj. U našoj igri više nije bilo protočnosti i ljepote, ali kako kaže stara sportska mudrost – igrate onoliko koliko vam suparnik dopusti. Odlične Ruskinje nisu imale razumijevanja za našu lepršavost, pa smo zato morali pobijediti na mišiće. Teška pobjeda 3:1, ali smo u finalu! Psihički najmirniji dan na prvenstvu bio nam je – finalni. Znamo da smo dobri, znamo da je medalja oko vrata i znamo da će nas krcata dvorana nositi do zlata. Prije finala zaspao sam kao beba, u sekundi. Bez ikakve nervoze ili treme – priča tadašnji hrvatski izbornik.
Nedjelja, dan finala. S druge strane čekala nas je odbojkaška velesila Italija.
– Talijanke su imale vrhunsku opremu, a mi smo igrali u šivanim dresovima za 70 kuna. Kako li smo samo bili ljubomorni na njih. Ulazimo u dvoranu na zagrijavanje 45 minuta prije početka, a unutra već nekoliko stotina gledatelja. To nam je bio prvi šok, a drugi je uslijedio početkom utakmice, kada smo izgledali smiješno i gubili s 1:6 . Nakon minute odmora, počinje odbojkaška simfonija zajedno s prepunim gledalištem (2500), za laganih, brzih i konačnih 3:0 – živo prepričavati Matjačić.
Talijanke nisu imale šanse. Osvojile su samo 45 poena. Nikad lakša pobjeda u nekom europskom finalu, pred nikad više publike, kada je riječ o kadetskom uzrastu. Kadetsku reprezentaciju Hrvatske u pet utakmica gledalo je 6500 gledatelja, i to u vrijeme proljetnih praznika.
– U pet utakmica izgubili smo samo set. Nakon utakmice s Rusijom u polufinalu bili smo jako utučeni zbog lošije igre. Praktično smo se zbog toga ispričavali na konferenciji za novinare. A pobijedili smo veliku Rusiju i ušli u finale... Statistički to izgleda ovako – 66 posto prijema, 49 posto napada, 2,1 as po setu, 2,9 blokova po setu.
Svi stručnjaci su se pak složili u jednom – od prvog dana, od selekcije igračica, odabira sparing-partnera, planiranja i izvršavanja priprema do psihološke pripreme – sve je napravljeno za udžbenike.
– Takve atmosfere u Domu odbojke dotad nije bilo punih 12 godina, od kada je Mladost postala prvak Europe s Kirilovom, Ogijenko, Čebukinom... Sve dane turnira navijanjem su prednjačile dvije sportske legende – Sven Ušić i Dubravko Šimenc – istaknuo je Matjačić i dodao:
– Preko noći tiskali smo majice Croatia european champion. Dakle, morali smo pobijediti da ne propadnu majice.
Gdje se slavilo?
– Nakon finala, igračice su dobile izlazak do pet ujutro, slavile su u tada popularnom Aquariusu, a slavlju su se pridružili i tadašnji rukometaši Zagreba Lacković, Vuković i Stoilov.
Ugled nam je porastao
U kadetskoj kategoriji ta generacija odigrala je 20 utakmica, i to protiv odbojkaških velesila kao što su Brazil, Rusija, Italija, Njemačka, Srbija, Nizozemska, Poljska, Francuska. Učinak je 18 pobjeda i samo dva poraza, oba 2:3.
– Koliko nam je, nakon zlata, porastao ugled, dokazuje i činjenica da su nas Talijanke počele redovito zvati na zajedničke pripreme – naglasio je Nino.
U juniorskom uzrastu ova generacija pobijedila je i SAD na SP-u u Ankari 2005. godine, a ta reprezentacija SAD-a je u tom sastavu kasnije osvojila naslov olimpijskog i svjetskog prvaka.
– Drago mi je da je snimljen dokumentarni film “Hrvatska na krovu Europe”, koji se može gledati na YouTubeu – zaključio je Nino Matjačić.
A gdje su danas, 17 godina kasnije, osvajačice zlatne medalje?
Senna Ušić (udala se i rodila, ima privatni biznis), Ivana Miloš (igrala do prošle godine, udala se), Dijana Breščić (udala se, rodila, trenerica je u Gorici), Marina Škender (ne igra više, udala se), Ivana Kamenjarin (živi i radi u Splitu), Lucija Cigić (živi i radi u Rijeci), Marina Pehar (radi u Zadru, udala se i rodila), Dina Bečić (ne igra više), Martina Račić (živi i radi u Poreču, udala se i rodila), Antonija Kaleb (ne igra više, živi u SAD-u), Ana Starčević (još igra, za francuski Cannes), Hana Čutura (još igra, za francuski Nantes).
