Bio je to 31. siječnja 2025. godine, Borussia Dortmund neočekivano je 'plivala' u donjem domu ljestvice Bundeslige, tek na 11. mjestu, a na službenim kanalima objavljena je vijest da je bivši kapetan i bivši izbornik hrvatske nogometne reprezentacije Niko Kovač novi trener žuto-crnih. Pred sobom je Kovač imao ogroman, gotovo pa nemoguć izazov: nekako pokušati momčad do kraja sezone, u 15 preostalih kola, dovesti do top 4 plasmana, do mjesta koje vodi u Ligu prvaka, i za to mu je obećan bonus od 750 tisuća eura.
Uzevši u obzir da je njegov najrecentniji mandat u Wolfsburgu bio ispod očekivanja, Kovačevo imenovanje se u Njemačkoj dočekalo s dosta skepse, čak i podsmijeha. Iako je u trenerskoj karijeri imao sjajne rezultate, u velikom broju slučajeva bio je zapamćen po kontroverznim anegdotama.
– On je moj favorit za preuzimanje Dortmunda. Tako će klub shvatiti što je to zapravo kriza. Nestat će sav mir i harmonija. Najozbiljnije sumnjam u to da on može ondje u bilo čemu uspjeti – komentirao je sarkastično tada Max Kruse, čovjek kojeg je kao kapetana Wolfsburga Niko Kovač izbacio iz momčadi zbog manjka discipline.
U kući se govorio hrvatski
Kovač je tijekom trenerske karijere često imao problem sa zvijezdama klubova, koje je ili stavljao na klupu ili udaljavao iz momčadi jer nisu ispunjavale trenerske ili disciplinske zahtjeve. Osim s Kruseom, događalo se to i s Alexom Meierom u Eintrachtu, Thomasom Müllerom u Bayernu, Wissamom Ben Yedderom u Monacu. Te situacije su nekako, posebice u njemačkim medijima i javnosti, bacile sjenu na sve ono dobro što je tih godina radio.
Međutim, 53-godišnji hrvatski stručnjak u Dortmundu je svim dežurnim kritičarima začepio usta i ostvario taj gotovo pa nevjerojatan pothvat. Borussia je u posljednjih osam ligaških kola nanizala osam utakmica bez poraza (sedam pobjeda i gostujući remi s Bayernom) te tako došla do četvrtog mjesta i plasmana u Ligu prvaka.
– Jedan od najvećih trenerskih uspjeha u povijesti Borussije Dortmund – rekao je sportski direktor kluba Lars Ricken, a i isprva sumnjičavi njemački mediji objavili su hvalospjeve:
– 'Keep it simple' bio je moto s kojim je 53-godišnji Kovač početkom veljače preuzeo Dortmund. Iskusni trener nije želio preopteretiti posrnulu momčad BVB-a raznim taktičkim zamislima, već ju je odlučio stabilizirati jednostavnim, ali učinkovitim metodama. Povećavao je trčanje na treninzima, dok je pucanje na kraju bilo zabranjeno kako bi se očuvali mišići. Dio je to jasnih pravila koja je Kovač uveo i s kojima je pogodio. Kako su igrači postajali fizički spremniji, što u ovoj fazi sezone nije samo po sebi razumljivo, tako su bili koncentriraniji. Obrana se učvrstila, napad je postao učinkovitiji. Rezultati su se popravili, a s njima i samopouzdanje. Jednostavna jednadžba – stoji u tekstu njemačkoga Kickera.
Njemačka rigidna disciplina s balkanskim štihom temperamenta, tako je na prvu najjednostavnije opisati Kovača. Sve to postaje jasnije kad pogledamo unatrag, njegove početke. Nikin otac Mato Kovač sa suprugom Ivkom krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća trbuhom za kruhom otišao je iz livanjskog sela Lusnića u Zapadni Berlin. Došli su u Berlin bez znanja njemačkog jezika, što je dodatno otežavalo njihovu prilagodbu. Otac je radio na gradilištu, a majka kao čistačica. Niko je rođen 1971., a njegov mlađi brat Robert tri godine poslije. Odrastali su u berlinskoj četvrti Wedding, mladi Niko i Robert išli su u njemački vrtić, ali u kući se govorio isključivo i samo hrvatski jezik. Otkad je kao klinac počeo trenirati u lokalnom Rapidu iz Weddinga, istodobno je pohađao tada jugoslavensku dopunsku školu, u kojoj je usavršavao jezik te nekoliko godina poslije stekao svjedodžbu na čijemu je pečatu pisalo srpsko-hrvatski. U toj školi upoznao je i svoju današnju suprugu, Kristinu.
– Od početka sam znao da je ona ta. Još dok smo posjećivali tadašnju jugoslavensku dopunsku nastavu u Njemačkoj, bio sam u sedmom, a ona u petom razredu. Morao sam se mnogo toga odreći, no dragi me Bog nagradio: ne samo što sam postao profesionalac nego sam i upoznao svoju suprugu – rekao je Niko svojedobno u intervjuu za Glas Koncila.
Neko vrijeme Niko je, kao osmogodišnjak, paralelno trenirao nogomet i džudo te dogurao do plavoga pojasa, ali se onda ipak u jednom trenutku odlučio posvetiti samo nogometu. U Rapidu je igrao od osme do šesnaeste godine, a tada se dogodilo nešto neočekivano, no opet tipično za dječaka u tinejdžerskim godinama: zasitio se nogometa i želio je prestati igrati. I u tom prijelomnom trenutku, kada se mladi Niko prvi put suočio s ozbiljnim životnim izazovom, otac Mato bio je autoritativna figura koja je sina usmjerila na pravi put.
– Jednostavno mi je došlo da sve napustim. Nisam imao više volje odlaziti na treninge i na utakmice. I tada mi je otac najviše pomogao. Ne, nije me tjerao na treninge, niti me tjerao da se odmah odlučim. Dao mi je vremena, ali me dobro savjetovao. Rekao mi je kako je on zadovoljan i sretan što idem na nogomet, što nisam na ulici. Najbolje što je otac učinio jest to da me nije silio, niti mi je zapovijedao. Na kraju je meni prepustio odluku, a zapravo mi je pomogao da se predomislim – ispričao je Niko Kovač u biografiji 'Kovači vatrene sreće'.
Deset godina Bundeslige
I to je možda i najbolja odluka koju je donio u karijeri. Niko je nakon lokalnog Rapida u juniorskoj dobi prešao u još jedan amaterski klub, Herthu 03 Zehlendorf. U tom periodu je, zanimljivo, bio i na probi za Dinamo u prijateljskoj utakmici u Dugoj Resi, zadovoljio je, ali nikad nije dobio poziv nakon te probe. Poslije dvije godine u spomenutom klubu Niko je dobio poziv 'prave', berlinske Herthe te je 1991. godine počeo njegov profesionalni put. Nakon pet godina u drugoligašu, Kovač je 1996. godine prešao u Bayer iz Leverkusena te debitirao u Bundesligi, u kojoj je igrao idućih deset godina, redom za Leverkusen, HSV, Bayern iz Münchena te Herthu. Kad je u Njemačkoj stvorio reputaciju 'radilice veznog reda', onda vam je jasno o kakvom je igraču po pitanju discipline bila riječ. Osim toga, dugo je bio i kapetan hrvatske reprezentacije, za koju je upisao 83 nastupa i 14 pogodaka. Karijeru je 2009. završio u austrijskom Red Bull Salzburgu, no odmah je uslijedio novi put.
– Volio bih kombinirati Trapattonijevu ljudskost, Hitzfeldovu pravednost, Barićevu sposobnost motivacije i Stevensovu disciplinu. No želim imati i nešto svoje i njegovati svoj trenerski stil – kazao je Niko okrenuvši se tada novoj karijeri, onoj nogometnog trenera.
U igračkoj karijeri Kovač je osvojio tri trofeja, Bundesligu, DFB Pokal i Svjetsko klupsko prvenstvo s Bayernom, a u trenerskoj je dosad taj konto već nadmašio osvojivši DFB pokal s Eintrachtom te trostruku domaću krunu s Bayernom (prvenstvo, kup i superkup). Trenersku karijeru seniorske razine započeo je u Salzburgu 2011. kao pomoćni trener Ricarda Moniza, čovjeka koji je prošle sezone bio trener Slaven Belupa. Potom je bio u sustavu HNS-a, prvo kao izbornik hrvatske U-21 reprezentacije, a od listopada 2013. do rujna 2015. kao izbornik A-selekcije. Bio je to mandat protkan usponima, padovima i kontroverzama, no Niko će iza sebe uvijek imati sjećanja sa SP-a u Brazilu 2014. godine.
Daleko najveći trenerski uspjeh je povijesno osvajanje kupa Njemačke s Eintrachtom 2018. godine svladavši minhenski Bayern u finalu. Tu se zacementirao u povijest. U međuvremenu je bio na klupama Bayerna, Monaca i Wolfsburga, a danas je u Dortmundu ostvario rezultat koji bi mogao parirati tom njegovu najvećem uspjehu iz Frankfurta. Nakon nekoliko godina dobrih, ali ne i impresivnih rezultata, Kovač je sedam godina poslije ponovno na glasu kao tvorac čuda, i to posve zasluženo.
Roditelji su mu iz Livna došli na bauštelu i čišćenje. Nisu znali jezik. Ja poznam neke koji ni danas ne znaju jezik a bogme niti čistiti baš i ne znaju.