Zagreb je nakon 49 godina dočekao Dinamovo europsko proljeće, a Večernjakovi čitatelji nakon devetnaest godina najzagrebačkiji dnevni list, svoju kultnu Plavu devetku. Moćni plavi Dinamo i bogati, raskošni plavi Večernjak, ponovno ruku pod ruku, u danu za povijest zagrebačkog i hrvatskog nogometa.
>> Pogledajte atmosferu na Maksimiru
Plava devetka (poslijepodnevno izdanje) Večernjeg lista prvi je put izašlo 8. svibnja 1984., a posljednji broj 9. srpnja 1999. godine. U tih petnaest godina prvi je zagrebački dnevni list promijenio Zagreb. Bile su to godine rasta i za Večernji list i za hrvatski glavni grad.
U prvih 366 dana izlaženja ‘devetka’ je postala hit, a za najbrže novine u Zagrebu njezini su urednici Toni Šimunović i Marijan Machala dobili priznanje ceha - Zlatna pera.
A ponovno probuđeni nogometni Zagreb danas slavi svoje junake u plavim dresovima. Gotovo pola stoljeća Dinamovi kroničari i navijači hodali su stazom uspomena i nostalgije, uzdisali na spomen Belina, Lamze, Vabeca i Novaka, evocirajući kadrove Juventusa, Eintrachta, Leedsa i Marseillea, gotovo izgubivši nadu kako će netko jednoga dana ponoviti njihov nezaboravni europski pohod.
Dinamovo europsko proljeće, šaputalo se gubeći dodir s realnošću, bilo je ukleto, priječili su ga zli duhovi, pa se zazivala pomoć ‘odozgo’, nudila pomoć vračeva i egzorcista. Kao da se neka zlokobna sila sručila na plavi klub...
Četrdesetdevet godina nakon Marseillea, Zagreb je ponovno europska nogometna metropola, a Nenad Bjelica i odred njegovih marinaca u plavim dresovima ispisuju novo poglavlje Dinamove bogate povijesti. Nastupajući entuzijastično, strastveno, žestoko i nepokolebljivo, poput Dalićeve Hrvatske prošloga na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, Dinamovi nogometaši, ‘purgeri’ iz Irana, Poljske, Kosova i Bosne, od gotovo nepoznatih legionara u kratkom su razdoblju postali novi zagrebački nogometni idoli.
Ono što svojedobno nisu uspjeli ni Dinamovi velikani, Cico, Mlinka i Zeko, pa Boban i Šuker, pa Žuti, Mara i Cvita, na kraju i Čarli, Dudu i Luka, ostvarili su oni od kojih se to najmanje očekivalo: hobotnica Livaković, ‘Veliki Blek’ Dilaver, kapetan Ademi, Izet ‘Hajro’, lucidni Gojak, lepršavi Oršić, gorostasni Budimir i lukavi ‘Gavro’, matador Olmo..., silna i neustrašiva vojska vođena majstorskom rukom stratega Nenada Bjelice.
Tako će ponos grada mog u prosincu u Nyonu biti u ždrijebu 48 najboljih klubova Europe, sada više ne kao nepoželjni, ustrašeni, impresionirani uljez, nego kao momčad koja zaslužuje svaki respekt.
Impozantna, prelijepa slika punoga Maksimira, kao zamrznuti kadar spektakularne kulise iz nezaboravne 1967., grmljavina ‘Dinamo, Dinamo!’ kao iz ere marševa Bijeloga šala, najveća je nagrada očaravajućoj galaksiji Bjeličinih nogometaša. Oni su sve to zaslužili svojom skromnošću, poštenjem, ratništvom i znanjem. Te smo fakine čekali gotovo pedeset godina!
>> Pogledajte i atmosferu ispred Maksimira
