Slaven Bilić uskoro će kao prvi izbornik u povijesti hrvatske reprezentacije koji je u dva navrata preuzeo izborničku funkciju voditi prvu utakmicu u svojem drugom mandatu. Prvi Bilićevi ispiti odnose se na novu sezonu Lige nacija, u kojoj će Hrvatska u prvom ciklusu odigrati čak četiri utakmice; 26. rujna protiv Češke u Pragu, 29. rujna protiv Španjolske u Sevilli, 3. listopada protiv Engleske u Rijeci te 6. listopada protiv Španjolske na Poljudu.
Puno se važnih pitanja postavljalo nakon što je Bilić na izborničkoj poziciji naslijedio najdugovječnijeg i najuspješnijeg izbornika u povijesti hrvatske reprezentacije, Zlatka Dalića. Hoće li pomladiti kadar? U kojem će sustavu igrati? Kako će riješiti problem prekida? Koju će ulogu namijeniti kapetanu Luki Modriću i ostalim "senatorima"? Sva ta pitanja su itekako važna, no nekako je ostalo zanemareno ono najvažnije – pitanje na koje mora odgovoriti cjelokupna nogometna zajednica, odnosno navijači i pratitelji hrvatske reprezentacije.
To pitanje glasi: Što bi Bilićev mandat činilo rezultatski uspješnim, a što neuspješnim? I krucijalno ga je postaviti upravo sada, uoči prve utakmice njegova novog mandata, i na nj imati što jasniji odgovor. Kako bismo u startu raščistili ono najvažnije: mjeriti Bilićev rad rezultatima iz Dalićeva doba posve je nepošteno, ma koliko se nekomu činilo logičnim.
Medalje su čudo
Svatko tko razumije kako zapravo odnosi snaga funkcioniraju u reprezentativnom nogometu zna da je Hrvatska i srebrom na Svjetskom prvenstvu u Rusiji 2018., broncom na Svjetskom prvenstvu u Kataru 2022., pa i srebrom u Ligi nacija 2023., ostvarila senzacionalan rezultat koji je izvan svih objektivnih parametara. Razumije i to da je opasno i pogubno takva postignuća postavljati kao očekivanja od Bilićeve Hrvatske. To su sve spektakularna postignuća koja su "izvan svake pameti", a ne rezultati koji bi se trebali očekivati ili smatrati normalnima.
Naravno, to ne znači da kao optimistični navijači, koji žele da njihova nacionalna selekcija bude najbolja moguća, ne trebamo stremiti prema što boljim rezultatima. No vrlo je opasno iznenađujuće pozitivne rezultate stavljati pred nekoga kao bilo kakvo mjerilo jer to dovodi do vrlo izgledne mogućnosti stvaranja negativnog okruženja u javnom prostoru, a to je posljednje što treba Biliću i igračima za kvalitetan i sustavan rad. Jasno je da kao navijači Hrvatske imamo emocije i da ih je nekada vrlo teško kontrolirati, ali isto je tako jasno da trebamo gledati i racionalno jer u protivnom trujemo javni prostor nepromišljenim i ishitrenim reakcijama.
Stoga se vrijedi pitati koji je objektivni "target" koji kao navijači i kreatori javnog mnijenja trebamo staviti pred Bilića? Plasman na velika natjecanja već sada trebamo uzimati kao "status quo" i nešto što nije prevelik uspjeh – to je ono što bi reprezentacija poput Hrvatske, inače 13. reprezentacija na trenutačnoj Fifinoj ljestvici, jednostavno trebala i morala ostvariti. Kad Hrvatska ne bi uspjela apsolvirati kvalifikacije za nadolazeće Europsko prvenstvo, to bi se bez zadrške moglo prozvati velikim neuspjehom i uz to stavljati teške riječi poput "drama" ili "debakl".
Činjenica da se Hrvatska plasirala na posljednjih osam uzastopnih velikih natjecanja (SP i EP) itekako nam daje za pravo imati takav stav. To nisu bili neki pozitivni šokovi ni iznenađenja. Dakle, to uzimamo kao nešto normalno i nešto što se mora dogoditi. Nadalje, ako se Hrvatska pod Bilićem plasira na veliko natjecanje, a na njemu ne prođe grupnu fazu, to se i dalje može nazivati neuspjehom, samo u blažem tonu nego što bi bio onaj kada do plasmana uopće ne bi došlo.
I sada dolazimo do rezultata za koji bi, prema svim objektivnim parametrima, reakcija javnosti trebala glasiti: "U redu, dospjeli smo do faze do koje bismo i trebali dospjeti". Za Svjetsko prvenstvo taj je objektivan rezultat osmina finala, a za Europsko prvenstvo četvrtfinale. FIFA-ina rang-ljestvica, iako po mnogima nesavršena, ipak ima svoj značaj i težinu, nije napravljena iz hira ili slučajno. Ona detaljno odražava rezultate reprezentacije ostvarene tijekom proteklih godina i, slagali se s njom ili ne slagali, ipak je utemeljena na činjenicama. Hrvatska se na toj ljestvici nalazi na 13. mjestu, a među europskim reprezentacijama na osmom mjestu.
Po vrijednosti smo tek 16.
Dakle, Hrvatska je u tom smislu rubna reprezentacija za plasman u osminu finala na SP-u te četvrtfinale na EP-u, to jest u drugu utakmicu nokaut-faze na oba ta velika natjecanja. Ako pak gledamo vrijednost trenutačnih kadrova prema platformi Transfermarkt, koja također nije savršena, ali ipak daje dobar uvid u stanje na papiru, Hrvatska se s vrijednošću kadra od 409,5 milijuna eura nalazi na 16. mjestu među svim svjetskim reprezentacijama, odnosno na 11. mjestu ako gledamo samo europske reprezentacije. U prijevodu, nešto između samog plasmana u nokaut-fazu i prolaska jedne runde nokaut-faze na velikim natjecanjima realan je doseg vatrenih.
Sa svim tim objektivnim metrikama na umu, i sam plasman u nokaut-fazu može se smatrati solidnim rezultatom te ispunjavanjem "targeta", čak i ako se ne prođe nijedna runda nokaut-faze. Naravno, sve to dodatno ovisi i o kontekstu turnira, protivniku u određenoj utakmici i sličnim drugim parametrima koji mogu utjecati na narativ, ali strogo rezultatski gledano, takvi bi se plasmani trebali smatrati položenima. Sve ostalo nakon toga veliki je uspjeh, čak i ako se ne dođe do same borbe za medalju, kao što se dolazilo u Dalićevu mandatu na svjetskim prvenstvima 2018. i 2022., kada smo bili srebrni, odnosno brončani.
Otvori KEKS Pay
Kakve su ovo gluposti? Pa naravno da Bilič mora postići bolje rezultate od Dalića, zašto je inače izabran? To su progresivno moderne ideje da rezultat nije važan, bitno je sudjelovati?... Znači već se zna da Bilić neće imati niti blizu rezultate kao Dalić, pa mu unaprijed stvaramo alibi. Ili je to namjerno jer je nacionalni naboj oko reprezentacije prejak, pa sada to treba razvodniti?