Tin Srbić s ostatkom hrvatske muške gimnastičke reprezentacije trenira u Osijeku i odbrojava dane do Europskog prvenstva, koje će se od 19. do 23. kolovoza održati u zagrebačkoj Areni. Uoči velikog natjecanja pred domaćom publikom Srbić u svojoj kolekciji već ima tri europske medalje – dva srebra i jedno zlato.
Pripreme za Europsko prvenstvo u samoj su završnici. Kako biste ocijenili njihov dosadašnji tijek?
– Mogu reći da su pripreme stvarno dobro prošle. Dva tjedna u Osijeku, u malo drugačijem okruženju, dobro su mi došla. Prvi tjedan bio je nešto teži, ali drugi je već puno bolji. Što se treninga tiče, ne mogu reći da sam bio posebno svjež, ali odradio sam dvije jako dobre vježbe, među njima i onu koju sam radio na kontrolnom treningu. U Osijeku imam sjajne uvjete. Dvorana ima sve što jednom gimnastičaru treba, bilo da se bavi višebojem ili pojedinačnom spravom. Najvažnije je što je klimatizirana, pa je treniranje ovdje zaista puno ugodnije.
Kako izgleda vaš uobičajeni radni dan na pripremama?
– U njemu nema ništa spektakularno. Buđenje je oko pola osam, lagani doručak i kava, a u devet je prvi trening koji traje do nekih pola 12 ili 12. Onda idem gore u sobu, jer su sobe također u sklopu dvorane. Otuširam se, malo se odmorim i pojedem ručak. U tri je drugi trening, koji traje do nekih pet, pola šest ili šest, ovisno o danu. Nakon toga slijede odmor i večera i to je manje-više to. Navečer si pustim neku seriju. Pratio sam Dinamove kvalifikacije za Ligu prvaka i tako, pa sam imao neku zanimaciju. Što se tiče slobodnog vremena, nije ga bilo previše, ali znali smo otići malo do Kopike, popiti kavu ili otići do grada. Jedan dan smo otišli i u kino pogledati "Odiseju".
S obzirom na kvalitetu i kontinuitet, imamo li trenutačno možda najjaču reprezentaciju koju smo ikad imali na jednom Europskom prvenstvu?
– S obzirom na to da je došao Ilija Kovtun, koji je sada Hrvat i član naše reprezentacije, a riječ je o jednom od najboljih gimnastičara na svijetu u višeboju i na pojedinim spravama, pogotovo na ručama, mislim da definitivno imamo jaku reprezentaciju. Tu je Benović, naravno, olimpijski finalist na preskoku, pa Ude, osvajač olimpijskog srebra iz Pekinga, a tu sam i ja.
Kakva su vaša očekivanja od Europskog prvenstva?
– Očekujem da sav rad koji sam uložio nakon ozljede koju sam pretrpio ove godine sada napokon dođe do izražaja. Osjećam se stvarno jako dobro, i fizički i mentalno, i nadam se da ću sve što smo zamislili odraditi kako treba već u kvalifikacijama, izboriti finale, a onda se boriti za medalje. To je moja želja.
Hoće li pritisak biti nešto veći s obzirom na to da nastupate u svom rodnom gradu?
– Iskreno se nadam da neće. Realno, puno ljudi koje poznajem, prijatelji i obitelj, nikad zapravo nisu imali priliku gledati gimnastiku uživo, pogotovo ne tako veliko natjecanje. Nadam se da će uživati, a ja ću se u tom trenutku pokušati malo izolirati i fokusirati na ono što je moj posao – da odradim najbolje što mogu i da na kraju razveselim i sebe i njih.
U Montrealu ste 2017. postali svjetski prvak. Sjećate li se danas onih nekoliko sekundi dok ste čekali ocjenu?
– To mi je bilo prvo svjetsko prvenstvo u karijeri, tako da mi je sve to tada bilo nekako maglovito i nestvarno. I danas mogu reći da se više sjećam trenutaka nakon vježbe i čekanja ocjene nego same vježbe u finalu. Ne mogu reći da sam osjećao neku preveliku nervozu dok sam čekao ocjenu jer je sve to za mene tada bilo toliko čudno. Prvo svjetsko prvenstvo, ulazak u finale, onda u tom finalu odradim odličnu vježbu i odjednom čekam ocjenu, a postoji šansa da budem svjetski prvak. Sve mi je to bilo potpuno nerealno. Nisam to u tom trenutku mogao zapravo doživjeti.
"Pukao" sam samo jednom
Vaš otac i majka bavili su se akrobatskim rock'n'rollom. Koliko su upravo oni utjecali na vaš odnos prema sportu i natjecanju?
– Njima je bilo bitno da se bavim sportom od malih nogu, zato sam i krenuo s četiri godine. Ali generalno, što se samog natjecanja tiče, njima nikad nije bilo, pogotovo mami, najvažnije da se moram natjecati i biti najbolji. Jednostavno je htjela da se pronađem u nečemu što volim i u čemu uživam. I u tome je uspjela. Što se natjecanja tiče, nisu puno utjecali, nego su utjecali na to da me uopće usmjere prema sportu i da zavolim ono što radim.
Prije gimnastike probali ste nogomet i hokej?
– Tata me želio nekamo upisati pa smo probali hokej, možda i nogomet. Ali s četiri godine bio sam premalen za to, bilo je prerano. U gimnastiku se, međutim, može krenuti tako mali, pa sam zato i počeo. Kasnije sam se znao pitati gdje bih danas bio da sam, primjerice, nastavio igrati nogomet, koji jako volim i rado gledam i pratim. Ali to ne možeš znati. Da sam se u nogometu trudio koliko sam se trudio u gimnastici, možda bih danas igrao za Barcelonu. Možda bi me, pak, ozljeda ili nešto drugo spriječilo u tome.
Kao dijete ste jednom roditeljima rekli da više ne želite trenirati, a desetak dana poslije sami ste pitali kada ćete ponovno na trening. Što je to u vama uvijek iznova prevagnulo – tvrdoglavost, upornost ili želja za pobjedom?
– Pa dobro, to sam izjavio jednom, u trenutku kada više stvarno nisam mogao trpjeti bol u laktu. To je bilo sa 16-17 godina jer me tri godine svaki dan bolio lakat. Mislio sam da jednostavno više neću moći dalje i da će zauvijek ostati tako. Ali nisam siguran ni da je prošlo deset dana, mislim da sam već drugi dan htio nastaviti trenirati. Doktor Bojanić pratio je moje stanje cijelo vrijeme i nakon toga smo odlučili da je operacija možda jedini način. On me operirao i stvarno mi otvorio vrata da se mogu nastaviti baviti sportom. Mislim da su me držali sve troje – i tvrdoglavost, i ljubav prema sportu, i želja da svaki dan budem bolji nego dan prije.
Koliko vas je obiteljska situacija, posebno teški zdravstveni problemi vašeg oca, oblikovala kao čovjeka i sportaša?
– Takvo što definitivno utječe na čovjeka. Tata je imao problema kad sam imao 13 godina, a možda i ranije. Iskreno, više se i ni ne sjećam točno kada je to bilo. Ali da, bilo je davno i sigurno je utjecalo na mene iako ne mogu konkretno reći koliko me to oblikovalo kao čovjeka ili sportaša. Uvjeren sam da bih, i da se to nije dogodilo, kao sportaš i dalje bio isti i ostvario jednake rezultate. Mislim da s te sportske strane to stvarno nije utjecalo na mene. Imao bih svoj cilj bez obzira na to.
Roditelji su vas godinama vozili iz Dubrave na treninge i u školu. Jeste li tek kasnije shvatili koliko su se zapravo odricali zbog vašeg sporta?
– Jesam, shvatio sam to kasnije. Mislim da mi u tom trenutku još nije bilo potpuno jasno, ali roditelji su me odmalena učili, pogotovo kada sam krenuo u srednju školu, da, ako se želim time baviti, moram i sam preuzeti odgovornost i krenuti iz Dubrave. Išao sam autobusom do okretišta, zatim tramvajem u školu, iz škole na trening, a nakon treninga tramvajem natrag kući pa autobusom. Jednostavno su mi usadili neke vrijednosti – da, ako nešto stvarno želiš, moraš se za to i potruditi.
Koliko vam danas znači činjenica da ste uz vrhunsku sportsku karijeru uspjeli i studirati na Fakultetu zdravstvenih studija i brodogradnje?
– Mislim da je to stvarno bilo lijepo razdoblje mog života. Studirao sam s prijateljima iz srednje škole i s nekima sam i danas u jako dobrim odnosima. To me na neki način izgradilo. Ne mogu reći da je bilo lako. Dani su, pogotovo prva godina fakulteta, bili beskonačni – od sedam ujutro do deset navečer. Bilo je jako teško, ali može se izgurati. Možda nisam bio dovoljno veliki fanatik za taj fakultet kao što sam bio za sport. Možda zato nisam nastavio, ali siguran sam da bih ga, da sam se potrudio, uspio završiti. Ipak, mislim da su me moj život i put jednostavno odveli drugim smjerom i definitivno ništa ne bih mijenjao.
Tokio vam je donio olimpijsko srebro, najviši plasman u vašoj karijeri. Je li to bila najbolja vježba koju ste ikad izveli?
– Pa, u tako stresnom trenutku kao što je olimpijsko finale, definitivno jest bila najbolja. Imao sam još samo jedno olimpijsko finale, u kojem sam pao, tako da je u usporedbi s tim sigurno bila najbolja. Ali imao sam, po meni, i bolje izvedbe iste te vježbe na nekim drugim natjecanjima. Međutim, te su stvari neusporedive. Olimpijsko finale nešto je što se ne može usporediti ni s čim.
Nakon Tokija promijenjen je pravilnik i praktički ste morali početi graditi novu vježbu. Koliko je psihički teško kada nešto što ste godinama stvarali odjednom više nije dovoljno?
– Da, nakon Tokija sam bio u euforiji pa me to nije toliko pogodilo. Tek sam 2022., godinu poslije, shvatio koliko je to zapravo bilo nevjerojatno teško. Stvari koje sam godinama gradio kako bih imao jednu od najjačih vježbi na svijetu odjednom više nisu toliko vrijedile. Morao sam učiti nove elemente i potpuno promijeniti koncept vježbe, a sve to pratilo je i puno ozljeda. Stvarno je bilo jako teško, ali drago mi je što sam se na kraju uspio iz svega toga uzdići.
Na Europskom prvenstvu u Münchenu 2022. pali ste na glavu samo nekoliko dana prije nastupa. Koliko je taj pad promijenio vaš odnos prema riziku i strahu?
– Dobro, bio je to prilično gadan pad, ali srećom, posljedice nisu bile teške. Nije mi se ništa dogodilo, ali strah se uvuče. Uvuče se kada radiš elemente, kada osjećaš strah, kada te ruke ne slušaju, kada te tijelo ne sluša, kada više nemaš osjećaj. Stvarno je nekad psihički jako teško, tako da sam to prvenstvo u Münchenu, moram priznati, jedva izgurao. Kasnije smo se Ude, ja i ekipa zezali da sam visio na toj preči kao pršut, samo da nekako ostanem. Preživio sam to natjecanje, ali teški padovi stvarno ponekad, pogotovo kada si malo stariji, znaju promijeniti percepciju prema onome što zapravo radiš.
Postoji li trenutak u karijeri za koji danas mislite da vas je najviše promijenio kao osobu? Ne nužno onaj koji vam je donio medalju?
– Pa ne znam. Kao osoba mislim da sam kroz sve te godine ostao više-manje isti. Vjerujem i nadam se da to mogu potvrditi i moji bliski ljudi. Ne mislim da me išta posebno promijenilo kao osobu tijekom karijere. Možda je najteži trenutak definitivno bio pad u finalu Olimpijskih igara u Parizu. Nakon toga sam neko vrijeme razmišljao želim li uopće i dalje prolaziti kroz sav taj stres. Trajalo je neko vrijeme, ali na kraju sam shvatio da sve to ipak ima smisla.
Nakon svega što ste prošli, gdje još vidite prostor za napredak? Postoji li još uvijek ona ista ambicija iz 2017., kada ste prvi put postali svjetski prvak?
– Mislim da, što je najbolje, i dalje postoji prostor za napredak. Blizu sam toga da u vježbu ubacim element Kasine, koji bi mi podigao početnu ocjenu na 6,2. To bih volio izvesti iduće godine na Svjetskom prvenstvu i ponovno se boriti za što bolji plasman i plasman na Olimpijske igre. Mislim da je napredak uvijek moguć, pogotovo u sportu, ali i općenito u životu. Uvijek treba gledati na ono na čemu možeš raditi kako bi bio malo bolji. Ambicije se, naravno, mijenjaju s godinama. Ne mogu biti iste kada si već osvojio mnogo toga i kada još nisi osvojio ništa. Ja 2017. godine još nisam imao nijednu veliku medalju, a sada ih imam sedam.
Kad završite trening i zatvorite vrata dvorane, kakav je Tin Srbić privatno? Jeste li i tada toliko disciplinirani kao na treningu?
– Ne znam, volio bih da drugi ljudi odgovore na ovo pitanje. Nadam se da moji prijatelji i ljudi koje poznajem cijeli život uživaju u mom društvu. Ne bih rekao da sam izvan dvorane toliko discipliniran kao u samoj dvorani. Postoje neke stvari u kojima sam jako discipliniran, ali i neke u kojima možda nisam toliko.
Koliko vam je teško jedan dan uopće ne razmišljati o gimnastici?
– Nije mi problem otići na neko kratko putovanje ili jednostavno provesti dan odmarajući se, ne radeći ništa, prošetati, družiti se s prijateljima i baviti se stvarima koje nemaju veze s gimnastikom. To mi više nije problem. Ne stvara mi stres čak ni kada tijekom dana odmora pogledam nešto vezano uz gimnastiku, neki video na YouTubeu ili bilo što slično.
Što vas najbrže može izbaciti iz takta, a što vas uvijek može oraspoložiti?
– Najbrže me iz takta izbaci ekipa koja samo trpa u svoje džepove bez ikakve empatije prema bolesnima, starima, sportašima i općenito običnim ljudima.
Koliko ste se zbog vrhunskog sporta morali odreći nekih stvari koje su vašim vršnjacima bile normalan dio mladosti?
– Mislim da ja nikad nisam ni govorio da je to bilo odricanje. Ja sam to izabrao, želio sam to raditi i volio sam to. Tako da mi to što sam propustio neke rođendane, izlaske i tako dalje ne stvara nikakav problem. Ne mislim da sam puno toga propustio u životu. Tako gledam na to. Ja sam to birao i mislim da je sve ispalo kako treba.
Kakvi ste bili kao dijete izvan dvorane – mirni, nestašni, tvrdoglavi? Jesu li roditelji imali više problema s vama ili sa sestrom?
– Uh, ne znam. Kako mi mama priča, bio sam dosta miran i poslušan i izvršavao sam manje-više sve svoje obaveze, nisu me morali previše tjerati. Tako da ne znam, ali nadam se da nisu imali više problema sa mnom nego sa sestrom.
Postoji li nešto što vam je nakon svih ovih godina, medalja i natjecanja ostalo potpuno nepromijenjeno – neka navika, prijateljstvo ili ritual iz djetinjstva?
– Stvarno ne znam. Imam prijatelje koje znam još od pete godine, iz Dubrave, i s kojima sam i danas jako dobar. Tu su i prijatelji iz dvorane i srednje škole. Prijateljstva su definitivno ostala. Odabrao sam mali krug ljudi s kojima sam jako blizak, tako da je to definitivno ostalo nepromijenjeno. Možda je moj mali ritual to da, kad god sam na natjecanju i krenem na zagrijavanje prema preči, nakon što iz vrećice izvadim kožice, uvijek jednu držim u jednoj, a drugu u drugoj ruci. Ne znam zašto, ali to mi je neki ritual. Kada ih izvadim iz vrećice, tako ih nosim.
Želio bi na jedan dan biti Messi
Kada biste se na jedan dan mogli zamijeniti s bilo kim – sportašem, umjetnikom, glumcem ili potpuno običnim čovjekom – čiji biste život izabrali i zašto?
– Na prvu, nemam pojma. Iako, za mene je Messi jedan od najvećih sportaša ikad. Obožavam njegov nogomet i generalno mi se sviđa njegov život, pa bih volio na jedan dan biti on, da vidim kako je to.
I za kraj, kada jednog dana više ne bude treninga dva puta dnevno i života prema rasporedu, kako zamišljate svoj život nakon gimnastike?
– Stvarno ne znam. Tada će mi se otvoriti jedan novi svijet. Kada prestanem, vjerujem i nadam se da ću ostati u sportu, da ću moći djelovati na nekoj sportskoj razini i pomagati budućim sportašima da budu sve bolji i bolji te da zavole sport.
Otvori KEKS Pay
