Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Sport Olimpijske igre u Tokiju

Kako je iz prve ruke pratiti Olimpijske igre? Pročitajte iskustva Večernjakova novinara

Kada sam  kao novinar išao na Igre uvijek bi izbjegavao ići na stadion. Nervirala me ta gužva, dugo iščekivanje, dug program i sve u svemu to je bio gubitak vremena.
23. srpnja 2021. u 09:15 0 komentara 198 prikaza
Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL

 U Tokiju se danas svečano otvaraju Olimpijske igre. Kao klinac uvijek sam volio gledati svečana otvaranja. Sjećam se Montreala 1976. godine. Bilo je sve tako šareno, zanimljivo. Te godine sam sakupljao i sličice Montral 1976 pa sam tako znao tko je Nadia Comaneci, Teofilo Stevenson, Alberto Juantorena, Klaud Dibiasi...Kada sam  kao novinar išao na Igre uvijek bi izbjegavao ići na stadion. Nervirala me ta gužva, dugo iščekivanje, dug program i sve u svemu to je bio gubitak vremena. Jer, na stadion se moralo dva sata ranije, a odlazilo se dva sata kasnije. A samo nekoliko sati kasnije valjalo je iči na prve događaje, a to je u pravilo bilo streljaštvo. I nije bilo čudno što sam u Pekingu 2008. godine bio jedini novinar koji se digao u zoru i otišao do streljane na kojoj je nastupala Snježana Pejčić u gađanju zračnom puškom. 

DANAS OTVARANJE Hrvat koji će danas sa Sandrom Perković nositi našu zastavu: 'Ostvarila mi se želja'

Nije se bilo teško ustati. Ništa nisam očekivao, kao vjerojatno ni Snježana. Ali, dogodilo se čudo. Snježana je ušla u finale. Vijest se brzo proširila i svi hrvatski novinari brzo su tražili prijevoze kako najbrže stići na finale. Jer, od glavnog press centra do streljane ima dobrih sat vremena vožnje. Bilo je tu puno stresa, hoće li stići na vrijeme, a ja sam mirno ispijao kavu čekaju da počne finale u kojem opet ništa nisam očekivao. Kao ni Snježana. A onda se dogodila bronca. Prva hrvatska ženska medalja u povijesti Igara. Svi smo očekivali da će je osvojiti Banka Vlašić koja je u to vrijeme bila nepobjediva u skoku u vis. No, Snježana ju je preduhitrila. Kasnije je i Blanka osvojila medalju...

Od sportskih borilišta, praćenja vrhunskih sportskih događaja, u Pekingu mi je u lijepom uspomenu ostao shopping centar u kojem nema cijena. Jer, tamo se sve prodavalo nakon višeminutnih cjenkanja. A bilo je tamo svega, od igle do lokomotive. Kako su se Igre bližile kraju sve je više sportaša bilo tamo pa sam u jednom trenutku pomislio kako se cijelo olimpijsko selo tu preselilo. Kupalo se svašta. Naravno, sve originali, a nisu. Jedan naš sportaš kupio je ni više ni manje nego deset rolexa. Kaže, jeftino je prošao. Danas, 13 godina kasnije sve sam uvjereni da su u tom shopping centru najviše profitirali trgovci. Jer, koliko god kupac mislio da je sjajno prošao, prevario se. Svi ti satovi, novi mobiteli, play stationi...radili bi tek mjesec dana i onda pravac smeće...

Za razliku od Pekinga gdje su novinari imali svoje olimpijsko selo, četiri godine kasnije toga nije bilo u Londonu. Tisuće i tisuće izvjestitelja smjestilo se u "tisuće" malih hotela po cijelom Londonu. Ali, u Londonu je sve bilo tako dobro prometno povezano da se je uredno stizalo na svako borilište. Čak je vozio i specijalni olimpijski vlak u koji su mogli samo akreditirane osobe. Pokušali su i neki drugi, ali strogi čuvari nisu dali.

OTVARANJE OLIMPIJSKIH IGARA Hrvatska kreće u lov na medalje s 20 sportaša vojnika: 'Tih 4000 kuna znači mi jako puno'

– Molim Vas, kasnim na posao, a ovim vlakom ću najbrže doći – molio je jedan gospodin, a  čuvar mu je odgovorio:
Možeš u vlak ali samo ako dokažeš da si Usain Bolt...

U Londonu je program bio prilično zgusnut, naši sportaši osvajali su medalje u nizu pa nije bilo puno vremena za turistička razgledavanja. 

Rio 2016. bio je posebna priča. Od početka do kraja. Na početku smo bili opet smješteni u novinarsko selo. Doduše, hrvatski izvjestitelji bili su smješteni u ono najudaljenije...tamo gdje iza tih zgrada nije bilo ničega. Osim bijesnih pasa koji bi se redovno zavijanjem javljali u pet ujutro... Apartmani su izgledali super, ali za dvije osobe. A nas je bilo tri. Kolega Brajdić i ja u jednoj, a neki Kanađanin u drugoj sobi. Sad, bilo bi super da su u toj jednoj sobi bila dva kreveta. Barem dva mala krevetića.  A bio je jedan. Da je barem bio bračni. Ali nije nego nešto između. Kako bi legli tako se kolega i ja više nismo ni okretali. Doslovce smo bili kao sardine u konzervi. Srećom, onaj Kanađanin je otišao nakon pet dana pa sam se preselio u njegovu sobu. Čovjek je bio tako dobar da mi je ostavio ključ. Sobarice su znale za tu malu prevaru, ali nas nisu odale...

Novinarsko selo imalo je kafiće, bazene, restoran. Pravi resort, rekli bi. Ali, sve je to bilo na klimavim nogama. Posebice bazen u kojem nikad nije promijenjena voda za vrijeme Igara. Nisam znao jer je topliji zrak ili voda u bazenu. Copacabana... Eh, iskreno? Nije to ono što sam znao gledati na slikama ili u nekom filmu. Plaža je ogromna, dugačka četiri kilometra. Bez obzira na to što je trenutačno ovdje zima, čim je upeklo sunce, ljudi su okupirali gotovo svaki djelić plaže. Kako li je tek ovdje ljeti, vjerojatno je ručnik na ručniku. Brazilke u tangama bile su prvo što sam htio vidjeti na Copacabani. Ali neki drugi put. Nijedna. Da, baš nijedna. Ali je zato bilo koliko hoćeš nabildanih depiliranih muškaraca koji su se prešetavali u minijaturnim kupaćim gaćicama. No nismo nešto primijetili da su se djevojke okretale za njima. Ali da su se okretali neki muškarci, to je bilo dobro vidljivo. Hm, možda su oni to zapravo i htjeli...

Pored sportskih događanja bilo je vremena upoznati i sve ljepote Rija. Samo nikako nisam mogao pronaći jedno mjesto koje mi je preporučio jedan Francuz kojeg sam upoznao na aerodromu u Parizu prije leta za Rio.

Ana Đerek USPJEŠNO ODRADILA PODIJ TRENING Ana Đerek: Bilo me strah za nogu, ali sve je izdržala

– Moram Vam preporučiti jedan dobar hotel. Blizu Copacabane, u jednoj od malih uličica. Teško se može pronaći, a opet, svi putovi vode tamo. Noćenje stoji 100 dolara, u cijenu je uključen pun pansion, korištenje vanjskog bazena, SPA wellness i ono što je najbolje za tu cijenu – uključene su i žene – rekao je. 

Da je govorio na francuskom, a ne na engleskom, možda ga ne bih dobro razumio, ali ženske za cijelu noć, i još badava! Ne vjerujem.

Da, živa istina. Gazda hotela ima dvadesetak “zaposlenica”. Svaku večer možete biti s drugom.  A djevojke sigurno od gazde dobivaju neki postotak, a i klijenti im nešto ostave. Na kraju je svima dobro. A najbolje je od svega što i u saunu možete povesti djevojku koja je taj trenutak slobodna. Svi se lijepo zabavljaju, kao u Big Brotheru – oduševljeno je pričao Francuz.

>> Pogledajte zanimljivosti s Olimpijskih igara

odgovorila dušobrižnicima
Nikolina Ristović o novom poslu: 'Od posla ne bježim, a ovo je definitvno jedan koji ću raditi isključivo iz usluge'
Borba protiv umora
Borba protiv umora
Osjećate umor i teško vam se motivirati? Evo nekoliko savjeta da promijenite svoju svakodnevicu
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.