Nakon što je u nedjelju osvojio svoj 23. naslov seniorskog prvaka Hrvatske, u čamcu u kojem su dvojica članova posade 34 godine mlađi od njega, 51-godišnji Igor Boraska najavio je da mu je to bila posljednja seniorska utrka na državnim prvenstvima u klasičnom olimpijskom veslanju. No, s obzirom na entuzijazam i sportski nemir koji ga i dalje prožimaju, pita li smo ga, je li on doista uvjeren u to što govori?
- Manje-više sam uvjeren da se neću više natjecati na standardna dva kilometra što iziskuje zaista ogromne napore a i bilo mi je prilično teško doći u formu.
A da bi uopće stekao pravo sjesti u osmerac Mladosti, a to mu nije dodijeljeno na račun starih zasluga, morao se iskazati na kriterijskoj regati. A na njoj je insistirao glavni trener mladostaša Nikola Bralić.
- Uspio sam u tome u dvojcu bez s Lovrom Banovićem kao partnerom s time da mi je u dvojcu veslali niži tempo, oko 35-36 zaveslaja u minuti, a osmerac je išao na 40 zaveslaja u minuti i to je bilo jako naporno.
U čemu to, sportaš koji će u nadolazeću nedjelju proslaviti 51. rođendan, najviše osjeti teret "godine proizvodnje"?
- Ponajviše po tome što oporavak duže traje. Kako od treninga tako i od natjecanja. U mlađim danima mogao sam raditi intervalne treninge puno češće dok sada moram paziti da ih ne radim više od dva tjedno. Osim toga, ja ne bih mogao odveslati više utrka u jednom danu kao što su to činili svi ostali članovi tog osmerca, a juniori Galić i Hašperger su dan prije još vozili i nekoliko juniorskih utrka. No, kad si mlad vrlo brzo se rekuperaš.
Osmerac Mladosti bio je brži od Trešnjevkinog za više od sedam sekundi, a treći je bio čamac Boraskina matičnog kluba splitskog Gusara. Kada neki veslač prijeđe Gusara u zagrebačku Mladost, ima li to u veslanju jednaku težinu kao kada neki Hajdukov igrač, fetivi Splićanin, preseli u Dinamo?
- Veslanje nije na toj razini popularnosti da bi se rasplamsale takve strasti. Tek nekolicina možda gleda na takav način. Uostalom, to bi bio nekakav faktor da sam to napravio u naponu snage, prije 20 godina, a ovdje je svima valjda jasno da ja to radim iz gušta i izazova. A veliko zadovoljstvo mi je bilo veslati zajedno s velikim veslačkim šampionima braćom Sinković. Osim toga, ja sam dvije svoje medalje sa svjetskih prvenstava osvojio upravo pod trenerskom palicom Nikole Bralića. Srebro 2001. u osmercu i broncu 2002. u četvercu s kormilarem, a bio mi je trener i na mojim posljednjim Olimpijskim igrama, 2004. u Ateni. Dakle, ja sam često u reprezentativnim čamcima veslao s mladostašima, a to što je između uprava naših klubova znalo zaiskriti to se nas sportaša nije puno ticalo, mi smo uvijek bili odlični prijatelji.
Koliki su Sinkovići faktor u nepobjedivosti osmerca Mladosti u hrvatskim vodama s obzirom da njih dvojica predstavljaju tek jednu četvrtinu te posade?
- Braća svojom klasom unose strahovitu sigurnost svih ostalim članovima, oni su odlučujući faktor, no ne zaboravite da su tu još i Piton i Ukropina koji su odlični veslači, kao i Banović, moj partner u dvojcu posljednjih tjedana. Hašperger i Galić su najbolji juniori u rimen disciplinama u Hrvatskoj i pred njima je lijepa sportska karijera.
Spomenuti Galić i Hašperger (2004. godište) nisu se niti rodili kada je Boraska osvojio olimpijsku broncu kao član nezaboravnog osmerca koji je i danas česta tema veslačkih priča.
- U veslačkim krugovima uvijek se smatralo da vi bez velikih financijskih sredstava i vrlo jake logistike nacionalnog saveza pa tako i bez velike baze ne možete napraviti Bog zna što. Mi nismo imali logistiku kao veslačke velesile ali smo imali 10-12 vrhunskih veslača koji su bili sjajni u dvojcima pa smo se odvažili formirati osmerac. Danas mi se to čini nemoguće, jer nemamo dovoljno vrhunskih veslača za osmerac. A meni je to najdraža disciplina, još iz vremena studija na američkom sveučilištu Brown na kojem sam diplomirao strojarstvo i s kojim sam dvaput bio prvak SAD-a.
U to je vrijeme postao i svjetski prvak, u dvojcu s kormilarom (Ražov), u tademu s Frankovićem.
- Bilo je to u Indianapolisu 1994., nažalost u disciplini koja više nije bila olimpijska, a bila je to još u Barceloni 1992. Šteta, jer bismo nas dvojica bili ozbiljni kandidati za medalju u Atlanti 1996.
A tada su on, Marušić, Franković i Siniša Skelin bili sedmi nakon niza pehova od kojih je jedan bio, kaže Igor, i lom čamca. No, najveći peh mu se dogodio 1993. u Duisburgu, na utrci Svjetskog kupa.
- Dogodilo se da ja nisam dobro zategnuo ušicu u kojoj stoji moje veslo i da se ona odvidala negdje na 1000 metara. Imao sam u tom trenutku samo dvije opcije. Jedna da stanemo, da ja to zategnem, i da tako izgubimo nenadoknadivih pet sekundi, a druga je bila da nastavim veslati ali tako da veslom ne lupim o površinu jezera. I u tome sam uspijevao sve dok negdje već u ravnini tribina moj partner Franković nije odlučio povećati broj zaveslaja što ja nisam dobro popratio pa se brod nagnuo na moju stranu. Veslom je potom iskočilo iz maškete i udarilo po površini vode, a mi smo se izvrnuli blizu ciljne ravnine. Dok smo se okretali čuli smo huk publike, nikome nije bilo jasno što se dogodilo. Nakon što smo izronili, Franković i ja smo čuli lupanje našeg kormilara koji je ostao uvučen u provu i nije mu bilo lako izaći iz čamca.
Prevrtanje je Boraska doživio i u drugom agregatnom stanju površine na kojoj se natjecao a to je led. Naime, on se u jesen 2000. upustio u avanturu zvanu bob koja je kulminirala nastupom u četverosjedu na Zimskim olimpijskim igrama u Salt Lake Cityju 2002.
- Kod tog prevrtanja sam se uplašio. Pilot Ivan Šola, koji me na sve i nagovorio, i ja izvrnuli smo se na bok i kacige su nam klizile po ledu. U prvi tren ne znaš što te je snašlo i onda čekaš kad će sve to stati, a koji put staneš tek u cilju. Nastup na ZOI bio je nevjerojatno iskustvo u sportu koji je posve drugačiji od veslanja i u kojem je sve u rukama pilota osim onih 40-tak metara guranja prije uskakanja u bolid u kojem se moraš gibati u ritmu zavoja.
Vjerujemo da je Igor i tada bio osiguran, a osiguravanje ljudi i imovine je posao kojim se bavi već 20 godina kao zaposlenik Uniqa osiguranja. Pored toga, ima i vlastitu konzultatsku tvrtku koja se bavi certifikacijom ISO sustava kvalitete odnosno normi koje tvrtke moraju imati na međunarodnim tržištima. Uz sve to, vesla ipak neće posve okačiti o klin.
- Već se duži niz godina bavim, a i nastavit ću s time, obalnim veslanjem. Evo već za desetak dana, mene i partnera mi Nickola Udovičića, čeka nastup na Svjetskom prvenstvu u Lisabonu. To su utrke na otvorenom moru, posve drugačije od ovih sprinterskih na 2000 metara, u kojima su snaga i izdržljivost malo manje bitne nego u klasičnim regatama, a vrlo je važno znati veslati po valovima i koristiti njihovu energiju. U ovim godinama, taj tip veslanja više mi odgovara. S drugim partnerima, Lovrićem i Batinićem, bio sam pet puta u finalima ovih natjecanja, a ući među 16 dvojaca od njih 60-80 nije mala stvar. Uostalom, mi u Hrvatskoj bismo se toj disciplini trebali više posvetiti jer će ona 2028. biti u programu Olimpijskih igara u Los Angelesu.
Za najintezivniji doživljaj iz svoje veslačke karijere odabrao je pak ovaj.
- Bilo je to 2007. kada smo mi članovi Brownova osmerca pozvani na regatu na rijeci Zambezi, u blizini Viktorijinih slapova. Ti veslaš, a oko tebe nilski konji dok se krokodili brčkaju uz obalu. Na toj regati tradicionalno nastupaju i osmerci Oxforda i Cambridgea, a te godine su i nas zvali. Bio mi je to prvi boravak u Africi. Ostali smo desetak dana i prakticirali brojne druge aktivnosti pa tako i rafting na Zambeziju.
>>> Martin Sinković i supruga Manuela na Večernji TV
To je pravi sportaš.