Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Sport Ostali sportovi

Hrvatica prepričala kakvu je dramu doživjela na Kilimandžaru

– U ekspediciji je bila 21 osoba, a vođa puta, iskusni Franjo Kmet bio je sjajan. Bilo je među nama iskusnih i manje iskusnih planinara, otprilike podjednak broj muških i ženskih članovA - kaže Ovčar
18. svibnja 2020. u 15:44 0 komentara 2860 prikaza
Pogledajte galeriju 1/6

Gnothi seauton – upoznaj samoga sebe naziv je filma Brune Kovačevića u kojem opisuje živote obitelji Kostelić. Nazvan je tako jer je upravo ta rečenica bila moto članova te sportske obitelji čiji se život sastojao od toga da cijelo vrijeme traže i pomiču svoje granice. A tako se ponašaju i svi istinski zaljubljenici u sport, adrenalin, kompetitivnost i zdrav život.

Bundesliga VRATILA SE BUNDESLIGA Bez gledatelja, maske i sigurna udaljenost... Evo kako izgleda nogomet nakon povratka

Jedna od takvih je i Sanja Ovčar, djevojka koja stalno traži nove izazove. Iako se sportom ne bavi profesionalno, već na prvi pogled shvatite da je riječ o sportašici od glave do pete. Istesano tijelo, stas kakav bi mnogi poželjeli, pravilno držanje i zarazni osmijeh “ulove” već na prvi pogled.

Trčala sam po stubama

– Obožavam sport, uvijek sam se nečime bavila. Volim dobro izgledati i to u smislu da se dobro osjećam, da ljudi kada me vide pomisle da se dosta bavim svojim tijelom – započela je Sanja svoju priču.

Bavila se trčanjem, kik-boksom, planinarenjem, sportskim penjanjem i fitnessom, iako joj je na prvom mjestu fizioterapija kojom zarađuje svoj kruh. Prvi put se o njoj više pisalo 2016. godine kad je pobijedila u utrci pod nazivom Zagrepčanka 512. Više od 500 sudionika trčalo je po stepenicama jedne od najpoznatijih zagrebačkih zgrada, a Sanja je tada pobijedila u ženskoj konkurenciji. Stube, njih 490 pretrčala je u vremenu 3:31.55.

Millie Savage i John Stones Zvala policiju Imao pristup kamerama i gledao što mu bivša radi u kući

Otkačena i vrckava kakva jest, iznova je tražila izazove. Tako se počela baviti penjanjem i planinarenjem i kao većina avanturista, prošla je sve od Velebita preko Triglava te brojnih drugih uspona po Hrvatskoj i susjednim zemljama, a bila je i na Grossglockneru. Jednoga dana sinula joj je ideja da ode na Kilimandžaro.

– Vuklo me to. Čovjek želi osjetiti kako je to na planini visokoj gotovo šest tisuća metara. U tom trenutku želiš to iskusiti kako bi upoznao samoga sebe – govori Sanja koja se godinu dana pripremala za taj pothvat.

– Bila sam u dobroj kondiciji. Sjećam se da sam trčala po stubama gore-dolje po zgradama na Srednjacima. Ljudima je to bilo simpatično, imala sam podršku.

Sve se činilo idiličnim, no put na Kilimandžaro pretvorio se u noćnu moru.

– I prije samog polaska imala sam čudan osjećaj, nešto mi je govorilo da ne idem. Sama ekspedicija košta negdje oko 18 tisuća kuna, od čega mi je 16 tisuća preko sponzora osigurao dobar poznanik, a ja sam zaista u jednom trenutku pomislila to sve vratiti i odustati. No sportski duh i pomicanje granica bili su jači.

– Znam da nekima sve zvuči jednostavno. Kao, to je samo Kilimandžaro, koji se u svijetu planinara predstavlja kao lijepa šetnjica, ali nije to baš tako. Tamo zaista jest prekrasno, ali kriju se i brojne zamke. Iskusni planinari znali su poginuti na najmanjim planinama. Zbog toga savjetujem svima koji se bave ovime da nikad ne podcjenjuju planinu.

 | Autor : Davor Puklavec/PIXSELL Foto: Davor Puklavec/PIXSELL 09.12.2017., Zagreb - Drustvo sportske rekreacije AKTIVAN ZIVOT u suradnji s Gradskim uredom za zdravstvo grada Zagreba povodom obiljezavanja - Mjeseca borbe protiv ovisnosti organizirlo je utrku Zagrepcanka 512 - Utrka stepenicama na vrh Zagrepcanke. Sanja Ovcar. Photo: Davor Puklavec/PIXSELL

Iz Zagreba je krenula 25. srpnja 2019. letom za Tanzaniju.

– U ekspediciji je bila 21 osoba, a vođa puta, iskusni Franjo Kmet bio je sjajan. Bilo je među nama iskusnih i manje iskusnih planinara, otprilike podjednak broj muških i ženskih članova.

Manji problemi pojavili su se već nakon večere u hotelu u mjestu Moshi.

– Mnogi članovi ekspedicije imali su želučanih problema tako da su već iscrpljeni krenuli na put, ali sve je brzo prošlo. S vama idu i lokalni vodiči, oni vam nose stvari, pomažu vam, stalno su uz vas. Njima je to svakodnevica, oni se gore penju kao od šale. S nama ide i njihov kuhar i mogu vam reći da nikada u životu nisam bolje jela nego na tim visinama – otkriva Sanja.

Matea Pletikosić ODLUČILA Izgubili smo još jednu sportašicu! Igrala za Hrvatsku, a sada će nositi dres Crne Gore

Prvo odredište bilo im je Marangu Gate (1860 m), zatim koliba Mandara(2715 m) te Horombo Hut (3705 m).

– Krajolik je bio prekrasan, hodanje također. Čak smo imali sreće jer ni temperature nisu bile pretjerano niske, ali taj pustinjski vjetar zadavao nam je mnogo problema. Zrak je ionako rijedak zbog visine, a onda se još diže i ta prašina. Gadno je bilo u tim kolibicama u kojima smo spavali jer se napokon ušuškaš u vreću, nekako se zagriješ, a kad trebaš nešto obaviti dobro razmisliš prije nego što se odlučiš ponovno izaći na taj vjetar – smije se Sanja.

Kazuyoshi Miura NAJ, NAJ Sjećate li ga se? Dinamova legenda i danas profesionalno igra nogomet

Dolazak do kolibe Kibo na 4780 metara visine značio je dan odmora i aklimatizaciju, a u ponoć se kretalo na osvajanje samoga vrha. Plan je bio da se do točke Uhuru Peak (najvišeg vrha koji je na 5895 metara) stigne do izlaska sunca tako da se spuštanje ne odvija po najvećoj vrućini. – Do pet tisuća metara visine sve je bilo dobro, ali onda sam osjetila vrtoglavicu. Teže sam disala. Od Franje sam zatražila da malo usporim, ali nakon 200 metara više nisam bila dobro. Vodič Jeff bio je uz mene, pomagao mi je i išli smo korak po korak, ali baš nije išlo. Tada je do mene došao Goran Sajko i vidio da zaista nisam dobro. Dobila sam tzv. visinski edem pluća, počela mi se nakupljati voda, glava mi je oticala, usne su ispucale. Osjećala sam se kao da sam pijana, čak sam i gubila svijest. U pojedinim trenucima imala sam osjećaj kao da sam na moru i da plivam, toliko sam se gubila.

 | Autor :

Što vam je prolazilo kroz glavu?

– Da u najmanju ruku više nikad neću biti ista. Da više nikad neću vidjeti svoju ljubav, osjestiti svoju ruku u njegovoj... Tu sam počela plakati. Bio je i jedan trenutak kada sam snimala svoj oproštaj od obitelji. Tada su Goran Sajko i Mihael Šantak organizirali moje spuštanje na bazu na 3000 metara visine. Nosilo me njih osmero, a mene je glava boljela kao da me netko udara čekićem. Tamo sam dobila diuretik i prespavala noć, a ujutro je već bilo bolje iako sam osjećala vodu u plućima. Automobilom su me prevezli skroz dolje, sjećam se da mi je po tim putevima bilo zlo i da sam bila jako živčana. Otišli smo na hitni pregled, iako on nije bio detaljan zbog lošeg putnog osiguranja koje sam imala. Tražila sam da se vratim u Zagreb na vlastitu odgovornost. Cijelim putem sam bila u strahu, oči su mi bile otvorene tijekom svih 10 sati leta do Istanbula, a kasnije i do Zagreba. No, sretno sam stigla. Iskreno, onaj neodgovorni dio mene, iz straha, nije mi dao da odem kod doktora. Htjela sam ostaviti sve iza sebe. Srećom, nakon dva tjedna nestale su i vrtoglavice, a na jesen sam napravila sistematski koji je pokazao da je sve u redu – prepričala je Sanja koja otada nije išla na takva putovanja nego se u potpunosti posvetila fitnessu i fizioterapiji...

– To je moj primarni posao. Prošla sam sportsku osteopatiju u Freiburgu s vrsnim fizijatrom, našim čovjekom koji je radio s Cikatićem, braćom Kličko... On me na to potaknuo. Željela sam pokrenuti i nešto svoje, ali onda je došla korona i poremetila planove – kaže Sanja.

 

A1 Leadership Talks
DONOSI A1
Oni stoje iza proizvoda i tvrtki zbog kojih naši ljudi ostaju u Hrvatskoj: Poslovi budućnosti već danas su tu, viličaristi postaju menadžeri robotskih flota
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.