Čak 61 godina prošla je otkad je jedan osječki trener, Gustav Lechner, osvojio naslov prvaka s Dinamom. Eto, čak šest desetljeća nakon slavnoga Lembike, jedan Osječanin, pronicljivi, mudri, vrijedni, autoritativni Bjelica, koji s plavima danas gostuje u rodnome gradu, ponovno diže šampionski pokal u Maksimiru.
No, ovo nije priča ni o Lembiki, ni o Bjelku, nego o trećemu Osječaninu koji je vodio Dinamo, i koji je sasvim sigurno bio veći nogometaš nego trener. Franjo Glaser (1913.-2003.) bio je jedan od najvećih vratara u povijesti ovih prostora, legenda beogradskog BSK i zagrebačkog Građanskog, te reprezentativac Kraljevine Jugoslavije i Nezavisne Države Hrvatske.
O Glaseru, mitskoj vratarskoj pojavi, dobar glas pronio se širom Europe, pa je tako jedan engleski nogometni portal zabilježio kako je veličanstveni Osječanin između 1933. i 1949. godine, braneći za BSK, Građanski, Partizan i splitski Mornar, nanizao čak 1225 nastupa među vratnicama. Uza sve svoje vratarske vrline, Glasera je pratio glas “crne mačke” za izvođače jedanaesteraca. Navodno je imao zastrašujuću statistiku; primio je samo 21 pogodak iz čak 94 penala koje su mu pucali!
Kratka epizoda u Maksimiru
Franjo Glaser kao trener doista nije bio neka marka. Potucao se od Rijeke i Zagreba preko Banjaluke, Doboja, Breze, Klagenfurta, Mostara, Novog Travnika do Smedereva, a povijest Dinama bilježi kako je plave vodio od srpnja 1948. do siječnja 1949. godine.
Uoči utakmice s Wiener Sport-klubom, Glaser je procijenio da je vratar Arneri u slabijoj formi pa je među vratnice postavio Zlatka Golca. Uprava Dinama tome se protivila, no Glaser je ostao dosljedan. Plavi su pobijedili Austrijance s 3:0, a Golac je čak obranio i jedanaesterac.
Sljedećeg dana Glaser se morao javiti tadašnjem članu uprave Dinama Vitomiru Sunku, a ovaj mu je – uručio otkaz. Glaser je tako Dinamo vodio u samo 13 utakmica, a na klupi ga je naslijedio Bruno Knežević.
Franjo Glaser vodio je buran, uzbudljiv život, dostojan filmskoga uratka. Nažalost, mladenačke dane slave zasjenila mu je mračna epizoda s beogradskog kupališta, ubojstvo 17-godišnjega Radomira Stokića u ljeto 1936. godine.
Taj je mlađahni član tehničkog vodstva BSK za vrijeme poslijepodnevne dokolice na jednome savskome splavu šaleći se isprovocirao Glasera koji ga je gurnuo u Savu. Mladić je na žalost bio neplivač i, dok je zazivao pomoć, brzo je nestao pod površinom vode. Utopio se.
Svjedoci su ispričali da je Glaser samo sat prije tragedije Stokića počastio ručkom, ali i kako zbog svoga čina nije pokazao nimalo kajanja. Sljedećeg dana išao je na u Novi Sad na prijateljsku utakmicu svoga BSK.
Nakon što je bio priveden zbog sumnje na ubojstvo, Glaser je bio potpuno miran i uvjeren da će izbjeći zatvorsku kaznu. No njegovi suigrači, koji su svjedočili svađi Glasera i Stokića, potvrdili su da im je Franjo priznao da je gurnuo mladića u Savu.
– Ne brinite se, isplivat će negdje – prepričao je jedan suigrač jezivu Glaserovu izjavu.
Na presudu se nasmijao
Glaser je, napisala je Politika, izricanje dvogodišnje zatvorske kazne u beogradskoj sudnici dočekao s osmijehom. Nekako je bio isposlovao da kaznu služi u nekom hrvatskom zatvoru, iz kojega je bio pušten puno prije isteka kazne.
Međutim, povijest ne pamti Franju Glasera samo kao hladnokrvnog ubojicu nego i kao istinskoga dobrotvora. Njegov humani čin prema obitelji austrijskoga Židova sa zagrebačkom adresom Davida Weissa opisan je u listu Ha-Kol, glasilu židovske zajednice u Hrvatskoj.
Naime, Franjo Glaser bio je prijatelj s Weissom, inače sportskim novinarom i menadžerom koji je Građanskom organizirao englesku turneju 1936. godine. Tako je slavni vratar purgera, u eri najveće hajke na Židove u Zagrebu, potajno sklonio Weissa i njegovu suprugu u stan u vlasništvu Građanskog, u zgradi u Boškovićevoj ulici. Tamo su se skrivali gotovo tri godine. Nakon što se jednom zgodom David Weiss neoprezno prošetao gradom, a susjedi su ga uočili, Glaser je uz pomoć trenera Bukovija pronašao novo sklonište za svoje židovske prijatelje. Sakrili su ih u potkrovlje jedne zgrade u Kupskoj ulici, nedaleko od igrališta Građanskog. Tamo su dočekali oslobođenje Zagreba.
Zanimljivo, tadašnji ustaški predsjednik Građanskog Slavko Prevendar nekako je saznao za Glaserovo dobročinstvo, ali nije ga želio prokazati vlastima. Pamti se glasovita Prevendarova rečenica: “Franjo, ja sve znam, ali ništa ne vidim!”
Da je Prevendar propjevao vlastima, i Weissovi i njihov zaštitnik Glaser bili bi – strijeljani.
>>> Pogledajte kako se mijenjao grb Dinama kroz povijest
