Nakon 5500 dana na snijegu, Ante Kostelić povukao se sa skijaških staza. Premda su iza njega 82 ljeta, htio je i dalje raditi na snijegu, no direktor reprezentacije Vedran Pavlek i Kostelićevi štićenici, braća Kolega, ipak su bili drukčijeg stava i, uza sve dužno poštovanje prema Gipsu, poželjeli mlađeg i dinamičnijeg trenera.
Ali tko god to bude, taj ni približno neće imati znanja i iskustva kao što ga ima Gips koji se, s druge strane, ipak mora pomiriti s godinama koje nas sve sustižu pa je i sam na temu potencijala Eliasa i Samuela Kolege znao reći:
– Nemam dva života, ja to neću stići napraviti.
No, Ante doista nema za čime žaliti jer je ostvario doista nestvarnu karijeru. Od vlastite obitelji stvorio je skijašku velesilu koja je na nekim velikim natjecanjima osvajala više medalja nego najmoćnije skijaške zemlje, one s obiljem snijega poput Švicarske, Njemačke, Švedske, Kanade...
Ima specifičan način treniranja
Uostalom, da nije bilo Ante Kostelića, ni Hrvatske na skijaškoj karti svijeta ne bi bilo, a danas je među 10 najjačih skijaških zemalja čak i bez Ivice i Janice. A bome ne bi bilo ni Vedrana Pavleka kao jednog od najboljih menadžera u svjetskom skijanju.
A Pavlekovi natjecateljski rezultati bili su slika i prilika stanja našeg skijanja do pojave Kostelića. Kao naš tada najbolji skijaš, tih 90-ih u pravilu sam svoj majstor, Pavlek se ni jednom nije uspio plasirati u drugu vožnju utrka Svjetskog kupa, a ostat će zabilježeno da je njegov najbolji rezultat na velikim natjecanjima bio 21. mjesto u veleslalomu na SP-u 1996.
Nastupio je Pavlek i dvije godine kasnije na ZOI u Naganu gdje je 28. mjestom u veleslalomu i završio karijeru, i to na Igrama na kojima je 16-godišnja Janica, nastupivši u svih pet disciplina, bila osma u kombinaciji najavivši time svoju spektakularnu karijeru.
– Gips je bio taj koji mi je predložio da vodim brigu o karijeri Ivice i Janice. Dojmilo me se to da je njemu važnije bilo da imaju kvalitetne skije, dobre servisere, uvjete za treninge, to jest najbolje moguće uvjete za postizanje rezultata. Ono materijalno u toj priči bilo mu je sporedno. Kada su Janica i Ivica bili na vrhuncu, našao sam i njemu neke privatne sponzore, no njemu to nije bilo primarno – kaže Pavlek prisjećajući se trenutka kada je Antu učinio najsretnijim u sve 23 godine njihove suradnje:
– Bilo je to nakon što je Janica 2002. pomela konkurenciju u veleslalomu i osvojila svoje treće zlato na tim Olimpijskim igrama. Tada mi je rekao nešto u stilu: “Gle, Pavlek, ja to nikad nisam napravil, ali sad bum se bacil na leđa”.
Dakako, dušu su mu razgalili i Ivičini rezultati poput ukupne pobjede u Svjetskom kupu 2011. te osvajanje prvoga slalomskog Globusa u Flachauu 2002.
– To su za Antu bili posebni trenuci, baš kao i doček na Trgu nakon povratka iz Salt Lake Cityja. Sve do dočeka nogometaša 2018. takvo što nije bilo viđeno u hrvatskoj povijesti.
Premda se nisu uvijek posve slagali, odluke bez suglasnosti onoga drugog nisu donosili. Osim toga, Pavlek je na vrijeme shvatio o kakvom se genijalnom trenerskom umu radi:
– Možda sam tek prve godine naše suradnje, dok sam bio mlad i nadobudan, pokušavao nešto svoje predložiti, no vrlo brzo sam shvatio da to što Ante radi donosi rezultate. On je trenerski genij koji je imao svoju viziju i specifičan način treniranja. On nije imao tri ili pet skijaša pa je s jednim uspio. Ne, on je imao dvoje i uspio je s oboje.
Dakako, to dvoje bila su njegova djeca, što je bila sretna okolnost. Jer samo s takvom ljubavlju prema njima i skijanju možete provoditi spartanski režim rada a da vam nitko ne prigovara. Naravno, to ni u kom slučaju nije bilo nasilje kako su neki zlobnici u svojim kolumnama pokušavali prikazati.
– Janici i Ivici ništa nije bilo nametano, Gips je uspio kod svoje djece razviti veliku ljubav prema skijanju, njima je skijanje bilo način života, a bili su vrlo talentirani i izuzetno vrijedni. To isto nije uspio napraviti s Kolegama jer ih je kasno počeo trenirati, a Ivica i Janica živjeli su za skijanje – kazao nam je Srećko Ferenčak, negdašnji predsjednik Hrvatskog skijaškog saveza.
Kada god bismo mu u posljednje dvije godine predložili da napravimo veliki, biografski intervju, Ante Kostelić bi nas pristojno odbio. Trenerski velikan koristio bi tada latinsku izreku “veritas odium parit” da bi nas uvjerio da “istina izaziva mržnju”.
– To je velika mudrost koja me sputava da dam takav intervju.
I doista, kada bismo sve objavili što nam je ovih godina kazao u povjerenju, doista bi stekao "hejtere" na svim razinama. A znao bi nas nazvati u zimskim večerima s nekog skijališta.
– Ne trebaju mi u životu novi neprijatelji...
A imao ih je, kaže, sasvim dovoljno. Pa tako i među “kolumnistima” koji su njegovo životno djelo – 10 olimpijskih i osam svjetskih medalja te 12 malih i četiri velika Kristalna globusa – nazvali “kuginom kućom”.
– Za mene nema veće uvrede. Pa to je puno gore nego da me netko poslao u p. m.
Kada bi sve što je prošao u životu stavio između tvrdih korica, bio bi to bestseler, najveća hrvatska priča ikad ispisana. Bajka koja se doista dogodila. Jer, kako to zna reći jedan njegov rođak, Gipsove priče možda nekome zvuče kao fantazije maštom prebogatog baruna Münchhausena, samo što se to Anti doista i dogodilo.
Uostalom, nije slučajno da se za njegovu životnu priču zainteresirao jedan hollywoodski studio čiju je ideju snimanja igranog filma, zasad, spriječila pandemija koronavirusa. Ti ljudi čak su i dolazili u Hrvatsku da bi čuli što im Ante ima ispričati i ostali su zabezeknuti već i malim dijelom onoga što im je otkrio o sebi. A tu ne mislimo samo na to da je kao odličan rukometaš i neshvaćeni rukometni trener, svjestan da su samo štoperica i metar u sportu pravedni, postao jedan od najboljih svjetskih skijaških trenera.
A ta ideja o igranom filmu pojavila se kada je Bruno Kovačević, autor dvaju dokumentaraca o Kostelićima, 2016. kandidirao za Oscara svojim uratkom “Upoznaj samog sebe” (“Gnothi Seauton”).
– U Los Angelesu nam je tada prišao čovjek koji je radio na filmu “Indiana Jones” kazavši nam da bi bila šteta da se o svemu ne napravi igrani film. Nakon što sam razgovarao s pokojnim producentom Brankom Lustigom, napravio sam predložak pa nam se javio Hank Hoffman, scenarist iz filmskog studija Millenium koji je nekoliko puta dolazio i u Hrvatsku. Da bismo ga uveli u priču bilo je važno i da upozna obitelj, da vidi gdje su Kostelići živjeli i trenirali...
Ideja je, dakle, da se snima igrani film po životu Ante Kostelića, o čemu Kovačević, negdašnji Gipsov skijaški učenik, a danas glavni urednik HTV-a, kaže:
– Logično je da lik napravljen po Gipsu bude glavni protagonist jer on je smislio priču o Ivici i Janici praktički i prije no što su oni rođeni. Imao je viziju.
Piše dnevnike od 1988. godine
Kako u svojim filmovima ističe Bruno, Ante je uvijek bio taj koji je mislio da se može dosegnuti i ono iza granica za koje se mislilo da su konačne.
– Gips je uvijek pomicao granice. Recimo, kada mu se još kao rukometnom treneru dogodilo da je u dvorani nestalo struje, on je brže-bolje negdje nabavio 200 svijeća i održao trening.
Osim ove priče ili pak one kako je s gumenjakom plovio od Nice do Mljeta, Antin život sadržava još niz filmskih priča, a jedna je svakako i ona o novcu koji mu je “počeo padati s neba”, na koju nas je podsjetio Bruno:
– Kada su Ivica i Janica bili još mali, za vrijeme Domovinskog rata, Gips je otišao s njima na pripreme u Austriju. Kada su u to vrijeme besparice potrošili ono što su imali, htijući iskoristiti povoljne vremenske prilike, Gips je zamolio vlasnicu hostela da im produlji boravak još sedam dana. Kada ona na to nije pristala, Ante je s klincima, nesretan, krenuo prema Zagrebu i onda se dogodilo čudo. U jednom trenutku Janica je uzviknula da novac leti zrakom i to se doista i događalo. Gips je zaustavio auto i pokupio novčanice, i nije bio jedini koji je to učinio, te se vratio u hostel. Nekoliko godina kasnije saznao je da se neki čovjek vozio motociklom i da mu se otvorila torba u kojoj je držao novac te da toga nije bio ni svjestan – ispričao nam je Bruno dodavši i svoj dojam o tom trofejnom i neponovljivom hrvatskom “highlanderu”:
– Gips je originalan lik kakvih je i u prošlosti bilo malo, a danas ih uopće nema. Moja prva asocijacija na njega je da je on neki junak iz vesterna kojeg glumi Gary Cooper. Vidim ga kao kauboja koji na konju ulazi u grad. Dolazi bez riječi, rješava se negativaca, zajaše konja i bez riječi napušta grad.
Svi koji prate hrvatski sport u posljednjih četvrt stoljeća znaju tko je Ante Kostelić, no malo je onih koji ga znaju kao skijaša. A jedan od takvih je njegov bivši klupski kolega i dobar prijatelj Stjepan Puhak:
– Premda je Gips stariji od mene 10 godina, zajedno smo se natjecali. Bio je solidan skijaš koji je već tada volio postavljati staze i trenirao je više od svih nas. Već tada je volio nemoguće uvjete.
Negdašnji pomoćnik ministra za sport (Puhak) u Vladi Ivice Račana ispričao nam je i jednu zajedničku zgodu:
– Šezdesetih godina prošlog stoljeća mi smo običavali trenirali na Češkoj Koči, na slovenskom ledenjaku iznad Jezerskog kojeg danas više ni nema. Da biste se popeli do planinarskog doma, morate sa svom opremom pješačiti dva i pol sata. I tako mi jednom krenemo gore ne pitajući se je li dom otvoren i zateknemo ga zatvorenog. No, odustali od treninga nismo nego smo tri dana spavali u šupi na nekim madracima. Gips je tada imao 27 godina, a ja 17, i on je već i tada volio takve avanture. Kada bismo gore ostali tjedan dana, dva puta bismo u tom tjednu morali nekoga slati dolje u Jezersko po kruh i namirnice. A tko će ići dva sata dolje i dva i pol sata gore, odlučivalo se partijom belota koja je u tim trenucima sličila na partiju od milijun dolara.
Te priče doista zaslužuju da se nađu ukoričene, ako za nikoga drugog onda kao nadahnjujuće priče za mlade trenere. No, kada god bismo pokušali Antu uvjeriti da je vrijeme da se ostavi skija i prihvati pera i piše memoare, on bi nam rekao nešto u stilu:
– Nepristojno je govoriti i pisati o samome sebi. To bi trebao činiti netko drugi, ne ja.
A taj netko, jednog dana, mogao bi biti njegov sin Ivica za kojeg se nadamo da će imati volje i strpljenja pročitati sve očeve dnevnike, započete još 1988. i od svih tih zapažanja i impresija uobličiti presjek jedne neponovljive trenerske karijere. A ona se ne sastoji samo od 5500 dana na snijegu – što već samo po sebi zvuči kao velika avantura – već i od stvaranja elitnih sportaša od kolijevke do najvišeg olimpijskog postolja. U zemlji s jednim i pol skijalištem. I zato je Gips jedan i jedini. Unikat. I zaslužuje status svojevrsnog trenera akademika.
Uz nogometnu repku 2018 najljepsi dani hrvatskog sporta! Hvala Gips, film ce biti za Oskara!!!