Kažu da je bio najbolji stranac koji je ikad igrao u Jugu. A kad Dubrovčani nekog tako prigrle, onda mora da je riječ o iznimnom vaterpolistu i čovjeku.
Upravo je takav uvijek nasmijani španjolski reprezentativac Felipe Perrone (33), jedan od najboljih vaterpolista današnjice.
On je uostalom lani proglašen baš najboljim u izboru Total Waterpola, u anketi u kojoj su sudjelovali svi najbolji vaterpolski stručnjaci svijeta. Naslijedio je naslov koji je za 2017. osvojio naš Sandro Sukno...
Spremniji nego u Beogradu
Sada je Perrone jedna od najvećih uzdanica Španjolske koja se u borbi za finale SP-a u Gwangjuu namjerila na Hrvatsku. Bio je to povod za razgovor s njim koji je počeo na zanimljiv način.
Kad smo mu se obratili na engleskom i rekli da smo iz Hrvatske, Perrone, rođeni Brazilac koji ima i španjolsko državljanstvo, samo se nasmijao i rekao: “Možemo i na hrvatskom.”
Pa smo krenuli s četvrtfinalnom utakmicom sa Srbijom koju su Španjolci dobili s 12:9. Perroneu nije baš išlo (striktno ga je čuvao Mandić), ali on je dovoljno inteligentan igrač da i u takvoj situaciji bude koristan. A to može jer je polivalentan i može igrati praktično na svim pozicijama.
– Nikad nije lako sa Srbima, ali ovaj put smo od početka ušli u utakmicu na pravi način, a i vidjelo se da njima nedostaje nekoliko iskusnih igrača kao što su Filipović i Prlainović. No, to ne umanjuje našu pobjedu jer Savić sigurno ne bi izostavio njih dvojicu da nije mislio da ima prave zamjene. Odigrali smo odlično u obrani, a to je najvažnije jer dobra obrana daje sigurnost i napadu – objasnio je Carioca Perrone (rođen je u Rio de Janeiru) koji je dvije godine igrao i za Rudićev Brazil.
A kako će biti s Hrvatskom?
– Hrvati igraju najljepši vaterpolo na svijetu, a ja mislim da ni mi tu nismo loši i da znamo igrati atraktivno. Lijepo i korisno. Bit će to zanimljiva utakmica, dostojna polufinala Svjetskog prvenstva, a sad, vidjet ćemo tko će pobijediti. Mi ćemo sve učiniti da se plasiramo u finale jer smo gladni trofeja, a i osigurali bismo nastup na Olimpijskim igrama u Tokiju.
Nedavno vas je, u polufinalu završnog turnira Svjetske lige u Beogradu, Hrvatska relativno lako pobijedila s 10:8. A poslije ste u tom natjecanju ostali i bez medalje izgubivši u dvoboju za broncu i od Australije?
– Da, samo sad smo spremniji nego u Beogradu. Taj završni turnir Svjetske lige došao nam je nekako u lošem trenutku jer se događao odmah nakon Final Eighta Lige prvaka u Hannoveru gdje je nastupila naša Barceloneta.
Igrači Barcelonete čini veći dio španjolske reprezentacije. Je li to dobro ili loše?
– U neku ruku je dobro jer igramo cijele godine zajedno i dobro se poznajemo, ali ima to i svoju lošiju stranu. Svi znaju kako mi igramo, lakše nas čitaju. Slična je situacija i s grčkim Olympiakosom, dok Hrvatska osim iz Juga ima i igrača iz drugih klubova, a neki igraju i u inozemstvu. Veća je razlika između Hrvatske i Juga nego između Španjolske i Barcelonete.
A kolika će prednost za vas biti to što dobro poznajete hrvatske igrače?
– Dvije godine proveo sam u Jugu i mnogi hrvatski igrači su mi prijatelji. A Vrlić mi je kao brat jer smo igrali zajedno i u Barceloneti. Ali to je sport, u bazenu ćemo biti ljuti suparnici. A Vrlić je jedan od najboljih sidraša na svijetu i neće biti lako s njim. Ali neću mu pustiti ništa, nikome ne puštam, ha-ha... Žao mi je što nas je Vrlić ovo ljeto napustio i otišao u Mladost.
Najljepši trenuci karijere
Jeste li navraćali u Dubrovnik nakon odlaska iz Juga 2017.?
– Ja sam vam u Dubrovniku nekoliko puta godišnje, jer mi je žena Korčulanka, ha-ha... (Marija Pecotić iz Brne, kaže nam kolega Davor Buconić s Hrvatskoga radija – op. a.). I imamo sina Nikolu. Ja sam hrvatski zet! I tako sam se za cijeli život vezao za Dubrovnik i Hrvatsku. Te dvije godine provedene u Jugu vjerojatno su i najljepše godine u mojoj karijeri. Osvojili smo sve što se moglo, bili smo i prvaci Europe. Dubrovnik živi za vaterpolo i zna cijeniti uspjehe svojih igrača. Dubrovnik je i jedan od najljepših gradova svijeta, za sve ljude pa i za mene koji sam živio u Riju i Barceloni, pa znam o čemu govorim. No, Dubrovnik je manji i mirniji od ova druga dva grada, što je meni još više odgovaralo. I zato kad sam odlazio iz Juga nisam rekao zbogom nego – vidimo se kasnije.
