Iako se radilo o rezultatski beznačajnoj prijateljskoj utakmici, na tradicionalnom i nekada prestižnom Mostarskom turniru, niti jedan Dinamov poraz u povijesti – prije točno 45 godina - nije imao tako negativan odjek kao čuvenih 2:9 protiv Veleža, 9. veljače 1980. godine (da, nevjerojatno zvuči: rezultat 9:2 na datum 9. 2.). To je bio najveći i najteži Dinamov poraz u povijesti – sve do nedavnih 2:9 s Bayernom u Münchenu - a potpisao ga je jedan od najznačajnijih trenera koji su ikada vodili plave, Vlatko Marković.
Igralo se u Mostaru na stadionu Pod bijelim brijegom od 13.30 sati pred 20 tisuća gledatelja, a sudio je novosadski sudac Maksimović. Strijelci su bili: 1:0 Skočajić (4.), 2:0 Okuka (5.), 3:0 Skočajić (23.), 3:1 Kranjčar (29.), 3:2 Deverić (40.), 4:2 Slišković (43.), 5:2 Slišković (49.), 6:2 Skočajić (56.), 7:2 Skočajić (63.), 8:2 Slišković (71.), 9:2 Slišković (82.).
Za Velež su nastupili: Marić, Ćutuk, Hadžiabdić, Vukičević (Jakirović), Matijević, Đurasović, Okuka, Slišković, Slato, Ledić (Zovko), Skočajić (Kalajdžić).
Za Dinamo: Stinčić (Ivković), Hadžić, Tucak, Mustedanagić (Devčić), Kurtela, Bošnjak (Marić), Kranjčar, Bručić, Deverić, Janjanin (Bonić), Mlinarić.
Pa kako je uopće došlo do takve Dinamove katastrofe? Pazite, Dinamo je u prethodnoj sezoni, 1978./1979., rezultatski bio prvak Jugoslavije, a naslov prvaka izgubio je administrativnim putem. Dakle, govorimo o jednoj impresivnoj i nevjerojatno talentiranoj momčadi.
- Sve nam je uspijevalo, to je jedna od onih utakmica kada ti prolazi sve što zamisliš, a sve što pukneš u ulazi u gol. Pa evo, ja sam Dinamu postigao četiri pogotka, što više nikada nisam ponovio. Najviše što sam zabio bio je hat-trick protiv tuzlanske Slobode – prisjetio se Veležov junak, tada bradati Blaž Baka Slišković.
Urbana legenda kaže da vam se Mlinarić poslije utakmice požalio kako su igrači Dinama bili umorni od noćnoga izlaska prethodne noći, a da ste mu vi odgovorili: ' A što misliš, da smo mi sinoć bili u kazalištu?'.
- Bilo je tako. Dok smo koračali prema svlačionicama, na licima Dinamovih igrača doista je bio vidljiv umor, ali i na našima. Znate, Mostar je to vrijeme nudio zanimljiva mjesta za noćne izlaske, moglo se izaći, dobro proveseliti, zabaviti. A onda mogu i razumjeti igrače Dinama, da je došlo do maloga opuštanja – dodao je Slišković.
Njegov suigrač Vlado Ćutuk tvrdi da je najvažniji impuls igračima Veleža u toj nevjerojatnoj utakmici dao njihov trener, fanatični Vukašin Višnjevac, rodom iz Gacke u istočnoj Hercegovini.
- On je on nas stalno tražio napad, jurnjavu, pritisak, s klupe je za vrijeme utakmice od prve do zadnje minute dopirao onaj njegov poznati pozitivni teror: 'ajde, brže, jače, do kraja...', makar se radilo i o prijateljskoj utakmici. Moram istaknuti da je Velež tada bio vrlo moćan i da je, uz Liverpool, bio jedina europska momčad koja tri godine nije bila izgubila utakmicu na domaćem terenu. Mi smo imali igrače poput Sliškovića ili Halilhodžića, koji su svojom klasom rješavali utakmice, a imali smo i strahovito brzoga, neuhvatljivoga lijevoga braniča Džemala Hadžiabdića, igrača koji bi i danas mogao igrati u bilo kojemu klubu – kaže Ćutuk, i dodaje:
- Mi smo imali veliki respekt prema Dinamu, ali i strahovit motiv jer Dinamo je u Hercegovini imao veliki broj navijača, pa je postojao tradicionalni rivalitet između Veleža i Dinama. Zbog toga je pobjeda nad Dinamom uvijek bila stvar prestiža i jako slatka.
A što o porazu 2:9 kažu Dinamovi nogometaši? Džemal Mustedanagić se našalio.
- 2:9? Ja nemam ništa s tim. Mene je trener Vlatko Marković zamijenio u 20. minuti, a tada je bilo samo 2:0 – smije se Džemo, pa nastavlja:
- Zašto sam bio zamijenjen? Toga poslijepodneva bio sam zadužen za Sliškovića, koji je očito bio jako raspoložen za igru, a trener Marković smatrao je kako nisam bio dorastao zadatku pa me rano izvadio iz igre. Dok sam bio pod tušem, došao mi je oružar Nikola Marković i kazao: 'Čovječe, već je 3:0, razbijaju nas.'. Na to sam, onako ljutit i razočaran zbog zamjene, dao neki neumjesan komentar, a Nikola ga je bio prenio Vlatku, pa sam na sljedećoj utakmici u Tivtu bio na klupi, a onu poslije nje, u Dubrovniku, na tribinama. No, kada je prvenstvo bilo nastavljeno, Marković me bio vratio u momčad i bio sam nezamjenjiv. U finalu Kupa sa Crvenom zvezdom u Beogradu bio sam igrač utakmice.
Pričalo se kako tada Dinamovi igrači nisu bili u sjajnim odnosima s Vlatkom Markovićem, pa da su i zbog toga s Veležom igrali s pola gasa.
- Nije istina! - odmah je to opovrgnuo Dinamov vratar Tomislav Ivković, koji je u igru ušao kod rezultata 5:2, i onda objasnio genezu teškoga poraza:
- Kod rezultata 3:2 mi smo imali šansu za izjednačenje, a kako se to nije dogodilo, išli smo grlom u jagode, a oni su nas kontirali i zabijali. Jednostavno, dođe takva utakmica, čuda se događaju, pogotovo u prijateljskim, pripremnim utakmicama u kojima nema natjecateljskoga naboja. Teško nam je svima bio pao taj poraz, osobito treneru Vlatku Markoviću, koji je bio pravi gospodin i nakon njega ponudio je ostavku. No, ona nije bila prihvaćena.
I bolje da nije, jer je toga proljeća 1980. godine Dinamo, iako tek 12. na ljestvici na kraju prvenstva, iznenađujuće bio osvojio Kup maršala Tita pobijedivši u finalu favoriziranu Crvenu zvezdu (1:0, 1:1). Zanimljivo, Dinamo je dva mjeseca nakon poraza 2:9 ponovno bio gostovao u Mostaru i u prvenstvu odigrao 1:1.
A na spomenutom turniru, na kojemu je u polufinalu bio poražen 2:9, Dinamo je u utakmici za treće mjesto pobijedio Sarajevo sa 2:0, dok je u finalu Velež pogotkom Blaža Sliškovića svladao Partizan sa 1:0.
Ako ne znaš šta je bilo pitaj rođene i VL