Opći izostanak bilo kakve smislene reakcije na potez Torcide pri proslavi 70 godina osnutka, pokazao je opet da nismo svi jednaki pred (pod) koronom. Razmišljajući poput nojeva koji zabijaju glavu u pijesak, lokalni i državni političari kompromiserski su pomislili da će biti lakše boriti se s eventualnim povećanjem pozitivnih nakon te divne splitske noći, nego li se upustiti u dnevnopolitičku borbu i prepirke s navijačima. Pretpostavljam da bi bilo slično da su to napravili Bad Blue Boysi, ali nisu.
Niti je ovo priča o sjeveru i jugu, mada je jasno da mnogi nisu po tome čačkali baš zbog toga, jer su sa sjevera ili juga. Ne videći pritom osnovnu činjenicu, da je taj sjever i jug toliko mali da bi stali u jednu ulicu osrednjeg kineskog gradića. Ukratko, nas je u Hrvatskoj ispod 4 milijuna, sa stalnim odljevom koji pospješuje i COVID-19, a to podupiru i ovi koji bi se trebali brinuti za naše zdravlje, kad toleriraju protupametna okupljanja u vrijeme dok su im riječi “socijalna distanca” stalno u ustima i lupaju kazne po rock koncertima za 100 ljudi, dok par tisuća mirno šeće zajedno.
Četiri milijuna su otprilike kao neko kinesko selo ili predgrađe New Yorka, pa je zapravo nevjerojatno kakvu si “županijsku” važnost dajemo u strategiji nezamjeranja, vodeći više računa o nekoj dječjoj navijačkoj fascinaciji nego o bitnome. Govorim ovo kao Purger koji nije navijač Dinama, potpuno sam inferioran prema tom klubu, pa mi se čak koji put činio simpatičniji Hajduk naspram Mamićeve diktature velikih brojeva u zaštićenom Dinamu. No, načelno bilo kakav kolektivizam je stran i intelektualno nepristojan ozbiljnim ljudima, pogotovo navijački i pogotovo kad je sam sebi svrhom, bezobrazan i neosjetljiv na okolnosti oko sebe. Uključujujem u to i onaj unisoni zvuk masovnog odobravanja na koncertima gdje se zvijezde na pozornici tretira kao nepogrešive bogove bez imalo kritičke oštrice. No, taj koncertni kolektivizam stavljen je u doba korone pod kontrolu i efektno prekinut u početku - drugim riječima, nema koncerata - dok su sportski navijaći opet prošli lišo.
Pogledamo li situaciju od ožujka naovamo, jasno je da su populistički narodni oblici okupljanja i u vrijeme brobe protiv korone imali popust pred okupljanjima umjetničkog karaktera. Pa i povećanje autobusnih linija za Mirogoj za Dan mrtvih - umjesto ukidanja buseva, pa idite pješke po friškom zraku, ili dan ranije - govori nam da se neke skupine i u naletu korone jednostavno želi okupiti na malom prostoru (autobusa) dok se druge razdvaja. Nije bilo prvi puta da se s Torcidom gledalo kroz prste navikama i željma širokog puka, kojeg je poput vuka bolje ne dirati dok spava u svom kolektivističkom transu, zabavljen manifestacijom zajedništva i širenja korone.
Bed je jedino što stotine medicinskih sestara i liječnika po bolnicama koji su na rubu izdržljivosti, kao i bolnički sustav pred raspadom, ne misle isto kao ovi koji se protuepidemiološki grupiraju i igraju bez granica. Da bi sutra njihove mame, tate, psi i kravate, a možda i bake i djedovi, završili u tom istom bolničkom sustavu. Na koncu, sve se to svodi, sportskim rječnikom rečeno, “na naše dečke” i budalaštine, od tučnjava oko stadiona do bakljada koje su nekima i divne, ne računamo li požare.
Ili, kako je jedan benevolentni, ali postariji prolaznik u Splitu - koji spada u rizičnu skupinu i što se tiče korone i što se tiče gledanja kroz prste Torcidi - prokomentirao pred nekom televizijskom kamerom; “Mladi si moraju dati oduška, moramo ih shvatiti”. Ne znam što on i kako shvaća, ali teško će ih shvatiti ako on sam ili netko njegov završi na respiratoru, ako bude slobodnih mjesta po bolnicama.
Strava, koliko plastike će završiti u moru!