Vrijeme Domovinskog rata, okupacije trećine Hrvatske, izbjeglica, razaranja i ubijanja početkom devedesetih godina, kada smo i u Zagrebu silazili u podrume za vrijeme uzbuna i granatiranja, moralo se osjetiti i u glazbi. Tzv. domoljubne pjesme postale su redovita pojava, pa i moda kojoj su se odazvali i talentirani i oni koji su lovili popularnost.
No, za domoljubne pjesme bitan je bio kontekst u kojemu su nastajale. Najuspjelije domoljubne pjesme zapravo su bile i “domoljudne”. Ili su bile mobilizirajuća snaga i emotivna potpora za vojne jedinice ili soundrack običnih ljudi, pjesme s kojima su odlazili u podrume, a mnogi i u izbjeglištvo. Budući da se radilo o namjenskoj glazbi, nastaloj prije svega kao otpor ratnim nesrećama, kvaliteta je bila različita. Dok su mnogi ginuli na ratištima i u gradovima i selima, glazbenici su “ginuli” za instrumentima i pokušavali opisati što nam se događa. Između kvalitetnih pothvata i domoljubnog kiča u koji su se ugurali mnogi i preplavili domaću estradu, namjena većine pjesama bila je emotivno se oduprijeti tmurnoj stvarnosti.
Pogledamo li danas popise tadašnjih domoljubnih pjesama, mnogi su povukli znak jednakosti između domoljublja i mirotvorstva. Većina namjenskih pjesama nastalih u vrijeme Domovinskog rata bile su pacifističkih poruka. To daje možda ključnu karakteristiku “domovinskog repertoara” koji zaziva mir usred ratne tragedije.
Naslovi poput “Kao mir” Boe i Josipe Lisac, “Sloboda i mir” Josipe Lisac i Guida Minea, “Molitva za mir” grupe E.T., ili tekst “say yo for Croatia, say no for the war” teme “Croatia In Flames” Montažstroja i Hrvoja Crnića Boxera, neki su od dobrih primjera. “Gospodine generale” Vladimira Kočiša-Zeca bila je gospodska pjesma i moralni metak upućen generalima odmetnute JNA, dok je “Vukovar” Hrvoja Hegedušića bio možda najbolji pojedinačni kantautorski doprinos.
Thompsonova “Bojna Čavoglave” bila je banalna, ali prodorna budnica. Bilo bi zanimljivo znati “što bi bilo kad bi bilo”, tj., da na početak pjesme nije stavio uzvik “za dom spremni”? S njim je do danas i nama i sebi prouzročio masu problema, ali bi pjesma i bez toga, čini mi se, funkcionirala isto, ali bez negativnih povijesnih repova protiv kojih je tada u televizijskom intervjuu Romanu Bolkoviću izravno govorio i prvi predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman.
Kao ultimativna “domovinska pjesma” svih vremena vjerojatno bi se mogla navesti “Tvoja zemlja” koju su za Vicu Vukova napisali Alfi Kabiljo i Drago Britvić 1970. Nije bilo lako slijediti tako visoko postavljenu letvicu. “Moja domovina” zbog sudjelovanja gotovo svih s domaće scene, ali i poznatog rukopisa Dujmića i Tutića na vrhuncu estradne snage, nametnula se kao ultimativna, zajednička himna na tragu nekadašnjih inozemnih band aidova. Često je emitirana uz poruku za opću opasnost, što je odredilo emotivni naboj koji je sa sobom nosila, kao i vrijeme u kojemu je nastala. Prije nje pojavila se “Stop the War In Croatia” Tomislava Ivčića, napisana u sličnom bandaidovskom maniru.
Mnogi su pokušali uhvatiti sličan senzibilitet, poput “Bože, čuvaj Hrvatsku” Đanija Maršana i Drage Britvića, ili “Od stoljeća sedmog” Dražena Žanka i Ive Cvitića. Bile su to ljepše pjesme nego potrošni kič poput “Danke, Deutschland” Sanje Trumbić, a isti tandem Đorđe Novković i Teo Trumbić napisao joj je i “Moj je dragi u narodnoj gardi”. Jedna druga pjesma postala je zajednički nazivnik budućih događaja, premda je nastala u drukčijim okolnostima 1987. “Mojoj majci” Jasenka Houre intuitivno je prihvaćena kao znak nadolazećih vremena, a Kazalište se sličnoj temi izravnije vratilo i s “Lupi petama, reci sve za Hrvatsku” 1993. No, tu su se već spominjali “oni koji se sami za sebe pobrinu”, nejednakost i beneficije. Znači, mogle su domoljubne pjesme biti i kritične prema stanju u društvu. Sličnu je sudbinu imala i “Ne dirajte mi ravnicu” Miroslava Škore u izvedbi Zlatnih dukata, napisana prije rata, ali se poruka mogla prepisati u nove okolnosti, dok je Fabijan Šovagović kao zaštitni znak Slavonije u videospotu potresno odigrao još jednu ulogu života a da nije morao glumiti.
Raspad bivše države i dolazak rata odredili su i sliku nove domaće glazbene stvarnosti. Ratno vrijeme iznjedrilo je projekte poput hrvatskog Band Aida, a u opis ratne stvarnosti uključili su se i rock-glazbenici u projektima poput Rock For Croatia. Pojavile su se i pjesme s “ramonoidnim” gitarističkim rafalima poput “Hrvatska mora pobijediti” Psihomodo popa ili “Oni nas gađaju” Daleke obale, koja je snimila i lirsku “Mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj”, a ta se često pjeva na utakmicama ili dočecima reprezentacije. Jedan od ponajboljih priloga dali su Hrvoje Crnić Boxer i Montažstroj sa “Croatia In Flames”, a među pismene doprinose ubrajaju se i “Kekec je slobodan, red je na nas” Parnog valjka i “E, moj druže beogradski” Jure Stublića, u kojoj priča o nekadašnjim prijateljstvima i promijenjenoj situaciji.
Svakako treba spomenuti da su se mnogi novovalni “drugari” uključili u antiratne proteste, prije svega beogradski rokeri iz Električnog orgazma, Partibrejkersa i Ekatarine Velike kroz projekte poput Rimtutituki i pjesme kojima su “turili kitu” Miloševićevoj politici i ratu. U Beogradu su 1992. organizirali koncert pod imenom “SOS za mir ili ne računajte na nas”. Stublić je 1992. snimio i “Bili cvitak” čiji tekst izravnije od drugih govori o velikim toponimima poput domovine, slobode, naroda, ljubavi ili žrtvovanja, temama koje je teško namjenski staviti u pop-pjesmu, a sve to zapakirano u pjevnu melodiju sasvim različitog ugođaja od teme. S motrišta vojnika koji pogiba za domovinu, Stublić, kao talentiraniji pjesnik od mnogih, pjesmu dokumentaristički smješta u Kijevo i Kruševo, dajući emocionalno težište kroz mjesta stradanja civila i u detaljima pokazuje da ekonomičan i jasan govor nema premca u angažiranoj tematici.
Čavoglave je izvorna, sirova budnica snimljena na kazetu i puštana na lokalnom radiju, a nastala je direktno za dizanje morala. Sve ostale navedene pjesme nemaju tu snagu kakvu je imala Čavoglave kada se pojavila... Osim toga, niti jedan od ostalih pjesmuljaka nije nešto preživio (osim možda Ne dirajte mi ravnicu) i nećete ih čuti nigdje... A te Čavoglave su bile zabranjivane još u ratu, nisu se smjele puštati na TV-u ili radiju. I dan danas mediji i dio politike se svim snagama bore protiv te pjesme, što zapravo govori sve o medijima i političarima...