Miro Ungar ne samo da je pjevač, umjetnički direktor, producent i izvođač u Jazz i cabaret clubu Kontesa u sastavu kazališta Komedija nego i čovjek koji predobro nosi svoje godine. On, naime, na početku osamdesetih, svaki tjedan igra tenis dva do tri puta i u Zagrebu i u Novigradu Istarskom gdje provodi ljeta.
Klub će početi raditi 15. rujna s kabaretskim programom koji se izvodio do 15. lipnja. Temu “Idemo na Broadway” još nije vidjelo dovoljno Zagrepčana pa ćemo im dati priliku da vide taj show. U pripremi je novi program “Zagrebačka priča” prema željama gradonačelnika Bandića. S tim programom počet ćemo početkom adventa. Bit će to još jedan segment u bogatoj zagrebačkoj adventskoj ponudi. Kabaret “Kontesa” je prošle sezone izazvao veliko zanimanje publike i sve su predstave rasprodane. Postignut je odličan uspjeh, u ekipi je 14 umjetnika, a u čvrstoj jezgri ekipe je plesni ansanbl Mateje Miković. Novi program imat će veze sa svime što čini dobar mjuzikl.
– Kad sam ušao u zadanu temu Zagreb, shvatio sam koliko ima dobrog materijala za dobar kabaret. Songovi iz “Gričke vještice”, “Crne kraljice”, “Tko pjeva zlo ne misli”, uz nekoliko plesno-pjevačkih brojeva na temu Zagreba pruža šanse umjetnicima da dobro zabave publiku – kaže Miro Ungar kojeg je u kabaretu izravno angažirao Milan Bandić koji na tu ideju došao na Ungarovu obljetničkom koncertu u travnju 2017. kad je Ungar obilježavao 60 godina karijere i 80 godina života.
– Bandić je vidio moju točku koju sam pjevao. Tema je bila stara Amerika, pjevao sam Louisa Armstronga, Franka Sinatru itd. Steperi su tamo bili. Bandiću se to jako dopalo, onda je došao i rekao da će napraviti kabaret, ali da ima ideju da ja to preuzmem i vodim. Prihvatio sam još jedan izazov u životu. Idemo dalje, zdravlje me služi odlično s obzirom na moje godine – priča Ungar.
– Naravno da nije sve kao prije. Zato moja uloga u tom kabaretu ne smije biti prezahtjevna, ali ja to mogu dozirati – dodaje Ungar ne ostavljajući dojam starca, nego je, naprotiv, pun energije i volje za rad i život. Uz malvaziju, u svome stanu u Novigradu Istarskom Ungar se prisjetio svoje karijere i korijena. Njegovi preci s očeve strane podrijetlom su mađarski Židovi. Djed, koji je bio trgovac, doselio se u Zagreb, a njegov otac Edmund rođen je 1913. u Zagrebu.
– Moja je majka Podravka, odgajan sam u katoličkom duhu, kršten sam, ali po čitavoj tatinoj strani sam Židov. Kad je tata imao sedam godina, djed je umro, nije ga se ni sjećao, a moj je otac za vrijeme Drugog svjetskog rata bio u velikoj opasnosti od ustaškog režima, provukao se kroz ušicu igle. Mamina familija ga je uspjela spasiti. Hvala Bogu, nije stradao. Poslije rata stao je na noge, bio je sposoban i uspješan trgovac. Radio je s birotehnikom, pisaćim priborom, a majka je bila stenodaktilografkinja, radila je kao tipkačica – priča Ungar.
Iako se u njegovoj obitelji nitko nije bavio pjevanjem, on je počeo pjevati budući da je imao sluha.
– Sa pet godina sam s kućnom pomoćnicom, Zagorkom Rezikom, često pjevao. Kako joj je dečko bio Dalmatinac, često je pjevala dalmatinske pjesme u kuhinji pa sam i ja s njom pjevao. Tako sam otkrio da imam sluha.
Pa ipak, Ungar je u glazbu ušao posredno. Kad je imao sedam godina, na klizalištu na Šalati mu je u zimu 1944. preko ruke prešla hokejska klizaljka i prerezala mu žile i tetive.
– Pao sam i neki čovjek na klizaljkama naletio je na mene, život mi je bio na koncu. Ruku su mi povezali studenti da ne iskrvarim i odveli me u bolnicu gdje je sve otvoreno da se dođe do žile i zašije. Dva mjeseca imao sam gips, a nakon toga prsti lijeve ruke ostali su mi ukočeni, nisam imao osjeta u njima. Liječnik je roditeljima rekao da moram stalno vježbati s prstima i da je najbolje da vježbam klavir. Zbog toga je Ungar išao na privatne satove, a kako su roditelji bili imućni, mogli su mu to priuštiti. Iako nikad nije naučio dobro svirati klavir, bilo je to dobro za ukočene prste.
Za ulazak u svijet glazbe u Ungarovu slučaju svakako je zalsužan i Radio Luxembourg, koji je bio jako popularan u to vrijeme, te Glas Amerike.
– U školi smo učili engleski. Slušajući radio, skidali smo tekstove pjesama. Kako je tetka, mamina sestra, živjela u Njemačkoj, roditelji bi za posjeta tetki kupovali ploče s američkim hitovima – prisjetio se Ungar. Budući da su u to vrijeme u Zagrebu bili popularni plesnjaci, Ungar je ponekad na plesnjacima zapjevao. No, do preokreta u njegovu životu došlo je 1956., kad je bio maturant 2. muške gimnazije u Križanićevoj.
– Upoznao sam Ivicu Krajača na plesnjaku u Glazbenom zavodu. U Glazbenjaku, kako su ga zvali, bilo je organizirano natjecanje amatera i ja sam pobijedio. Pjevao sam pjesmu “Jezebel”, koju je pjevao Frankie Laine, slavni američki pjevač. Krajač je osvojio drugo mjesto. Tada smo se upoznali, sprijateljili i počeli se međusobno posjećivati. Najprije je osnovan kvartet Berislava Tropana, koji je bio klavirist, međutim, kad je on za nekliko mjeseci izišao iz sastava – ekipa je pozvala Željka Ružića Mukija i od 1. travnja 1957. kvartet djeluje kao 4M. Sastav se tako zvao jer su ga činili Miro (Miro Ungar), Muki (Željko Ružić), Medo (Branko Marušić) i Mali (Ivica Krajač). Ungar se u kvartetu 4M zadržao deset godina.
– Na samom početku, 1957., kad smo dobili prvi angažman u “Varijeteu”, pjevali smo strane pjesme, a onda smo s vremenom počeli pjevati i pjesme hrvatskih autora. No, 1958. grupa 4M otišla je u Beč na ljetnu gažu. Angažirala ih je kuća Casanova cabaret.
– U kabaretu, koji je bio u središtu Beča, pokraj crkve sv. Stjepana, nastupali smo dva mjeseca u ljeto 1958., a 1959. otišli smo na dvogodišnju turneju Europom. Dečki iz 4M su, naime, uspjeli otputovati lukavstvom, trikom. Svatko od njih je pojedinačno dobio garantna pisma, a potom su se okupili u Njemačkoj, u Wiesbadenu, gdje su imali menadžera. Prvi angažman im je, vjerovali ili ne, bio u američkim vojnim bazama.
Imali smo periode da smo bili dva tjedna bez angažmana. Radije smo ostali tamo i vježbali repertoar i čekali angažman nego da se vratimo u Jugoslaviju riskirajući da nas više ne puste van. Bilo je to vrijeme željezne zavjese, komunizma, jedva smo otišli. U te dvije godine gostovali smo u Austriji, Italiji, Belgiji, Engleskoj, Švedskoj, Finskoj, nastupali smo u glavnim gradovima i na televizijama tih zemalja. Zaista smo bili atrakcija.
U Engleskoj su nastupali čak i na BBC-ju u emisiji Subotnji spektakl s najjačim tadašnjim engleskim pjevačima i muzičarima kao što su Tommy Steele i drugi. Svuda gdje su došli napravili su lom. Zanimljivo, gdje god su gostovali, najatraktivnija točka bila im je engleski prepjev sarajevske pjesme “Kad ja pođoh na Bembašu”.
– Obradili smo tu pjesmu i pjevali je na engleskom. I scenski je to bila sjajna točka. Gdje god smo nastupali na TV-u, izvodili smo tu pjesmu na engleskom. Nakon povratka u Zagreb, održali su u ožujku 1961. povratnički koncert u Studentskom centru koji je bio pravi spektakl u tadašnjim prilikama.
– To je tada bila najveća koncertna dvorana, prva liga, napravili smo lom na velikom povratničkom koncertu. U proljeće 1961. Ungar je upoznao i Terezu Kesoviju, što mu je promijenilo život. Naime, Ungar je čuo da se u dvorani Istra (današnji ZKM) u Teslinoj ulici održava neki koncert pa je otišao iz znatiželje.
– Htio sam vidjeti što nudi domaća scena. Ne budi lijen, odem na koncert, a na scenu izlazi jedna mlada dama koja pjeva posebno, drukčije. Relativno je to za mene bilo staromodno. Pjevala je neku kanconu, ali milozvučno, lijepo, ugodno je bilo slušati, meni se to dopalo iako je bilo drukčije od muzike koju sam ja volio i slušao. A ja sam volio moderne pjesme onoga vremena, jazz, a njezino pjevanje nije s jazzom imalo dodirnih točaka. Ipak, ona me na neki način opčinila tim pjevanjem. Otišao sam k njima u garderobu da se upoznam s tim pjevačima – prisjetio se Ungar. Tako je počela ljubavna priča između Ungara i Tereze Kesovije koja je tada bila studentica četvrte godine na zagrebačkom konzervatoriju.
– U Gundulićevoj ulici gdje je Glazbeni zavod ona je vježbala flautu, a ja sam išao čuti kako svira flautu. Tako je počela romansa – prisjeća se Ungar. Već sljedeće godine, 1962., oženili su se na Svetog Vlahu, a za godinu dana rođen je njihov sin Alan. Ungar je, dakako, nastavio nastupati za 4M.
– Godine 1962. osvojili smo nagradu žirija na Opatijskom festivalu s pjesmom “Volim kišu”, a 1963. pjevali smo prvi hrvatski tvist “Platno, boje, kist i twist”, koju ja i dandanas pjevam i držim na repertoaru. Krajač je autor te pjesme – dodao je. Ungar je, kao i većina članova grupe 4M, služio vojsku 1964./1965., najprije na Visu, a potom u Šibeniku. Vojska je članove grupe, gdje god su je služili, okupila na armijskom festivalu Veseli garnizon u Beogradu. Budući da je pred Titom nastupao s 4M 1963. u Domu armije u Skoplju, gdje je izvodio “Kad ja pođoh na Bembašu”, Tito je zatražio da ga “muzikanti” 4M u travnju 1965. prate na putovanju u Alžir i pjevaju mu na brodu “Galeb”.
– Tko je njega smio odbiti?! Obukli su nam mornarske uniforme, ukrcali nas na brod i putujemo mi Ahmedu Ben Belli u Alžir. Krenemo iz Pule i na Otrantskim vratima uhvati nas nevrijeme, valjali smo se sve do Alžira. Pjevali smo samo prvu večer, do Otrantskih vrata, a ostalo smo vrijeme povraćali. Do Otrantskih vrata pjevali smo “Kaj”, predivnu zagorsku pjesmu. Saznali smo da je Titu ta pjesma najdraža pa smo je pripremili u Domu armije u Beogradu gdje su nas okupili. Tito je volio zagorske pjesme, živnuo bi kad bi ih slušao, a cigara mu je bila stalno u ruci. Nastupali smo i pred Ben Bellom – prisjeća se Miro Ungar, koji o Titu ima lijepo mišljenje.
– Danas o tom čovjeku kruže tolike priče. Što je od svega toga istina, a što nije, ne znam. Iz svoga iskustva, imam dobro mišljenje o njemu. Normalno, ako je nekomu neki član obitelji stradao u rigoroznom komunističkom režimu, onda mi je logično da takav čovjek s puno razloga ima loše mišljenje o njemu – naglasio je Ungar. Kad se vratio iz vojske, Ungar je otputovao u Pariz, kamo je šest mjeseci prije njega otputovala njegova tadašnja supruga Tereza koja je imala ugovor s kućom EMI.
– Čim sam izišao iz vojske, u jesen 1965., i ja sam otišao u Pariz. Tražio sam angažman, počeo nastupati pomalo u nekim klubovima, tražio sam ugovor s nekom diskografskom kućom. Na kraju sam potpisao ugovor za diskografsku kuću Barclay i pet ploča snimio kao Tim Twinkleberry.
– Moje ime im nije dovoljno dobro zvučalo, ja pjevam na američki način, imam anglosaksonski prizvuk, pa su tražili da snimam pod pseudonimom. Pet ploča snimio sam pod pseudonimom. Jedna od pjesama vrtjela se na Radio Luxembourgu, to je bila pjesma Nikice Kalogjere, na tekst Ivice Krajača, a zvala se “Ananga Ranga”. Trebalo je hrabrosti odseliti se u Pariz i ondje početi od nule.
– Ipak smo uspjeli. Tereza je već 1966. snimila prvu ploču na francuskom, a zatim postala prvi interpret “Larine pjesme” iz “Dr. Živaga”. Ja sam svoju prvu francusku ploču snimio 1968. i nanizao ih pet i jednu u duetu s Terezom. Međutim, stjecajem okolnosti usred uspona u karijerama u Francuskoj, Tereza Kesovija i Miro Ungar vratili su se u Zagreb. Povod je bio razvod koji se dogodio 1973. Kad je završila školska godina 1974., sin Alan vratio se majci u Zagreb. Prekinuo je školovanje s 11 godina, već tada je odlično govorio francuski. A na Miri Ungaru je bilo da bira – ostati u Francuskoj ili se vratiti u Zagreb.
– Vratio sam se da budem bliže sinu iako je on bio s mamom. Kad se naš dom raspao, više nisam imao motiva ostati u Francuskoj – rekao je. Nakon razvoda, Tereza Kesovija krenula je svojim, a Miro Ungar svojim putem. Ungar se 1975. oženio Danijelom, bugarskom manekenkom, s kojom ima dvoje djece – kćer Lanu i sina Danijela. Brak se održao do 1990. Nakon povratka u Zagreb, Ungar je vrlo brzo, za godinu dana, dobio ulogu u rock-operi Gubec-beg u kojoj je s Josipom Lisac pjevao poznatu ljubavnu pjesmu iz opere. Odradio je prvih 30 predstava, a onda je počeo dobivati angažmane. Nastupao je na domaćim i stranim festivalima, osvajao nagrade, imao je solističke koncerte u Jugoslaviji, u Istočnoj Njemačkoj, SSSR-u, zemljama socijalističkog lagera... I nije više koristio pseudonim nego je nastupao kao Miro Ungar. Bio je jako dobro prihvaćen u SSSR-u.
– Mi smo Rusima bili zapad, prozor u svijet, meni su dopuštali da izvodim američke pjesme, što inače nisu drugim pjevačima iz komunističkog lagera. Oni su smjeli izvesti samo jednu pjesmu na engleskom, a ja sam pola programa pjevao na engleskom, a drugu polovicu na hrvatskom i ruskom. Uvijek sam pjevao neki aktualni sovjetski hit. Kad bismo došli, ja bih naučio tekst, a muzičari glazbu i po dva mjeseca gulili bismo tu pjesmu – prisjeća se Ungar koji je na danas poznatom stadionu Lužnjiki na manifestaciji Zlatna jesen pjevao tjedan dana pred 40.000 ruskih gledatelja.
– Imao sam sreću da su me neki ljudi sa sovjetske televizije, s prvog programa, čuli na koncertu, i onda su me pozvali da nastupim na središnjoj televiziji koju je gledao cijeli SSSR od Vladivostoka do Lenjingrada. U to vrijeme je kod njih bila jako popularna pjevačica Sofija Rotaru, Moldavka, koja je na sovjetskoj televiziji imala svoju emisiju. Zvala me da nastupim, a prije toga, 1973., zajedno smo nastupali na festivalu Zlatni Orfej u Bugarskoj na kojem sam ja osvojio prvo mjesto, a ona Grand-prix.
Zanimljivo, Ungar je Olivera Dragojevića, s kojim je bio jako dobar, upoznao baš na turneji u Rusiji 1974. na kojoj su se družili dva mjeseca.
– Svirali su Dubrovački trubaduri, a Oliver je svirao gitaru kao njihov član. Tada kao solist nije uopće nastupao. Dijelili smo koncert Trubaduri i ja. U prvom dijelu koncerta nastupaju oni, a ja u drugom kao zvijezda programa. Trubaduri me prate, a u drugom dijelu koncerta Oliver je prešao na klavijature da me prati. Tada je Oliver, sjećam se, pripremao pjesmu “Ča će mi Copacabana”. Stalno je tu pjesmu Tea Trumbića, tada nepoznatog kompozitora, pjevuckao i vježbao u garderobi. Rekao sam mu da će, bude li tako pjevao tu pjesmu i na festivalu, osvojiti prvo mjesto. I to se i dogodilo. Ungar se osamdesetih okušao i u privatnom poslu. Naime, u Červar Poratu je 1982. otvorio pizzeriju “Oaza”, koja je jako dobro radila.
– Pizzerija je radila vrlo dobro, a ja sam nastupao i pjevao u Istri. Nekoliko godina vodio sam pizzeriju, a onda sam je iznajmio. Kad je počeo rat, nije mi bilo do toga da vodim pizzeriju pa sam je prodao. Slučaj je htio da Ungar ode nastupati u Istočnu Njemačku (DDR), gdje je napravio veliku karijeru od 1971. i trajala je sve do pada Berlinskog zida 1989. I danas ga tamo zovu na neke nostalgične showove.
– Nakon pada zida bilo je gotovo, a dotad smo mi iz istočnih zemalja u DDR-u bili carevi, a potom su se oni odmah okrenuli prema Zapadu i počeli angažirati zapadnonjemačke i engleske pjevače. Razmišljajući što će raditi, Ungar je namirisao biznis s umjetnim cvijećem iz Kine koje je počeo uvoziti u Njemačku.
– Dobro je išlo, međutim, 1995. sam opet dobio strašnu želju da se aktiviram kao pjevač. Nisam bio spreman odbaciti pjevanje. Počeo sam pripremati 40-godišnjicu rada, obljetnički koncert koji sam održao 1996. u kazalištu Kerempuh gdje sam i započeo karijeru. Koncert je snimo HRT. To je dobar koncert, bio sam u odličnoj formi i imao odlične goste. Od toga trenutka Ungar je opet u glazbi i pjesmi. Godine 2006., na 50. godišnjicu umjetničkog rada, održao je koncert u Tvornici kulture, uz Jazz orkestar HRT-a. Taj koncert smatra vrhuncem karijere.
– To je moj najveći i najznačajniji koncert premda je prošlogodišnji, u povodu 60 godina rada, održan u Kazalištu Komedija, možda bio osmišljen dramaturški bolje. I također sam imao Jazz orkestar HRT-a i sjajne goste – Marka Tolju, Jacquesa Houdeka, Damira Kedžu, čak smo zajedno oformili sastav 4M i pjevali veliki hit kvarteta 4M “Čarlija Brauna” – priča Miro Ungar. No, posljednje desetljeće, prije Bandićeva poziva da vodi kabaret “Kontesa”, Miro Ungar je, uz pjevanje, radio i kao turistički vodič za turističku agenciju u vlasništvu svoga sina Alana.
– Vodio sam Francuze po obali, od Istre do Dubrovnika, ali sam to radio smo četiri mjeseca godišnje, u travnju, svibnju, rujnu i listopadu, dakle za vrijeme mrtve turističke sezone. Putovao sam autobusom s njima i to me jako zabavljalo. Vrlo sam dobro i zarađivao. A u srpnju i kolovozu sam pjevao – priča Miro Ungar, čovjek koji odlično govori šest jezika i koji se, kako kaže, četiri puta ženio, a tri puta rastao.
Druga žena, Danijela, majka je dvoje njegove djece, Lane (42), koja se bavi grafičkim dizajnom, i Daniela (40) koji je teniski trener. Unučad su Martin (21) i Lara (18), djeca kćeri Lane, i Mila (28), kći sina Alana (55). S trećom ženom Aleksandrom Micelli nije imao djece, a s Vukovarkom Sarom, mlađom od njega 42 godine, Ungar živi od 2001., a vjenčali su se u Honoluluu 2008. Vjerojatno zbog toga proživljava treću mladost.
Svaka hiza ima svoga kriza..biti sa Terezom je svakako Tortura ..Dobro jos imte kosu na glavi plemeniti gofpodine..