Kako i kažu stihovi jedne pjesme Elementala, ona je cura koja je budna noću, voli spavati dokasno, nije je strah jesti premasno, kasniti na rokove u inat svima, majstorica jakih rima – ona je jednostavno Mirela Priselac Remi. Tridesetogodišnja Zagrepčanka jedna je od rijetkih žena na domaćoj glazbenoj sceni, odlični MC, koja ne manipulira svojom ženstvenošću već publiku privlači mnogo konkretnijim vrlinama. Jednostavna, iskrena, izravna, brza, domišljata, neprepotentna glazbenica nimalo sklona pretjeranoj romantici već 12 godina pjeva u svom repersko-rokerskom bunilu. Pankerica u duši, osim hedonizma obožava prve filmove Martina Scorsesea, Hitchcocka, “Zvjezdane staze”... i jutarnji aerobic.
– Mala količina discipline koju je imala Jane Fonda u svakoj je ženi dobrodošla – šali se Remi čiju će britkost dokazati i najnoviji, peti album Elementala “Vertigo” koji je izdan 17. svibnja i donosi jedan malo drugačiji zvuk buntovnog zagrebačkog benda kojeg je teško mrziti, a vrlo lako voljeti. Pjesme su, ističe Remi, mnogo pozitivnije, ima u njima dovoljno seksa, bunta i osmijeha zbog čega su ih neki čak opisali kao nemoralne.
– Ne znam zašto netko u nama traži moralnost i nekakav glas razuma. Mi smo odavno mnogo jači od toga – zaključuje prva dama i glavni vokal Elementala, koji svojim novim pjesmama opasno “jaše” prema vrhu domaćih top ljestvica na kojima nema preveliku konkurenciju.
Dok sve u ovoj državi ide krivim putem ili unazad, Elemental petim albumom “Vertigo” nakon 11 godina i dalje gura samouvjereno naprijed. Mnogi su se mladi nadobudni bendovi poput vas raspali, što vas drži na okupu? Inat, bunt…?
– Svi u bendu smo veliki borci, nitko ne odustaje lako. Ako i poželiš odustati, u ekipi uvijek postoji netko tko će te gurnuti naprijed. Imamo i mi svoje uspone i padove, trenutke očajavanja, kad se zaletimo u zid i ne znamo kamo bismo. Nikad nismo bili plaćenički bend, više smo kao obitelj i podržavamo jedni druge. S druge strane nedostaje nam doza hladnoće kad treba rezati neke stvari u pjesmama. U ove dvije godine bilo je kriza i turbulencija više nego inače. Kad smo napravili album “Pod pritiskom” znali smo da imamo bombu, odličan album, očekivali smo veće prihvaćanje publike kod politički angažiranih pjesama, no nitko ne voli slušati tuđu muku, pa nam je malo splasnuo balon.
Kako se Remi, žena sa stavom koja sipa ubojite rime, dala nagovoriti na voditeljsku ulogu na Porinu?
– Teško, jedva su me nagovorili. Prvo sam rekla da nema šanse jer imam ogromnu tremu kad trebam pričati pred kamerama. Lakše bi mi bilo održati koncert u Domu sportova nego to. Nagovorili su me jer te večeri kad sam vodila nije išlo uživo, bila je to neka vrsta opuštenog druženja nas glazbenika. Na probi sam bila grozna, pitala sam se što ja tu radim ali me spontani Vannin komentar malo trgnuo pa sam se prestala grčiti. Opustila me i publika koja je popunila cijelu dvoranu. Nastup ko nastup, samo bez rime.
Donedavno ste bili osoba koja ljudima nije znala reći ne. Jeste li danas malo bezobrazniji?
– Opametila sam se s vremenom. Prije me vozio kako je tko htio. Ni danas nije idealno, ali hajde, bar imam na čemu raditi.
Kažu da su najbolje stihove napisali depresivni pjesnici. Kako je kod vas, jesu li oni produkt nezadovoljstva, bijesa, nostalgije...
– Stihovi na novom albumu sve su samo ne patnja i crnilo. Nakon zadnjeg albuma bili smo malo pod pritiskom, ovaj prošli nismo željeli toliko zacrniti. Ohladili smo se od aktivističke tematike, ali ne potpuno jer ne možeš zatvoriti oči pred nekim stvarima. Osobna frustracija jest dobar motor koji te goni, ali svi mi u bendu imamo taj emocionalni trenutak. Nitko od nas nije bezočni gad, uvijek pazimo da nekog ne povrijedimo, da ne kažemo nešto pogrešno, suosjećajnost je kod nas uvijek prisutna – bilo na osobnoj bilo na društvenoj razini. Neki dan me jedan novinar pitao jesam li ikad razmišljala o političkoj karijeri? Rekla sam da nisam, a i da jesam bila bih loša političarka jer mi je previše stalo do ljudi.
Na forumu pljušte samo riječi hvale na vaš račun u stilu Remi je mačka, carica, majstorica... Udvaraju li vam se neki iako se zna da ste već duže vrijeme u sretnoj vezi?
– Kad ih ima, a ima ih jako malo jer ne primam cvijeće od tajnih obožavatelja, sve to okrenem na neku zafrkanciju pa pokušaj srežem u korijenu. Takvim stavom dam nekom mogućnost da čita između redaka umjesto da mu odmah kažem “hajde odj...”
Sigurno je u ovih 11 godina na sceni pao neki zanimljiv kompliment?
– Nisam nježna zanesena cura koja pada na romantične komplimente, više pamtim kritike i tko mi ih je udijelio. Zadnja zbog koje sam se zainatila bila je od Shota dok smo snimali jednu pjesmu u studiju. Uporno sam pokušavala realizirati neku svoju ideju u pjesmi, al’ on me poklopio riječima: “Znam šta bi ti htjela, ali gle, ne znaš ti to!” Na to nisam ostala hladnokrvna, kako on to misli ja ne mogu ili ne znam...? Na kraju smo se ipak sporazumjeli i uspjeli napraviti ono što smo htjeli.
Jednom ste trenutačnu situaciju na domaćoj glazbenoj sceni opisali kao soft porno.
– Da, previše erotike, a nigdje poruke.
Frustrira li vas to što ne možete živjeti od glazbe već morate raditi dodatni posao?
– Itekako. Nedavno me jedno glazbeno iskustvo iz Bruxellesa gdje sam snimala album s kolegama iz EU potaknulo da razmislim zašto malo više ne poradim na sebi, istražim sve svoje mogućnosti, talente, no brzo sam shvatila da to u ovoj zemlji ne mogu jer moram raditi od jutra do mraka, plaćati PDV, doprinose, trčati na Poreznu upravu, a ne zamišljeno zuriti u vječnost i razmišljati o pjesmama. Ne mogu se izraziti u svemu u čemu bih htjela jer nemam za to dovoljno vremena.
Kako se nosite s problemima, sredite li ih jednim udarecm?
– Katkad me dotuku, ali glazba i pisanje su moj ispušni ventil. Pišem noću jer sam otkad znam za sebe noćni tip. Ne treba mi dugo da nešto napišem, nisam od onih koji pet sati meditiraju nad tri stiha.
Koliko dečka Tibora uključujete u ocjenjivanje pjesama koje napišete? Je li on neki prvi filtar?
– U biti ga jako malo uključujem u ocjenjivanje onog što napišem. Posluša pjesmu tek kad je potpuno gotova. Meni najbliži ljudi, prijatelji, roditelji, dečko posljednji doznaju za ono što sročim. Svojatam taj svoj svijet, sve ostalo dijelim s njima.
Mnogi u vašim ljubavnim pjesmama vide kulericu Remi osobno?
– Ima tu puno više priča mojih prijatelja koji mi se povjere. Ponekad se osjećam kao pijavica kad odem na kavu s nekim pa navalim da priča što ima novo u životu, a uvijek nešto ima, taman za dobru pjesmu.
Najdraži film vam je “Taksist”, obožavate “Zvjezdane staze” i sto drugih stvari koji nemaju veze s romantikom, melodramom i ostalim ‘ženstvenim pojmovima’.
– Uvijek sam bježala od tog girl looka, pretjerane ženstvenosti, lepršavosti... Kad vidim u novinama lepršave i romantične modne kombinacije – brzo listam dalje, nikad nisam bila od onih koje su svoju dugu kosu vezale svilenom vrpcom.
Je li vam ikad netko prigovorio da ste muškobanjasti?
– Ne, nikad. Od romantičnog pristupa draži mi je onaj reperski, rokerski ili pankerski. Malo sam agresivnija po tom pitanju. U repu je uvijek bio bitan stav, a meni je bilo teško pronaći stav u nekom romantičnom poimanju žene – u stilu ja sam sva nježna i fragilna. Tu stava nema.
U kakvoj ste obitelji odrasli? Jesu li oni uvijek imali stav pa ste ga naslijedili ili nisu pa ste ga u inat stvorili?
– Moja majka je čista moja suprotnost. Ne mogu je zamisliti kako nekom pametuje – ona je osoba koja će reći “nemoj biti glasna, buniti se, ako ti nešto smeta stavi pod tepih samo da svi oko tebe budu sretni i zadovoljni”. Moja mama je radoholičar, držala je tri kuta kuće, sve uspijevala, zahvalna sam joj na mnogo stvari kojima me naučila. Moji su tipična radnička obitelj - “šuti, radi i trpi”. Kad sam se odlučila baviti repanjem bili su protiv toga jer im je to bilo predrsko, preglasno, ali na kraju su me prihvatili. Odrasla sam u obitelji u kojoj se nije smjelo reći “gaće” nego “gaćice”, ili, kaže se “piškiti”, a ne “pišati”. Danas me više ne opominju kad slučajno opsujem, navikli su se.
Koje vas male stvari vesele ili koje vas stvari loše za vaše zdravlje vesele još više?
– Slušati glasnu muziku dok vozim, jutarnja kava i pecivo u nekom mirnom bircu nakon aerobica, visiti na internetu, volim hedonizam, slobodu kad se pustim s lanca, otkačit’ se na muziku 80-ih u nekom klubu.
Volite li manipulirati osjećajima zaljubljenih mladića? Stihovi jedne vaše pjesme kažu potvrdno.
– Zgodno je to kad vidim da mogu i imam neku nadmoć. Mi žene ionako živimo u muškom svijetu. Nije tako loše kad malo preuzmemo kontrolu, bar nakratko.
Kako ste se upoznali s dečkom Tiborom, gdje je sudbina kliknula?
– Upoznala sam ga puno prije nego što smo prohodali, ali kliknulo je jedne večeri kad sam ga srela pred jednim zagrebačkim klubom i pozvala na piće. Unutra su bili moji frendovi, pa smo se nekako zajedno družili, a kad se društvo razišlo shvatili smo da nam se ne ide kući pa smo navalili po drugim klubovima i ostali te večeri vani do sedam ujutro. Nakon toga sve je bilo puno jasnije.
Volite biti šefica u vezi?
– Da, ja sam control freak koji voli znati zašto i kako se nešto događa, kud plovi ovaj brod... Volim kad su stvari pod kontrolom. Doduše, veza je jedna od rijetkih stvari u kojima ne volim planirati nego pustiti da se sve događa samo od sebe.
Ostavljate dojam realne osobe, no jeste li ikad bili dovoljno nezreli ili zaluđeni potpuno izgubiti glavu za nekim ili nečim?
– Prije sam gubila glavu za svim i svačim, oko nečeg što je netko rekao umjesto da to vrijeme potrošim pametno.
Koliko vam je publika ojačala samopouzdanje?
– Pomogla je jednim dijelom, istina. Kad bih dobila od nje potvrdu da je nešto što sam napisala dobro, osnažilo bi me. Ali prvenstveno sam samu sebe naučila samopoštovanju.
Kako biste najkraće opisali novi album “Vertigo”, čime su pjesme prvenstveno obojene?
– Seksom, bijesom i smijehom. Već s prvim singlom “Vertigo” koji je obojen nekom seksualnom napetošću dobili smo kritike da nismo moralni. Kod nas ima previše dušebrižnika, ako žele moralnost neka slušaju dalmatinske šansone.
Ne izgledate i ne zvučite tako ali jeste li ikad imali problema sa svojom seksualnošću?
– Hvala Bogu, nisam nikad! Mnoge sam frustracije iskusila, ali tu ne.
Seks za jednu noć?
– Svi smo kao tinejdžeri u pubertetu bar jednom zalutali tim putem. Nisam baš tip za to, ja bih jutro poslije odmah ljubav, ali nema tu ljubavi.
Uspijevaju li vas muškarci ponekad ostaviti bez riječi?
– To se rijetko događa, jako volim pričati. Zna me ostaviti bez riječi kad mi netko neverbalno, nekom gestom ili pogledom da do znanja da je uz mene, da imamo nešto posebno.
Postoji li neki trenutak kad ste se opako osramotili pred publikom?
– Aha, bilo je to u Mariboru kad sam rekla: “Dobra večer, Ljubljana!” Nastao je muk, ona neugodna tišina iz koje sam se pokušavala izmigoljiti, ali riječi su pale. Dečki iz benda još dan danas zafrkavaju me zbog toga!
Remi: Nisam za seks za jednu noć, ja bih ljubav odmah jutro poslije Nema problema možemo ponoviti nekoliko noći dok ljubav ne stigne. Imali li tko da poništi naslov ovok intervjua? Po naslovu čovjek bi mislio da je intervju bioio da ona traži muškarca koji će je voljeti da bi se poseksala. Admine gdje si sad, i ovo je uvrijedljivo normalno ne za mene nego za ovu curu iz intervjua.