Kada su zbog pandemije koronavirusa prošlog proljeća zatvorene škole, brzo je trebalo pronaći način i sustav kojim će školarci i dalje pratiti nastavu. U samo 72 sata HRT-ova ekipa pokrenula je projekt, a kasnije su po uzoru na našu javnu televiziju tim koracima krenuli i BBC i ostale zemlje. Ovaj projekt omogućio je školarcima i profesorima da se nastava održava i tijekom lockdowna, stoga je zasigurno jedan od najvažnijih TV projekata u 2020. godini i zasluženo se nalazi među nominiranima za Večernjakovu ružu u kategoriji TV emisije godine, a to kako je nastao i koliko im znači ova nominacija otkrila nam je Rahela Štefanović, voditeljica projekta “Škola na Trećem”.
“Škola na Trećem” našla se među nominiranim emisijama za Večernjakovu ružu, je li vas iznenadila nominacija?
Moram priznati da me iznenadila, bilo mi je čudno vidjeti nas u društvu velikih i poznatih. Na hodniku mi je kolegica Martina Validžić viknula: „Draga, čestitam na nominaciji!“ To mi je bio prvi glas da smo se našli u probranom društvu. Ali, sad kad malo razmislim, ipak nam je mjesto među velikima. Stvorili smo veliki projekt u kompletnom lockdownu, ulice su bile prazne, nije bilo javnog prijevoza, ljudi su se bojali što će biti sutra. A mi smo odvažno uronili u nepoznato. I zato hvala cijeloj HRT-ovoj ekipi, a osobito urednicama dječjeg programa te učiteljicama i učiteljima angažiranima na projektu! Više od 100 ljudi sudjelovalo je u realizaciji “Škole na Trećem”. Gubili smo se, opet pronalazili, plakali, smijali se – ponekad i iz očaja. Ukratko, bio je ovo nestvarno intenzivan projekt koji je zaslužio nominaciju!
Ovaj opsežan projekt pokrenut je u zbilja kratkom vremenu, kako je tekla realizacija i što su bili najveći izazovi?
Krenulo je šokantno i potpuno iznenada. Obično prođu i mjeseci dok se neki projekt razvije, a mi? Mi smo u 72 sata učinili čudo, i to s učiteljskim ekipama koje nikad nisu ni pisale ni radile za televiziju. Bio je to sudar svjetova! Sjećam se kad su mi izdiktirali broj mobitela tadašnjeg pomoćnika ministrice Divjak, Marka Košičeka. Nazvala sam ga, dogovorila sastanak, došli su predstavnici Ministarstva, učiteljice i učitelji. Sve nas je u dvorani za sastanke okupio glavni urednik Bruno Kovačević i rekao: „Ekipa, ovo je sad kao da pripremamo Olimpijadu, samo vi, umjesto mjeseci priprema, imate ravno tri dana za lansiranje emisije.“ Trebalo je sve pripremiti urednički, ali i tehnički. Moram priznati da me je bilo strah, ali ima na HRT-u ljudi koji svojim znanjem i sposobnošću „pregaze“ svaki problem. Odajem naravno ogromno priznanje svakoj učiteljici i učitelju koji su stali pred kamere, svakoj učiteljici koja je pisala scenarije i učila o televiziji u hodu. Nismo ih štedjeli, a neki od njih vrlo su se brzo istaknuli svojom toplinom i nevjerojatnom televizičnošću – postali su prave zvijezde, a djeca su ih obožavala. Zasluženo! I za mene je ovo bila nova situacija, nikad nisam vodila ovakav projekt, ali sve što su me naučili moji televizijski mentori, Vesna Karuza Podgorelec, Jagoda Bastalić i Denis Latin, primijenila sam tih dana.
Ovaj model u travnju prošle godine preuzela je od nas Velika Britanija i BBC koji je odmah pohvalio Hrvatsku za model nastave na daljinu. Laska li vam što ste bili prvi i što je veliki BBC preuzeo vašu ideju? Tko je još slijedio vaš primjer?
Tih dana u ožujku, kada smo startali, bili smo svakodnevno na WhatsApp grupi s ekipom iz EBU-a. Izmjenjivali smo iskustva jer svima je ovo bilo nešto potpuno novo. Francuzi, Norvežani, Španjolci, Slovenci, Belgijanci, Talijani....svi su se raspitivali kako i što radimo. Bili su impresionirani brzinom kojom smo počeli proizvoditi “Školu na Trećem”. Ovaj smo put bili najbrži, a pokazat će se kasnije, i jako korisni našoj publici. Uvijek me oduševe Skandinavci koji su posvećeni mentalnom zdravlju djece.
Kakve su bile reakcije roditelja i učenika na “Školu na Trećem”, kakve ste povratne informacije najviše dobivali?
U 50-ak dana proljetne nastave, na naše adrese stiglo je oko 200 tisuća dječjih radova!!! Naša učiteljica Đurđa Trupinić bila je inspiracija Luki Buliću za jedan od njegovih Bullhitova, Sanja Polak dobivala je na tone dječje pošte, na ulici su djeca prepoznavala terapijskog psa Snickersa koji je zajedno s učiteljicom Mirnom Barač bio dio ekipe za treći razred. Naš YT kanal bio je hit i djeci i učiteljima, a cijelu priču vodio je Anđelko Glibo, urednik dječjeg programa HTV-a. U projektu su sudjelovali mnogi umjetnici, sportaši, medijske zvijezde – svi su željeli biti dio jedne velike priče koja je dokazala koliko je javni servis bitan u životu djece.
Odluče li tako naši čitatelji i Ruža dođe u vaše ruke u ovoj kategoriji, gdje ćete je smjestiti, imate li već u redakciji neko mjesto za nagrade?
Obećavam, napravit ćemo posebno, kraljevski baršunasto postolje za Ružu!
Nadamo se da će nam epidemiološke mjere dopustiti i da se vidimo na dodjeli u HNK; bude li sve u redu, tko u vašoj pratnji dolazi na dodjelu?
Ima puno zaslužnih! Koliko nas primate?
