Dvije biblioteke, Nada i Savremenici, obje u sarajevskoj Svjetlosti, bile su negdje od sredine šezdesetih pa sve do kraja osnova živog kanona bosanskohercegovačke književnosti. U Nadi tiskane su prve, uglavnom pjesničke knjige mladih pisaca, dvije, najviše tri godišnje, dok su u Savremenicima, u godišnjim kolima od pet, najviše šest ili sedam knjiga, objavljivane nove knjige etabliranih pisaca, onih koji su pripadali prvoj garnituri žive književnosti. Ući u Nadu, a onda među Savremenike, značilo je postati važan pisac u jednome vremenu. Znalo se dogoditi da u tim edicijama objavljen bude i pisac koji nije iz Bosne, ali rijetko, i s nekim razlogom. Većinom, pisalo se i objavljivalo poeziju, jer to je bilo vrijeme, osamdesete su bile vrijeme, posljednje u ovdašnjim povijestima, kada je iz nekog razloga pjesništvo bilo važnije od proze. Godine 1989. izuzetno se, valjda jedini put u Savremenicima, tiskalo drugo, istina izmijenjeno, u novoj pjesnikovoj "redakciji", izdanje jedne prethodno već objavljene knjige. Knjigu "Volele su me dve sestre skupa" objavili su, prema legendi, u beogradskoj ediciji časopisa Vidici, Milišićevi prijatelji, sastavivši je od pjesama koje je objavljivao po časopisima, da bi osamnaest godina kasnije on pjesme mijenjao, popravljao i jezično ih preuređivao, iz srpske ekavice u hrvatsku ijekavicu. Knjigu je objavio u Sarajevu, gdje mu je živjela sestra, ali i, što je vjerojatno važnije, neki njegovi prijatelji i pjesnički poklonici. Sve su ga te okolnosti učinile pomalo i bosanskohercegovačkim pjesnikom, pa nije bilo nekog naročitog čuda u okolnosti da je izdanje "Volile su me dvije sestre skupa" objavljeno u Savremenicima.
Imena recenzenata tada su bila važna: Marko Vešović i Stevan Tontić. Na preklopnici iliti klapni interesantan je izvod iz Vešovićeve recenzije. Na prednjoj korici, u tipskom kvadratnom okviru reproduciran crtež Salvadora Dalija, na stražnjoj korici, u istom takvom, simetrično postavljenom okviru pjesnikova fotografija, s kratkim životopisom. Sve kao da je pripremljeno za jednu malu, privremenu besmrtnost. O knjizi pisalo se te godine u Sarajevu mnogo, na sve strane. Možda je negdje, u nekoj novinskoj dokumentaciji, sačuvan i moj tekst iz Naših dana. Snimka moje redovite jednosatne radijske emisije, kojoj sam bio nadjenuo naziv "Pusta zemlja", i emitirala se jednom tjedno, subotom, s početkom u 23 sata i pet minuta, skoro cijele dvije godine, sigurno ne postoji. U toj sam emisiji, u epizodi u kojoj je gostovao pjesnik i slikar Dragan Stenek, iz čista mira pročitao naslovnu pjesmu Milišićeve knjige. Napominjem i to, da ne bih zaboravio. A napominjem, možda, i da bih oslikao kako je ova knjiga te godine bila važna i čitana. Riječ Dubrovnik, kao ni gradske toponime, Milišić u knjizi ne spominje. Ali više je pjesama dubrovačkih, vjerojatno i najdubrovačkijih u suvremenom pjesništvu. Bez kičaste mitologizacije grada, zazivanja sveca zaštitnika i tečnih rima, nego grad kao unutarnja arhitektura čovjekova, Dubrovnik kakvog sam se i ja, u to vrijeme dvadesettrogodišnjak, autor jedne objavljene knjige, iz djetinjstva sjećao, te sam ga u svojim sjećanjima naseljavao, premda je sve moje tamo već bilo umrlo. Pjesma "Oluja", recimo, ovako počinje: "Sjediti u prozoru - dječačka navika -/ Dok kiša žmahno/ Otpočinje svojim užarenim/ Kapima/ I svijet se ježi/ Mršti/ Stresa". Riječ žmahno tražio sam tada po rječnicima, raspitivao se o njoj naokolo, bilo je to vrijeme prije interneta, a ona je, ta riječ, svo vrijeme značila slatko, slasno, tečno... Riječ kajkavskog jezika, u pjesmi o Dubrovniku, na mjestu na kojemu je samo ona, ta riječ, mogla reći kako počinje kiša koja će narasti u oluju.
Ove riječi legendarnog Halida Bešlića popularni pjevač neće nikad zaboraviti: 'Uvijek je znao reći'
Druga strofa: "Niz klempavo lišće smokvi/ Niz trpeljive slonove slanih hridi/ Niz ponovo uposlen kloporavi oluk/ Niz crne sare bajamovog debla/ I lišće nespole opšiveno skajem/ Niz bičeve loze zamišljene nad vežom/ Niz ispruženu nogu ili ruku/ Škakljivo mazno/ Mlazovi se slivaju/ Ka halapljivoj usmini/ Zemlje." Majstorstvo je Milišićevo u rečeničnom ritmu kiše koja započinje padati po lišću. Ono je u toj genijalnoj slici, u jezičnoj prispodobi, u pomaku klempavog lišća smokvi. Jer doći do toga da je lišće smokve klempavo jest poezija. To znači biti pjesnik, budući da to lišće na očigled - nije klempavo. Ono je takvo tek u smješnoći riječi, u smješnoći klempavog uha, u miloj groteski smokvina stabla. Onda to lišće nespole opšiveno skajem. Nespola je ustvari japanska mušmula, koja je prema Japanu prije tisuću i kusur godina krenula iz Kine, da bi iz Japana došla na Jadran, i tu se odomaćila, postala jedno od najdomaćijih stabala, čije lišće, doista, jest od skaja. A skaj, ono je bio što će danas biti ekološka koža, samo nesavršeniji. I još samo jedna strofa, prije nego što ovu dugu pjesmu prepustimo vlastitim sjećanjima i ponekom budućem čitatelju: "Biti svjedokom tog općenja/ Šuštava i tajnovita/ Osjećati razlivajuću, beskrajnu/ Sreću opuštanja/ Sa lakim udarima groma u daljini/ Punim prigušene nervoze/ Pred kojima zemlju ozaruje svjetlost/ Miješajući se sa svjetlošću dana/ I preplećući gole noge, ruke/ Kao što se u vrućnjaku prepliću zmije/ Razgaljeni živci opijaju se uzduhom koji šišti/ I vonjem voljne prašine dok/ Postaje ponovo/ Tlo". Sva je ta knjiga takva, premda u njoj nije ni šezdeset stranica. Milan Milišić bio je veliki pjesnik, a poezija moćna snaga naših života. Danas, kad zamišljam taj put od Sarajeva do Dubrovnika, put kojim sam iz uterusa prvi put polazio, pa išao dugo, sve dok jednom nisam prestao, čini mi se da taj put vodi kroz ovu knjigu.
Otvori KEKS Pay
Je li ovo nositelj svastike iz Sarajeva.. Ekipa Isidora Bijelić... Da bi im se dodvorio pljuje po svemu Hrvatskom i kršćanskom... Nazvati Doktora Tuđmana krivousti...dno dna...