FOTO Otišla je legenda HRT-a: Život Ksenije Urličić bio je sve samo ne običan, 'Čelična lady' stvarala je povijest televizije
Ksenija Urličić, jedno od najprepoznatljivijih lica hrvatske televizije i žena koja je obilježila čitavu jednu eru HRT-a, preminula je 31. kolovoza 2026., nekoliko tjedana nakon smrti supruga Ivice Urličića. Otišla je tako jedna od posljednjih velikih televizijskih osobnosti generacije koja je televiziju u Hrvatskoj gradila praktički od njezinih početaka.
Rođena je u Splitu, a u Zagreb se s obitelji preselila kada je imala manje od tri godine. Odrasla je uz dva starija brata i sestru, u obitelji u kojoj je otac bio liječnik, a majka domaćica.
Iako je rođena Splićanka, upravo je Zagreb postao grad njezina života. Kasnije je govorila da su se u njezinoj obitelji govorili dalmatinskim narječjem i talijanskim jezikom, dok je odrastanje u Zagrebu snažno utjecalo na njezin odnos prema hrvatskom jeziku.
Zanimljivo je da je njezin život mogao krenuti potpuno drugim putem. Kao tinejdžerica bila je iznimno sportski nadarena – plivala je, skakala u vodu i ronila – a upravo su joj te vještine donijele filmsku ulogu.
Kao šesnaestogodišnjakinja dobila je naslovnu ulogu u filmu "Mala Jole" Nikše Fulgosija. Film, međutim, nikada nije dovršen. Snimanje joj nije ostalo u najboljem sjećanju: uz glumu je morala trenirati, nadoknađivati školu, učiti scenarij i provoditi vrijeme odvojena od obitelji.
Ipak, upravo je taj nedovršeni film presudno odredio njezin život. Pomoćnik redatelja Ivan Hetrich nakon toga ju je pozvao na televizijsku audiciju. Urličić je tada studirala romanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a televizija joj je u početku bila svojevrsni studentski posao.
Ubrzo je postala spikerica i voditeljica, a potom je prošla gotovo sve faze televizijskog posla – od najavljivačice i prevoditeljice do urednice i jedne od najmoćnijih osoba zabavnog programa. Na televiziji je radila od 1959. do umirovljenja 2001. godine.
Vodila je brojne velike manifestacije, među njima Festival dalmatinskih klapa, Melodije Istre i Kvarnera te Vinkovačke jeseni. Upravo su Vinkovačke jeseni posebno obilježile njezinu karijeru.
Vodila ih je od 1971. gotovo dva desetljeća, nakon što ju je za nasljednicu predložila legendarna Gordana Bonetti. Mnogo godina poslije prisjećala se da tada nije gotovo ništa znala ni o manifestaciji ni o Vinkovcima, ali joj je bilo posebno važno što ju je Bonetti smatrala dostojnom nasljednicom.
S vremenom se sve više okretala uredničkom poslu. Godine 1986. okupila je redakciju emisije "Kritična točka", što je postalo svojevrsni temelj njezina kasnijeg rada u zabavnom programu.
Uslijedili su brojni projekti, među njima "Sedma noć", novogodišnji programi i niz velikih televizijskih spektakala. Upravo je Urličić bila idejna začetnica Dore, hrvatskog televizijskog natjecanja za izbor predstavnika na Eurosongu.
Njezino se ime veže i uz cijelu generaciju televizijskih lica. Kao urednica sudjelovala je u stvaranju i afirmaciji brojnih voditelja i televizijskih projekata, a njezin pristup poslu bio je vrlo strog. Nije skrivala da je od suradnika tražila disciplinu, točnost i ozbiljnost, zbog čega je dobila nadimak "Čelična lady".
Sama je govorila da joj taj nadimak nije smetao ako znači rad, red i disciplinu. Znala je biti oštra i neugodna, ali je smatrala da je to cijena stvaranja kvalitetnog programa.
Posebno je važno razdoblje njezina rada tijekom Domovinskog rata. Kao urednica Zabavnog programa okupila je ekipu koja je u iznimno teškim okolnostima stvarala televizijski program. "Sedma noć" postala je jedan od velikih televizijskih projekata tog vremena, a Urličić je inzistirala na gotovo vojničkoj disciplini.
Probe su bile obvezne, kašnjenja nisu prolazila, a emisije uživo morale su završavati gotovo točno u predviđeno vrijeme. Njezina filozofija bila je jednostavna – zabava nije neozbiljan posao.
Za svoj je urednički rad 1996. godine dobila HRT-ovu godišnju nagradu. Odlikovana je Redom Danice hrvatske s likom Antuna Radića i medaljom Oluja, a kao spikerica i voditeljica četiri je puta dobila nagradu Gordana Bonetti.
No iza stroge televizijske profesionalke postojao je i vrlo živopisan privatni život. Supruga Ivicu Urličića upoznala je 1966. godine, na početku svoje televizijske karijere. On je bio inženjer, tadašnji šef studija C u Radničkom domu i čovjek koji je bio gotovo potpuna suprotnost televizijskom svijetu u kojem je ona živjela – miran, staložen i potpuno posvećen tehnici.
Urličić je jednom ispričala kako je zapravo započela njihova ljubavna priča. Mnogi su joj se tada udvarali, no njoj je za oko zapeo upravo ozbiljni i naizgled nezainteresirani inženjer. Nakon svoje smjene počela je odlaziti gledati snimanja u njegov studio, a onda je pronašla i razlog za razgovor – pokvario joj se tranzistor pa ga je zamolila da ga popravi.
Kasnije je priznala da je namjerno propustila službene televizijske kombije kako bi je upravo on odvezao kući. Tranzistor je popravio, a njihov odnos prerastao je u brak koji je trajao desetljećima.
Ivica Urličić bio je mnogo više od supruga poznate televizijske urednice. Diplomirao je na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu, a na televiziji je radio od 1962. godine. Bavio se razvojem televizijske tehnike, bio je uključen u projektiranje i opremanje televizijskih studija i reportažnih kola, a od 1992. do 1995. obnašao je dužnost tehničkog direktora HRT-a. Sudjelovao je i u tehničkoj realizaciji velikih međunarodnih događaja, među kojima su konferencija Pokreta nesvrstanih u Colombu 1976. te Mediteranske igre u Splitu 1979. godine.
Godinama je radio i u inozemstvu. Bio je stručnjak Međunarodne telekomunikacijske unije za audio i videotehnologiju u Kamerunu, gdje je proveo pet godina, a radio je i u Ruandi. Ksenija je upravo zbog njegova afričkog angažmana u šali govorila kako je zahvaljujući suprugu shvatila značenje naslova filma "Moja Afrika".
Njihova se osobnost savršeno nadopunjavala: ona energična, temperamentna i sklona velikim idejama, on miran i racionalan, uvijek spreman vratiti stvari na zemlju.
Zajedno su živjeli u Zagrebu, a 2003. godine kupili su kuću na Goljaku koja je nekoć pripadala znamenitom hrvatskom medaljaru Ivi Kerdiću. Kuću nisu željeli preuređivati jer su novim vlasnicima ostavili obećanje da će sačuvati njezin izgled i duh. U kući su ostali originalni elementi, uključujući drvene stepenice i ulazna vrata, a jedan Kerdićev reljef koji su pronašli u vrtu postavili su iznad ulaza. Ondje su se okupljali i njihovi brojni potomci – Ksenija je tada govorila o šestero unučadi i troje praunučadi.
Posljednje godine života provela je uglavnom povučenije, uz obitelj, vrt i svoje stare televizijske ljubavi. I nakon umirovljenja pratila je Doru i Eurosong, a povremeno se vraćala na televiziju kao gošća. Još u svibnju 2026. sudjelovala je u programu HRT-a povodom 100. obljetnice kuće i prisjećala se vremena u kojem je televizijski zabavni program okupljao milijunsku publiku.
Posebno je potresna činjenica da je samo nekoliko tjedana prije nje preminuo njezin suprug Ivica. Umro je 12. kolovoza 2026., a Ksenija je tako u vrlo kratkom razdoblju ostala bez čovjeka kojeg je desetljećima opisivala kao svoj životni oslonac i "korektiv".
Ksenija Urličić iza sebe je ostavila mnogo više od televizijskih emisija i nagrada. Bila je dio generacije koja je stvarala televiziju u Hrvatskoj, od vremena prvih najavljivača do velikih spektakala, Dore i televizijske zabave devedesetih.
Njezin je profesionalni potpis bio prepoznatljiv – zahtjevnost, disciplina, energija i snažna vjera u ljude s kojima je radila. A privatno, iza "Čelične lady" stajala je žena koja je gotovo šest desetljeća dijelila život s čovjekom iz sasvim drugog svijeta, televizijskim inženjerom Ivicom, koji joj je, kako je sama govorila, bio potreban upravo zato što ju je znao prizemljiti.
