Pjesma 'Ako ne znaš što je bilo' postala je jedan od najvećih hrvatskih hitova u 2024. godini. Iza ovog megahita stoji poznati splitski tekstopisac Nenad Ninčević, koji je napisao tekst, dok je glazbu skladao Marko Perković Thompson. Posebno poglavlje u priči o ovoj pjesmi napisali su hrvatski rukometaši, koji su je tijekom recentnog Svjetskog prvenstva pretvorili u svoju neslužbenu himnu. Pjesma je obilježila njihov put do srebrne medalje, a vrhunac je doživjela na velikom dočeku na zagrebačkom Trgu bana Jelačića, gdje su je Thompson i Ninčević izveli pred desecima tisuća ljudi.
Nenad Ninčević doživio je da njegova pjesma postane jedan od najvećih hitova nove generacije, povezujući različite dobne skupine i društvene slojeve kroz zajedničku ljubav prema domovini i sportu. Neno je u razgovoru za Večernji podijelio dojmove s velikog dočeka, prisjetio se nastanka pjesme 'Ako ne znaš šta je bilo' i otkrio planove za dalje.
Kako je bilo na dočeku na Trgu? Bilo je ponosno... I bilo je veličanstveno... I što je meni najvažnije bez ijednog ekscesa, bez politike i bilo čije pretenzije da bude veći ili važniji od naših rukometaša i publike, to je bio njihov dan...dečki su bili fenomenalni, uvijek je to ista priča, što uspješniji to skromniji i normalniji...i oni i ta pretežno mlada publika, to je ta Hrvatska o kojoj sanjamo, domovina jednakih i to je ta Hrvatska koja dolazi, prosvijećena, svjesna svijeta oko sebe...ja im uvijek kažem isto: Poštujte sve vjere, sve nacije i sve različitosti, ali ovo naše ne dajte nikome po cijenu života... I to je upravo ta i takva mladost, nova generacija, neopterećena duhovima prošlosti, razigrana i zagrljena, raspjevana, to su krila koja nose domovinu u bolju budućnost....sa svih strana udaraju po njima, jedni poručuju ovo, drugi ono... Nemojte, uzalud vam je, pa oni su jedino jamstvo budućnosti koje imamo, oni misle svojom glavom, rade, školuju se i štuju svoju himnu i barjak i ako itko vrati iseljenu Hrvatsku kući, to će biti oni, mi za sada nismo, isključivo zbog sudara politika i interesa, u tome dovoljno uspješni. Manje je bitna medalja koju su teškom borbom dečki osvojili, donijeli su nešto puno veće, pomirili su nepomirljivo, ujedinili Hrvatsku, umornu od pustih izbora, anksioznu od neizvjesne situacije i kod nas i u svijetu... Bravo momci, ovaj mirni skup u glavnom gradu svih Hrvata koji se dogodio zahvaljujući vama je po meni jedna od najvažnijih poruka koje smo odaslali svijetu zadnjih godina... Hrvatska je opet zajedno, sjever i jug zagrljeni pjevaju, a kad smo god takvi onda smo nepobjedivi. Prvi put u životu sam nešto rekao van glazbe, osjećam da moram i da je pravo vrijeme za to, hvala vam mladosti što ste pokazali nama starijima kako se mirno i dostojanstveno voli domovina.
Jeste li očekivali ovakav uspjeh pjesme 'Ako ne znaš šta je bilo'? Nemam ja kad pišem prevelikih očekivanja. Dogodilo se da mi je u karijeri od 2000 pjesama oko 600 ostalo živo, to su one koje se svakodnevno izvode na radiju i TV-u, sviraju na stadionima, trgovima i Arenama, zabavama i svadbama ili ono što volim reći kad ljudi peku ajvar ili rakiju pa ih malo odnese....Dobio sam ove godine Nagradu za životno djelo Društva Skladatelja Hrvatske i Cesaricu Legend kao prvu u povijesti za Poseban doprinos hrvatskoj glazbi, to mi puno znači, makar imam preko 400 nagrada od pobjeda na svim Festivalima, do Zlatnih ploča, Zlatnih ptica, Porina, Dora i Cesarica, ali ovo su nagrade struke. To ili dobiješ jednom u životu ili ne dobiješ nikad. A struku je nemoguće šarmirati, to moraš zaslužiti radom i rezultatima, struka je iskrena do bola i tu nema trgovine. Kod 'Ako ne znaš šta je bilo', au baš volim ovaj 'Šta' u njoj, to je ono dalmatinski u glavu i šakom o stol....Što mi je bilo u prvoj verziji, ali premekano, odmah su stručnjaci udarili po meni...pitam se što bi tek oni koji tako dobro znaju hrvatsku gramatiku napisali, ako sam ja koji ne znam uspio ovo...ljudi to je samo pjesma i ona trpi sve ako ima emociju...da se vratim na pitanje, pjesma je kemijski spoj autora, izvođača i publike, rijetko se naravno dogodi ovako burna reakcija, ali eto dogodila se...zamišljena je kao duet Marka Perkovića Thompsona i mog novog benda Hrvatske Ruže i tako je i realizirana. Stihove sam napisao u travnju prošle godine, jednostavno je istekla iz mene, dograbio sam gitaru da probam napisati melodiju, i onda glas u glavi: "Ne, nemoj, nećeš pogoditi jedno i drugo." Marko je budan i znam da je i kraj njega gitara, bilo je oko ponoći. Šaljem njemu, on se ujutro javi i kaže: "Imam neku melodiju, čak sam noćas i demo snimio." Nađemo se poslije podne, klupa na Savici, slušam i suze mi teku... "Pa je l' ti se sviđa", pita on...ja samo šutim, ni hladnoću ne osjećam i onda prva rečenica: "Ja ovo neću moći uživo izvoditi bez suze jer je ovo preemotivno za mene i raspast ću se..." "Hoćeš, hoćeš", kaže on, "Ja ću biti s tobom, to je duet za mene i Ruže..." Dalje sve znate i iskreno kad nastupamo ista je emocija kao na toj klupi, suza mi krene i onda se okrenem prema bubnjaru na par sekunda, smirim se i nastavim dalje...
Koja je po Vama tajna uspjeha pjesme? To je pjesma istine i ljubavi...pisana i za mog i za njegove sinove, za moju kćer i njegove kćeri, i sve naše kćeri i sinove koje odgajamo da budu dobri ljudi i žive u slobodi u kojoj su i rođeni... Ali moraju znati, moraju se prisjetiti i drugih vremena koja nisu bila bajka, nego naša bolna istina...mi polako odlazimo ,to je prirodno, samo neka je po redu, oni ostaju da čuvaju domovinu i spomen na nas i u dobru i u zlu... Moja Gospa plače nad svakom nevinom žrtvom bezumlja koje se događalo, nema u toj pjesmi agresije ni mržnje, davno smo rekli oprostiti, ali ne zaboraviti.... Novo je vrijeme i nove su generacije, ali domovina i majka trebaju našu ljubav i tko će im pjevati ako ne mi i kako da zaspu i sanjaju mirno ako su im djeca rasuta po svijetu. Pa ja mobitel ne gasim 24 sata ako me moji slučajno trebaju da sam im na pomoći...tako jednog dana, ne dogodilo se nikad, može zvati i domovina, nek oni uz sva svoja znanja i školovanja znaju i to, prevažno je..
Kakvi su Vam planovi za dalje? Ja ne znam zašto se osjećam kao da moje godine nisu više za neke velike planove. Sad mi je 63 i puno bi se mojih vršnjaka naljutilo na ovo moju rečenicu... Ako Bog da volio bih s Ružama malo opet putovati i nastupati, s Tutti Fruttijem je to bilo sedam godina i tisuće nastupa, stvori ti to laganu ovisnost i nedostajalo mi je sve ove godine ono kad s bine krene Oba oka sklopi dobri anđele, a puna dvorana ili stadion zagrmi A meni noćas pašu stvari lagane... Idem dan po dan, sve dok su djeca i oni koje volim dobro, i ja sam dobro, glazba mi je poklonila svijet, a ja otkidam pomalo od duše i dajem njoj...nekidan mi je na blagajni u dućanu prišao klinac od nekih pet godina, upro me prstom i digao glavu, gleda me u oci i kaže: "Ja volim vaše pjesme...". Ma koji Oscar, koje nagrade, to je bilo to!!!!
VIDEO: Tko je tajanstvena Thompsonova supruga? Zaljubili su se na prvi pogled, on joj posvetio ovu pjesmu
.
Kažu da sam lud da je novo vrijeme, I da su prošli dani Pjesama za tebe. A meni tako dođe nakon čaše vina, da ih pitam jel l’ to i vaša Domovina… Je l’ moguće da ste zaspali na straži, zakletva barjaku da više ne važi? Je l’ moguće da ste zavezali oči i ne čujete tuđe korake u noći… Ti si rođen sine u vrijeme slobode, rasti da je braniš kad ti stari ode… Ako ne znaš šta je bilo nek’ ti kaže Lika Pitaj svaki kamen našeg grada Dubrovnika Pitaj Zadar i Kotare zide Šibenika. Ako ne znaš milo moje upitaj heroje… Pitaj Dunav šta je bilo oko Vukovara I Velebit ladan kamen nek ti odgovara. Je l’ se Gospa hercegovska suza naplakala, to upitaj milo moje putem do Mostara…