Na poziv načelnika Škabrnje Nediljka Bubnjara, 18. studenoga na Dan sjećanja u Škabrnji je trebao nastupiti Miroslav Škoro.
Međutim, dogodio se neočekivan obrat i protivljenje Škorinu nastupu, a predvodnik ove pobune bio je Roko Bilaver koji je kazao kako istupa uime roditelja poginulih branitelja.
– Ovo je dan žalosti, a ne svadba! Sramota je da je načelniku uopće palo na pamet pozvati pjevača na nastup, kao da je riječ o nekoj proslavi, a ne danu najveće tragedije našega mjesta. Ne smeta nam Škorin nastup, dapače Škoro je moj prijatelj, ali nam smeta ideja da netko taj dan dovodi pjevače na nastup. Zato smo se, obitelji koje su u pokolju izgubile mnoge svoje članove i ja, odlučili ovim putem prenijeti javnu poruku gospodinu Bubnjaru o tome kako nećemo dopustiti Škorin nastup – izjavio je uoči 18. studenoga Bilaver.
Koncert Miroslava Škore nije održan, a poznati glazbenik sve do jučer navečer nije se htio oglasiti o cijelom slučaju i tek je sinoć na svom Facebooku objavio priopćenje koje prenosimo u cijelosti:
"Put u pakao popločen je dobrim namjerama", kineska je poslovica koja najbolje opisuje ono što sam doživio u proteklih nekoliko dana provodeći ih u tuzi i nevjerici. Tuga, koja u ovim danima svake godine prožme svakog Hrvata i svakog normalnog čovjeka zbog događaja iz 1991. godine, obuzela je i mene, a nevjerica je posljedica nemilosrdnog i neutemeljenog medijskog linča kojem sam bio izložen istih tih dana od pojedinaca, nekih portala, novina i jedne televizijske kuće.
Nisam reagirao iz pijeteta prema žrtvama, smatrajući da bi me to svelo na razinu lešinara koji skupljaju neke svoje jeftine političke i tko zna kakove poene u sveto vrijeme žalosti i sjećanja. No, sada, kada dogorijevaju svijeće, moram izreći svoj stav, zbog tih istih žrtava, zbog svoje djece i mojih prijatelja... zbog mojih pjesama.
Načelnik Škabrnje, gospodin Bubnjar, nazvao je mog producenta i zamolio ga da na komemoraciji otpjevam dvije prigodne pjesme. Isto kao što je to prošle godine učinila klapa Intrade, a prije toga gđa Radojka Šverko. Naravno da sam pristao. Pjesmom se tuguje. Ja sam onaj koji je po želji pokojnog generala Bobetka pjevao nad njegovim otvorenim grobom. I onda se pojavio izvjesni gospodin Roko Bilaver iz Škabrnje koji tvrdi da mi je prijatelj i da me je zvao, ali me nije dobio. Istoga trenutka, kako me nije mogao dobiti, nije, kao prijatelj, nazvao nekoga od mojih suradnika, nego je odmah zvao Zadarski list i krenuo, preko mene, u svoj obračun s lokalnom politikom.
Bio sam više puta u Škabrnji. Imam ja tamo prijatelje koje sam stekao pjevajući na koncertima za izgradnju crkve, ali gospodina Roka ne poznajem i ne vjerujem da me je zvao jer on i ja nismo prijatelji. Ako me je zvao, neka pokaže na koji broj i kada.
Uostalom, zašto zvati mene? Pa nisam se ja sam pozvao pjevati u Škabrnju, nego je to učinio gospodin načelnik koji od onda šuti. Mene razapinju zbog njihovih postupaka, a on šuti. Zašto? Također bi volio da ugledna nacionalna televizija objasni kako se moguće pjevanje dviju prigodnih pjesama na komemoraciji pretvorilo u zabranjeni koncert? Odakle potreba ozbiljnih novinara da sudjeluju u malicioznoj i tendencioznoj laži?
Mnogi su ovih dana pjevali. Na komemoracijama i na koncertima, radijskim postajama i u televizijskim programima, ali ispada da je samo meni bilo zabranjeno. Jer su mještani Škabrnje užasnuti! Jer je to nečuveno! Jer me ne žele! Jer je u Škabrnji pobuna! Jer je moj nastup dernek i svadba?! Ne želim se opravdavati jer nemam zašto. Ako sam bilo koga uvrijedio pristankom da pjevam na komemoraciji u Škabrnji, kao što su to činili moje kolege prije mene i kao što su to učinili moje kolege u Vukovaru i ove godine, ispričavam se. Drugi put ću razmisliti bolje. Nisam od onih koji pišu demantije i svađaju se. Ovo je tko zna koji put da su me pljunuli jer sam želio dobro. Neka im, navikao sam. Pišem zbog istine. Pišem jer sam žalostan i razočaran. Pišem jer su neki dobri ljudi u komentarima htjeli čuti i moje mišljenje o svemu...
I na kraju, volio bi znati koja od mojih pjesama nije dobrodošla: Ne dirajte mi ravnicu? Mata? Domovina? Svetinja? Sude mi? Reci, brate moj?... Recite mi, i ja je više nikada neću pjevati. Počeo sam s kineskom poslovicom, a završit ću sa Shakespeareom: "Pakao je prazan, svi đavoli su ovdje."
Bravo Škoro! Ne treba dodati niti oduzeti ni slova rečenome!