Film o odlučujućoj pomorskoj biti na Pacifiku Drugog svjetskog rata Roland Emmerich držao je osobnim projektom koji mu je trebao obilježiti karijeru. Nije da se filmovi o Midwayju nisu snimali i ranije, ali njemački je filmaš želio ugraditi u novu ekranizaciju sve što zna kao i sve što film danas može ponuditi gledatelju a tehnologija filmu. Kao što je uostalom uvijek i radio. Dan nezavisnosti, Godzilla, Dan poslije sutra… niti jedan od tih filmova nije označen umjetnički dostatnim da se smjesti negdje u red onih djela za koja se voli reći da su na neki način obilježila filmsku umjetnost. Hajde, možda se Patriot s Melom Gibsonom, no svejedno nije Emmerich nikada bio favoritom kritičara. Ali jest blagajni, jer ukupno su njegovi filmovi uprihodili tri milijarde dolara, od toga milijardu samo u Americi što ga smješta na 11. mjesto najdohodovnijih redatelja svih vremena.
Razlog je vrlo jasan, iako njegovi uradci nemaju neke umjetničke vrijednosti, naprosto su vraški zabavni. Toliko da zaboravite na površno glumljenje često i najvećih hollywoodskih zvijezda poput Willa Smitha ili Dennisa Quaida, kao i praktično neizbježno Emmerichovo pretjerivanje. Jer ono je upravo u funkciji izazivanja strahopoštovanja u odnosu na film koji se ispred njega vrti a koji je redovito bogat efektima, vizualnim i zvučnim, i koji jednostavno – brzo prođu. Tako je i s Midwayjem kojega Emmerich nije želio snimati dok za njega nije navukao budžet koji će mu dozvoliti da napravi ratni spektakl kakav on želi. A ta je cijena stotinu milijuna dolara. Trebalo mu je za to gotovo 20 godina, a ponajviše ga je u početnoj realizaciji ideje omeo jedan film o događaju naslonjenom na znamenitu bitku a to je, dakako, Pearl Harbor još jednog dohodovnog režisera, Michaela Bayja. Kako se publika te 2001. godine zadovoljila zračnih scena aviona s klipnim motorima, teških topova, romansi na pistama, Emmerich je prionuo izradi Patriota. Ne bi ni sada uspio da nije smanjio svoje zahtjeve, poglavito vezane za scene bitaka, sam iscrtao kako bi to trebalo izgledati pa krenuo od privatnog investitora do privatnog investitora. I stao na nedovoljnih 76 milijuna dolara. A onda se okrenuo – Kinezima. I oni su platili ostatak, uz neke zahtjeve. I svoju ideju zašto uopće na to pristaju, kako je s njima to i uobičajeno. I tako je Midway najskuplji ikada napravljen neovisni film.
I opet je to autentični Emmerich, sve je spektakularno, bombastično, glasno… Ovaj puta je tu i povelik ansambl glumaca – Woody Harrelson, Dennis Quaid, Patrick Wilson, Aaron Eckhart, Jake Weber, Luke Evans, Ed Skrein, Darren Criss, Alexander Ludwig, David Hewlett… I svi oni redom tumače povijesne likove, admirale, kontraadmirale, pukovnike, pilote, kopilote, sve one koje Amerika pamti kao heroje bitke koja je njezinoj armadi omogućila prevlast na Pacifiku i faktično već u tom trenutku naznačila da Japan neće dobiti taj rat. No, opet, kao i obično, priča i njezina interpretacija na razini su kakvog B-filma s pretjerivanjem i većim nego što je uobičajeno za njemačkog redatelja. Iako ne sporimo da postoji potreba da se ovako velike priče iz važnih povijesnih perioda ispričaju još koji puta nakon originalnih ekranizacija poput one istoimene iz 1976. godine, svejedno bi ipak trebalo razmišljati o tome da se tim događajima da dovoljno poštovanja. Ovdje prije svega mislimo na scene kojih bi se posramila i sama Partizanska eskadrila, barem kada se govori o nadnaravnim mogućnostima američkih pilota. I Richard Best i Wade McClusky bili su sjajni zrakoplovci s ogromnim zaslugama u potapanju japanskih nosača aviona, no nekako sumnjamo da su to bile scene gdje se Best okomito s otvorenom kabinom obrušava na pistu punu japanskih 'zeroa', ispušta bombu na par desetaka metara, sve ih diže u zrak i onda se diže izbjegavajući sudar s tlom te bez posljedica nastavlja u još par dogfightova. Ali to je Emmerich, ne trebaju njemu superheroji jer on svako ljudsko biće može pretvoriti u natprosječnu osobu bez obzira na fizikalne ili biološke zakone.
Ne podcjenjujući, dakako, da je rat tada izgledao malo drugačije, i da je za letenje u komadu metala koji škripi i nemilosrdno se trese, trebalo malo više hrabrosti nego za današnje lansiranje rakete iz neke sobe. No, sve mora izgledati jako važno, pa su tako i Woodyja Harrelsona pofarbali u bijelo kako bi što više nalikovao legendarnom admiralu Chesteru Nimitzu. A on ispadne otprilike kao Ted Danson. I onda je tu taj dug Kinezima. A on je plaćen poznatom misijom Johna Doolittlea i njegove male bombarderske eskadrile koja se zaputila u bombardiranje Tokyja, vojno beznačajan ali snažno efektan pothvat za moral obje sukobljene strane. Doolittle se ruši na teritoriju okupirane Kine gdje ga čekaju kineski 'partizani' i spašavaju. I onda se na odjavnoj špici pojavi informacija kako su Japanci za okupacije ubili 250.000 Kineza. Točno. Samo što niti jedno niti drugo nema praktično nikakve veze s bitkom kod Midwayja. I na kraju film ne uspije sjesti na prvo mjesto po prihodu na kineskim blagajnama, dok je u Americi to uspio ali u jednom od najslabijih vikenda ove godine. Emmerich se kune kako je uložio sate i sate u istraživanje bitke kako bi sve bilo maksimalno povijesno točno. Pa, ono što prije zamjećujemo jest obilna, ali obilna primjena računalne snage pretočene u spektakularne prizore bitke. Ali u kojima nije prikazana stvarna patnja mornara na pogođenim brodovima, sasvim sigurno ne na način kako je to uspjelo Stevenu Spielbergu u Spašavanju vojnika Ryana. Taj Emmerich je očito i sretan čovjek jer su baš u vrijeme početka prikazivanja njegova novog filma stigle vijesti o pronalasku olupina dvaju u bitci potopljenih japanskih nosača aviona. No, ni ta podudarnost nije pomogla da film dobije na karizmatičnosti kao niti da ga se više gleda. Na kraju je to jedan zabavan ali staromodan ratni film koji ni ne traje baš kratko, više od gotovo dva i pol sata.
Midway je operacija gdje je branitelj očekivao napad a sretne okolnosti su presudile da se napadač povukao.