Krajem prošle godine nakon dugo vremena na HTV-u prikazan je film "Čovjek koji je pao na zemlju" redatelja Nicolasa Roega s Davidom Bowiejem u glavnoj ulozi. Snimljen 1975. u Americi, dobro se poklopio s tadašnjom pozicijom Davida Bowieja koji je te i prethodne godine za mnoge postao poznata pop zvijezda, a prepoznatljiva narančasta boja kose i doslovno je podcrtavala dojam da je taj čovjek doista odnekud pao u tadašnji američki mainstream i na vrhove top ljestvica. Prije snimanja tog filma, prije okruglih 50 godina, početkom 1975. Bowie je objavio album "Young Americans" i s nekoliko hitova postao međunarodna pop zvijezda, poglavito u Americi. Put koji je Bowie u samo dvije godine prešao od lika Ziggyja Stardusta do masovno prihvaćene pop zvijezde postao je i ostao primjerom kako se gradi karijera. No, svakako treba reći i to da je Bowie pritom nekoliko puta riskirao i hrabro mijenjao smjer rada, pa je već iduće godine odlaskom u Berlin odustao od dotadašnjeg raskalašenog života u Los Angelesu, povukao kočnicu i prethodni komercijalni uspjeh stavio na kocku serijom inovativnih albuma iz druge polovice sedamdesetih godina, poput "Low", "'Heroes'" i "Lodger".
Dosljedan kakav nije bio, sličan rizik napravio je i ranije, kad je srpnja 1973., u jeku najvećeg uspjeha turneje albuma "Ziggy Stardust and The Spiders From Mars", na koncertu u londonskoj dvorani Hammersmith Odeon najavio da raspušta prateći bend i da im je to posljednji zajednički koncert. Za bilo koga drugoga bio bi to suludi potez i karijerno samoubojstvo, ali ne i za Bowieja koji je početkom 1974. godine objavio "Diamond Dogs" s hitom "Rebel Rebel" i albumom pokazao prve znakove približavanja zvuku funka i soula, što će biti dominantna karakteristika spomenutog hit albuma "Young Americans". Snimljen u Philadelphiji, gradu soula, u stankama velike američke turneje 1974., "Young Americans" označio je rađanje Bowiejevog "plastic soula", spoja američke crnačke soul glazbe u viziji bijelog čovjeka koji je u Ameriku "pao" iz Velike Britanije. Kao prva bjelačka zvijezda Bowie će 1975. nastupiti i u emisiji "Soul Train" na američkoj televiziji, inače rezerviranoj za afroameričke izvođače, što pokazuje da su čudnu pojavu prihvatili i oni čiju je glazbu gorljivo "semplirao" na albumu o mladim Amerikancima i onima koji su se tako osjećali. Danas je sve to opće poznato, ali blagoslovom mnogih reizdanja i box setova koje smo dobili nakon Bowiejeve smrti, u paketu "Who Can I Be Now" iz 2016. pojavila se i prva radna verzija budućeg albuma "Young Americans", pod naslovom "The Gouster". Još radikalnije usmjerena prema obojenom soul zvuku, predstavljala bi još veći Bowiejev zaokret, ali je zaustavljena, da bi Bowie početkom 1975. u newyorškim studijima Electric Ladyland Jimija Hendrixa snimio dvije dodatne pjesme s Johnom Lennonom; jedna je bila hit "Fame", a druga obrada pjesme Beatlesa "Across the Universe". Zbog toga su s budućeg albuma otpale dvije sjajne skladbe - "Who Can I Be?" i "It's Gonna Be Me" - prvi put objavljene tek 1990. na proširenom CD-u "Young Americans" u sklopu edicije "Sound & Vision", u vrijeme turneje kad je Bowie stigao i na maksimirski stadion.
No, i takav kakav je objavljen početkom 1975., album "Young Americans" odigrao je predviđenu mu ulogu, a u retrospektivi, znajući kakav je pjesma "Fame" hit postala, teško je prigovoriti Bowieju da nije znao što radi. Čitava ta priča lijepo je objašnjenja i u sjajnom tadašnjem televizijskom dokumentarcu "Cracked Actor" iz 1975. godine. Izvrstan BBC-jev film snimljen je upravo na američkoj turneji albuma "Diamond Dogs", u trenucima snimanja "Young Americans", i prikazuje Bowieja na vrhuncu prvog srednjostrujaškog proboja u Americi. Mijenjajući smjer kretanja svake godine iznova, u sedamdesetima mu nije bilo ravnog rock glazbenika; niti po širini imaginacije, anticipiranju budućnosti rock-glazbe i mogućnostima da zamišljeno ostvari. Koncertni album "David Live" s kraja 1974. donio je snimku koncerta s Bowiejeve turneje albuma "Diamond Dogs", popunjenu izvedbama s pet koncerta održanih u Tower Theatreu u Philadelphiji srpnja 1974. Nesumnjivo se radilo o početku nove faze Bowiejeva rada, dok je usporedno s koncertnom turnejom u studijima Sigma Sound u Philadelphiji s novim suradnicima još dublje uranjao u zvuk američkog soula i funka i snimao "Young Americans". Ta američka turneja bila je tehničkom izvedbom scenski najzahtjevnija i najteatralnija do tada. Raniju prašinu koju su za sobom podizali Spidersi pred dominantno rock publikom naslijedila je sasvim drugačija svirka i Bowie je prvi, ali ne i zadnji put u karijeri, radikalno promijenio smjer kretanja.
Radilo se o masivnoj turneji kojom je Bowie, nakon za američku srednjostrujašku publiku ipak previše provokativne Ziggy Stardust faze i američkih koncerata s kraja 1972., napokon postao mainstream zvijezda u SAD-u, nošen uspjehom singlea "Rebel, Rebel", njegovim prvim američkim hitom na broju 1 top ljestvica. Spram ionako teatralnih nastupa sa Spidersima, turneja snimljena za "David Live" bila je još više utemeljena u kazališnoj tradiciji i Bowiejevom pantomimičarskom stažiranju kod Lindseya Campa, te tehnički, koreografski i scenski prva takva rock-produkcija uopće. Odmak od gitarističkog rocka naznačili su i složeniji aranžmani te mnogočlana postava glazbenika pojačana duhačima, dvama klavijaturistima i pratećim vokalima.
Povremeni dojam da se radilo o previše režiranom scenskom pristupu bio je točan, ali ga je pratila majstorska svirka i očit Bowiejev gušt kretanja novim smjerom. Bowiejev izbor novih, mladih glazbenika pokazao se dodatnom vrijednošću, pogotovo znamo li što su sve novi suradnici kasnije postigli. Vođa sastava Michael Kamen postao je skladatelj filmske glazbe i orkestracija za rock glazbenike, gitarist Earl Slick bio je nesumnjivo otkriće (surađivao je s Bowiejem na albumu "Station To Station" iduće godine, potom je uskočio umjesto Steviea Raya Vaughana na Serious Moonlight turneji 1983., a od 2001. ponovno je bio u Bowiejevom sastavu). U stanci turneje Bowie je snimio "crni" plastic-soul album "Young Americans" s promijenjenim ansamblom i prvim komercijalnim snimkama jazz-saksofonista Davida Sanborna i R&B pjevača Luthera Vandrossa. Uz spomenuti, tada neobjavljeni studijski album "The Gouster", još jedno izdanje prije nekoliko godina dodatno je pojasnilo tadašnje Bowiejeve namjere. Dvostruki album "I'm Only Dancing (The Soul Tour 74)", snimljen u drugom dijelu te soul turneje 1974., objavljen je za Record Store Day 2021. i dokumentira Bowiejevu promjenu u hodu tijekom same turneje.
Bowie se tada još temeljitije okrenuo crnačkoj soul i funky glazbi, a koncert snimljen 20. listopada 1974. u Detroitu, s dodacima s koncerta u Nashvilleu 30. studenoga, pokazuje zadnju etapu te pretvorbe u kojoj će "bijeli soul" dominirati skorašnjim Bowiejevim albumima "Young Americans" i "Station To Station". Jer, sredinom turneje nastupio je još jedan preokret, Bowie je prearanžirao neke skladbe, ubacio nove pjesme, te promijenio članove pratećeg sastava, dovevši sjajnog bubnjara Dennisa Davisa koji će skupa s gitaristom Carlosom Alomarom (koautorom pjesme "Fame" uz Bowieja i Johna Lennona) biti dio njegovog antologijskog benda i s njim snimiti sve albume, te svirati na svim turnejama do 1980. godine. Album "I'm Only Dancing (The Soul Tour 74)" nazvan je prema Bowiejevoj pjesmi "John I'm Only Dancing", singlu sa Spidersima iz 1973., koji je tada prearanžirao u novu, višeminutnu plesnu funky verziju i uključio na koncertima, potvrdivši koliko je bio sklon mijenjati čak i strukturu koncerta na istoj turneji. Usporedite li taj dvostruki album sa službenim "David Live", snimljenim u Philadelphiji na početku turneje, ili sa "Cracked Actor (Live Los Angeles '74)" u srednjem dijelu putovanja - također objavljenim tek 2017. - čut ćete jasnije nego bilo gdje drugdje izmjene i pomake koje je Bowie radio gotovo svakodnevno.
Sve to Bowie će radikalno - riječ koja se u njegovom slučaju često upotrebljavala u sedamdesetim godinama - izmijeniti već iduće 1976., prekinuti kokainsku ovisnost i život u Los Angelesu odlaskom u Berlin s kolegom Iggyjem Popom, gdje će europeizirana glazba pod utjecajem elektronike Kraftwerka, u suradnji s producentom Brianom Enoom, označiti sasvim novo poglavlje rada u kojem će opet hrabro okrenuti ploču i predstaviti neka od svojih najutjecajnijih djela na suvremenu rock glazbu poput albuma "Low" i "'Heroes'".
" Kao prva bjelačka zvijezda Bowie će 1975. nastupiti i u emisiji "Soul Train" inače rezerviranoj za afroameričke izvođače"...........Čemu to? Afroamerički izvođači? Ako je Bowie nazvan "bjelačkom " zvijezdom, naravno, tad je i "Soul train" bio za crnačke izvođače...Smije se to napisati...