Od izbijanja pandemije pa do nikad neizvjesnijih predsjedničkih izbora u SAD-u, sve su to bili izazovi s kojima se u protekloj godini vrlo uspješno nosio reporter N1 televizije Hrvoje Krešić. Prije dvije godine HND ga je proglasio novinarom godine, a sada za svoj rad ima priliku dobiti i priznanje struke, ali i publike - Večernjakovu ružu. U povodu nominacije za prestižnu nagradu s Krešićem smo razgovarali o životu u novom normalnom, stanju u Americi nakon izbora, a otkrio nam je i koga bi poveo na dodjelu ako epidemiološke prilike dopuste održavanje Ruže u HNK.
Ove godine nominirani ste za Večernjakovu ružu u kategoriji za TV osobu godine. Jeste li se nadali nominaciji? Što vam ona znači?
Nije mi iskreno bilo ni na kraj pameti, tako da koristim ovu priliku da zahvalim onima koji su me nominirali i žiriju koji je nominaciju prihvatio. Već je i sama nominacija veliko priznanje, ali i svojevrsna obveza, odnosno stalan podsjetnik da opuštanja - nema.
Što kažete na konkurenciju u kategoriji TV osoba godine? Pratite li rad kolega s drugih televizija?
A što se tu ima za reći? Sve redom poznata i priznata imena. Tko god da odnese kući Večernjakovu ružu - Zrinka Grancarić za pronicljive intervjue, Mislav Bago za praćenje rada Vlade i Sabora, Joško Lokas za sjajne projekte ili Mojmira Pastorčić, kojoj je odlazak na teren jedini pravi odmor, odnijet će je kući s punim pravom.
Protekla godina bila je poprilično izazovna za novinare i reportere. Pandemija, potresi, izbori... Puno se toga dogodilo u 2020. Što vam je predstavljalo najveći izazov?
Preživljavanje kišnog dana u lockdownu s dvoje male djece a da pritom ne upalim neki ekran. Malo se šalim, ali, realno, ne znam kakva bi se neugodnost i napor koji sam doživio na poslu uopće mogli usporediti s bilo kojom od navedenih tragedija koja je pogodila tolike ljude u Hrvatskoj i šire.
Inauguraciju predsjednika Bidena pratili ste iz Washingtona. Kakvo je stanje u Americi? Osjećaju li se posljedice nedavnih događaja u zgradi Kongresa? Jeste li se u bilo kojem trenutku osjećali nesigurno?
Ne, ni najmanje. Kad vas okružuje 25 tisuća vojnika te još tko zna koliko pripadnika policije i sigurnosnih i obavještajnih službi, znate da su šanse da se nešto jako ružno dogodi poprilično male. To su možda ružne slike, ali to na kraju nije bilo ništa strašno. Što se Amerike tiče, dovoljno je samo malo razgovarati s ljudima na cesti da biste osjetili koliko je trenutačno tamošnje društvo podijeljeno. No istodobno mi se čini da je Amerika vjerojatno - i to uza sve svoje nimalo zanemarive probleme - društvo koje više od bilo kojeg drugog na svijetu u sebi ima potencijala da relativno brzo odgovori novim izazovima. Pa čak i ako izazovi stižu iz same Amerike.
Političare znate iz prve ruke, gotovo da nema onog kojeg niste priveli pred svoj mikrofon. Kakvi su političari kad se ugase kamere?
U pravilu vrlo pristojni ljudi.
Vjeruju li građani, prema vašem mišljenju, više medijima u ovim neizvjesnim vremenima?
Nemaju izbora, ili ga barem u jednom trenutku nisu imali: zatvoreni su u svoje domove (ili im se snažno sugerira da u domovima ostanu) uz stalno naglašavanje opasnosti situacije u kojoj se nalaze. U takvim okolnostima, naravno, ljudi se okreću medijima jer žele znati što se događa. Mislim da se to još više vidjelo kad je cijela ova situacija počela proljetos. S vremenom je to povjerenje vjerojatno nestajalo, obrnuto proporcionalno rasla je skepsa oko cijelog niza okolnosti života u pandemiji pa tako i oko uloge medija u tom životu. No mislim da su mediji još uvijek više pozitivci nego negativci. Što nas, naravno, obvezuje da to povjerenje ne izigramo.
Kako preživljavate ova vremena u kojima živimo? Što vam pada najteže? Jeste li se već priviknuli na novo normalno?
Jesam, i to najvećim dijelom zato što zapravo nisam baš morao mijenjati život iz temelja ili ga sasvim okretati naglavačke, nego samo pristati na nekoliko relativno jednostavnih pravila i držati ih se. Da, nedostaju mi češća putovanja i druženja, spontanost, roditelji koje ne mogu viđati onako često i intenzivno kao prije, baš kao ni oni svoje unuke. Ali i dalje sam zaposlen, i dalje mi prosječan radni dan izgleda dosta slično onome kako je izgledao prije početka pandemije, i dalje su sve meni bliske osobe žive i zdrave. Nemam baš pravo na previše prigovora, dapače.
Godinu iza nas obilježila je i pandemija koronavirusa. Strahujete li od zaraze? Koji je vaš stav o cijepljenju? Hoćete li se cijepiti?
Po svim meni poznatim parametrima, doduše poznajem ih paušalno, čini mi se da ne bih trebao imati ozbiljnijih problema s virusom, odnosno zarazom. Nisam ugrožena skupina, ne bolujem od nekih ozbiljnijih bolesti pa prema tome ne mogu reći da sam u nekakvom velikom strahu. No svejedno se ne bih volio zaraziti jer očito i o virusu i o bolesti ne znamo još mnogo toga. Stoga ću se cijepiti čim to bude moguće, općenito cijepljenje protiv zaraznih bolesti smatram jednim od najvećih medicinskih i civilizacijskih dostignuća. Ne mislim da se treba cijepiti za svaku sitnicu, ne cijepim se uostalom ni svake jeseni protiv gripe (iako ne mislim da je gripa sitnica, dapače). No kod ovakvih bolesti zaista nemam dileme, kako zbog toga što to znači za mene tako i zbog toga što to znači za druge. Pogotovo za starije.
Ako Ruža završi u vašim rukama, znate li već kamo ćete je staviti?
U redakciju N1 televizije, jer bez redakcije ne bi bilo ni nominacije, a kamoli nečeg više.
Ako nam epidemiološke prilike dopuste da održimo Ružu u HNK, koga ćete povesti sa sobom?
Bude li prilike, predložit ću premijeru da ide sa mnom. Ne samo zato što je izrazito ugodno i zanimljivo društvo nego mi se u posljednje vrijeme čini i da bi mu dobro došlo da se malo opusti.
Ima neka nagrada za najboljeg lobista korporativnih interesa?