FOTO Bio je najveća legenda Jugoslavije! Ni za kakav novac nije htio igrati ovu scenu, a život je proveo na pozornici
Boris Dvornik rođen je 16. travnja 1939. u Splitu, u skromnoj radničkoj obitelji. Otac Ivo bio je stolar, a majka Ruža domaćica. Odrastao je uz starijeg brata Antu i mlađeg Zvonimira, u tipičnom dalmatinskom ozračju koje je obilježilo njegovo djetinjstvo.
Već tada pokazivao je izražen talent za glumu i imitaciju. Nakon završene srednje škole u Splitu, kratko je radio kao električar, no kazalište ga je ubrzo osvojilo – prve korake na sceni napravio je u splitskom amaterskom kazalištu.
Njegov talent brzo je prepoznat, pa odlazi u Beograd, gdje upisuje Akademiju za kazalište, film, radio i televiziju (danas Fakultet dramskih umetnosti), na kojoj je diplomirao 1961. godine.
Već tijekom studija ostvario je zapažene filmske uloge. Debitirao je 1960. u filmu Deveti krug redatelja Francea Štiglice, čime se odmah nametnuo kao jedan od najboljih mladih glumaca jugoslavenske kinematografije.
Već sljedeće godine tumači glavnu ulogu u filmu Martin u oblacima Branka Bauera, gdje utjelovljuje idealističnog mladića suočenog s izazovima života u velikom gradu. Tijekom 1960-ih i 1970-ih afirmirao se kao jedan od najtraženijih i najomiljenijih glumaca, podjednako uvjerljiv u dramama i komedijama.
Publiku je osvajao karizmom, prirodnošću i toplinom. Posebno se istaknuo u filmu Lisice Krste Papića iz 1969., u kojem je uvjerljivo prikazao mladića suočenog s represijom neposredno nakon Drugog svjetskog rata, što mu je donijelo i brojne pohvale kritike.
Velik trag ostavio je i na televiziji. Njegova najpoznatija uloga svakako je Roko Prč u kultnoj seriji Naše malo misto (1969.–1971.), u režiji Daniela Marušića prema scenariju Miljenka Smoje. Kroz niz toplih i duhovitih priča o životu u dalmatinskom varošu, lik brbljavog i simpatičnog brijača postao je jedan od najupečatljivijih u povijesti domaće televizije. (Na fotografiji sa Špirom Guberinom)
- Znao je da bez njega ne mogu napraviti film. Često je dolazio u moju kuću, spavao ovdje, a kad je jednom ušao u moju radnu sobu, rekao je: 'Kume moj, ovoliko knjiga, a nijedna bočica'. Jednom mi je rekao da bi dao sve na svijetu da me vidi pijanog, govorio je Antun Vrdoljak o Borisu Dvorniku.
Boris Dvornik preminuo je 24. ožujka 2008. od posljedica snažnog srčanog udara u svom splitskom domu. Iza sebe je ostavio bogatu karijeru s više od 60 filmova i dvadesetak televizijskih serija. Bio je miljenik publike i čest suradnik redatelja Antuna Vrdoljaka, iako za njega nije bilo mjesta u filmu Glembajevi.
Uvijek bih pisao ulogu za Borisa Dvornika, s time bih počinjao. No kad sam radio 'Glembajeve', nisam mu se javio. I zove me Boris jedno jutro, a kako je od svih jezika na svijetu znao samo splitski, počne: 'Kume, ča činiš? Spremaš neki film, čuja sam'. 'Da, Glembajeve', kažem. 'Oli u te 'Glembajeve' nema nijedne uloge za me?'. 'Kad naučiš hrvatski, onda ćeš igrati u Glembajevima' - prisjetio se Vrdoljak.
Unatoč bliskom prijateljstvu, Vrdoljak ga je uklonio iz projekta Prosjaci i sinovi. Dvornik je prvotno bio dio glumačke postave, no u tom je razdoblju prolazio kroz težak osobni period zbog bolesti oca, što se odrazilo i na njegovo ponašanje. Tijekom snimanja više nije mogao funkcionirati, pa ga je redatelj morao poslati kući. Njihov odnos potom je bio narušen godinama.
- Boris je došao, nije vjerovao da ću mu to napraviti. Nismo razgovarali pet godina. U to vrijeme doživljavao sam strašne napade i baš on me branio gdje god je stigao. Dizao mi je spomenike, ali nije htio pričati sa mnom - pričao je Vrdoljak.
S ocem Đanijem bio je iznimno vezan. Đani, drvodjelac zaposlen u Željeznici i strastveni glazbenik, svirao je klarinet i redovito nastupao. Boris ga je kao dječak pratio na nastupima, a već s devet godina i sam je javno nastupio s očevim orkestrom. Očeva životna nesreća – gubitak zubi, zbog čega više nije mogao svirati puhački instrument – duboko ga je pogodila.
Boris je o njemu govorio kao o glazbenom zanesenjaku, od kojeg je naslijedio umjetnički senzibilitet, iako se sam nije pronašao u glazbi, unatoč ranoj poduci violine. Njegova prava ljubav bila je harmonika, koju, nažalost, nikada nije dobio. Kazalište je otkrio vrlo rano, nastupajući već s dvanaest godina u dječjem kazalištu "Titovi mornari". Gluma mu je, kako je sam govorio, bila ljubav na prvi pogled, ali je zbog nje zapostavio školu, što je izazivalo sukobe s roditeljima.
- Stari je pošizio. Dao me u brodogradilište na zanat, za brodoelektričara. Tu sam se smirio do proljeća. Čim je granulo sunce, opet sam bježao iz škole. Kad je 1955. bio raspisan natječaj za Glumačku školu u Novom Sadu, prijavio sam se i bio primljen iz prve. Stari Đani bio je ljut, nije razgovarao sa mnom. Sin jedinac, pa da idem tako daleko... - govorio je Boris.
Otac mu je kasnije oprostio i prihvatio njegov izbor, iako nikada nije prežalio što se nije posvetio glazbi. Nakon uspjeha filma Deveti krug, koji je prikazan i u Cannesu, roditelji su s ponosom prisustvovali splitskoj premijeri. Njegov privatni život obilježila je ljubav s Dianom, djevojkom iz susjedstva.
Vjenčali su se 1962., a prve godine braka proveli su skromno, živeći u podrumu obiteljske kuće. Dobili su sinove Deana i Dina, a Đani je svu svoju ljubav prenio na unuke.
Tragična vijest o očevoj smrti zatekla ga je na snimanju filma, dok je svirao harmoniku u ulozi glazbenika, što je trenutku dalo dodatnu simboliku. Kasnije se postupno povukao iz kazališta, izražavajući nezadovoljstvo stanjem u profesiji i društvu.
- Ljudi me grle, pozivaju, vole me vidjeti na sceni, televiziji, filmu. To, naravno, godi, ali zna se dogoditi da mati od prevelike ljubavi uguši dijete. Cijeli radni vijek štitio sam sve što je na sceni. Zbog toga sam često bio u sukobu s ljudima koji nisu poštovali scenu. Mislim pritom i na kazalište, TV i film. Sve je to scena - govorio je.
- Želim nešto učiniti, a vidim da sam nemoćan. Koprcam se kao riba na suhom i svakim je danom moja želja za otporom takvima sve slabija. I onda se jedno jutro pogledam u ogledalo i vidim koliko je malo ostalo od onog pravog, jakog Dvornika. Možda sam upravo tog jutra shvatio da zasad sve to skupa nema smisla i donio odluku: treba se povući ili ću se razboljeti. Jer ne mogu živjeti i raditi u ovakvim prilikama - požalio se.
- Ni za kakve pare ne bih odigrao ljubavnu scenu. Nosim u sebi otpor prema takvim scenama a da zapravo ni sam ne znam zašto. Možda jednostavno nisam glumac tog faha - govorio je.
