Naletio sam na radiju na razgovor s gospođom koja radi u uredu za traženje nestalih osoba. Što vam najviše otežava rad?, pitala je novinarka gospođu. Sad je dobro, odgovorila je ona, ali donedavno nam je velike teškoće stvarao zakon o zaštiti osobnih podataka. Znate, prema tom se zakonu osobni podaci mogu objaviti samo ako se osoba na koju se oni odnose s tim suglasi, a kako mi objavljujemo podatke o osobama koje su nestale, takvu suglasnost nismo mogli dobiti.
A kako ste problem rješavali?, pita novinarka. Teško, ali sad je, kažem, dobro, jer smo od najviših instancija napokon dobili tumačenje da se osobni podaci o nestaloj osobi mogu objaviti i bez njezina pristanka, odgovara gospođa.
Zakon o zaštiti osobnih podataka donesen je na saborskoj sjednici 12. lipnja 2003., što će reći da je od njegova donošenja do “tumačenja” o kojem govori gospođa iz Ureda za traženje nestalih osoba, a koje se najvjerojatnije zasniva na nekoj od triju promjena zakonskog teksta, prošlo devet godina. Prošlo je devet godina u kojima je služba za traženje nestalih tražila iščezle ljude kojima nije smjela objaviti identitet! Tražila je, ali nije smjela reći koga traži! Dobar dan, znate li što o nestaloj frizerki? Kako se frizerka zove? E, to vam ne smijemo reći.
Da je sve to u mašti smislio kakav književni kreativac s Trga bana Jelačića 7, kritičarske bi mu cjepidlake spočitnule da pretjeruje. No, u zbilji hrvatske administracije, pa i ovdašnjoj društvenoj praksi uopće, to je svakodnevna pojava, da se traži, a da se ne smije reći koga se i što se traži. Da se pristaje, a da se ne zna na što se pristaje. Da se donose propisi, a da je malo kome jasno zašto se donose. Da se ruši uvriježeno, a da ništa novo nije sagrađeno. Da se traži izlaz (npr. iz gospodarskih nevolja), a Boga moli da ga se ne nađe.
Nije posrijedi samo vrsta administrativnog ili birokratskog sljepila nego i dubljeg poremećaja u javnom životu. Riječ je o sve izraženijoj žudnji za svekolikim neredom, odnosno o strahu od bilo kakve stabilizacije. Sumnja se u sve što je starije od jednog saborskog mandata, ne podnosi se ništa ustaljeno i s velikim se marom radi na oduzimanju smisla svakoj društvenoj promjeni.
Ovaj osvrt pišem točno na petu obljetnicu smrti Ivice Račana (29. travnja 2007.), političara koji je i sam bio nemilosrdan prema naslijeđu svojih prethodnika, ali koji je ipak bio prvi čovjek državne vlasti kad je odlučeno da će Hrvatski sabor biti pokrovitelj komemoracije u Bleiburgu. Račanu se mogao omaknuti nepromišljen zakon o zaštiti osobnih podataka, ali on je dobro znao što znači Bleiburg i nije mu trebalo tumačiti koga se i što se traži kad se traži da iza Bleiburga stane država. Račan je dopustio da se unese zbrka u kalendar državnih blagdana tako da ni danas mnogi hrvatski građani ne znaju kad se što slavi, dopustio je i štošta drugo, ali zato nije dopustio da se na Bleiburgu produbljuju hrvatske podjele.
Račanova se zamisao poštovala sve dok na vlast nisu došli njegovi sljedbenici. Danas oni ruše, a gradit će (navodno) sutra.
Po običaju izvrsna i konzistentna analitička priča. Jedina stvar na koju bih se ipak usudio dati odgovor - mišljenje je to što Račan nije imao po svemu sudeći nikakav nacionalni odnos prema žrtvama Križnoga puta, a još manje osjećaj kajanjaa zbog slijeda takvoga režima, već kao pragmatičan političar još i tada osjećaj straha pred ljudima kojima se suze nisu ni osušile niti krv sprala sa zemlje hrvatske, od istih tih koji su poubijali stotine tisuća ljudi na tom strašnom putovanju. Račanu su prilike bile teže, sasda je očito vrijeme kada njegovi misle kako - mogu sve! a potpuno ista politika, potpuno isti idejni obrazac i vrijednosni okvir!