Malo nenastanjeno otočje u Tihom oceanu posljednjih je dana poprište odmjeravanja snaga dviju najvećih vojnih sila, ali i vojnih blokova svijeta. Nakon što je Kina proglasila zonu pojačane kontrole leta nad otočjem Diaoyu, dva su američka strateška bombardera B-52 nadletjela to područje.
Peking je odmah digao lovce presretače u susret, a istodobno s njihovim polijetanjem uzbunio se i ostatak američke tihooceanske flote... Incident koji kao da je prepisan iz udžbenika povijesti, susreta američkih i sovjetskih zrakoplova koji su se osamdesetih godina prošlog stoljeća na nebu iznad Beringova prolaza igrali hladnoratovske igre hrabrosti, preseljen je sada na novu svjetsku pozornicu.
Eskalacija sukoba
Skup otočića oko kojega se spore Kina i američki saveznik Japan mjesto je početka odmjeravanja snaga američke mornarice kao tradicionalnog vladara Tihog oceana i kineske vojske kao izazivača u predstojećoj borbi za dominaciju na Pacifiku, borbi koja tek počinje. Spor zbog otočja Diaoyu, odnosno Senkaku kako ih zove Japan, poklopio se s dvije stvari. Prvo, Kina je odlučila da je vrijeme da uz svoju gospodarsku moć preraste i u vodeću vojnu silu regije i, drugo, u Japanu je na vlast došao Shinzo Abe, militantni nacionalistički premijer čije su neskrivene ambicije da Japanu vrati vojni utjecaj kakav je imao prije Drugog svjetskog rata.
Napetosti oko otočja kojega desetljećima svojataju i jedna i druga zemlja naglo su eskalirale, no dosadašnji manevri Kine i Japana, međusobne više ili manje prazne prijetnje oko uporabe vojne sile, predstavljali su relativno bezopasne čarke. Priča se znatno promijenila prije nekoliko dana. Umjesto Japana, u kavgu su ušle Sjedinjene Američke Države, a tihi sukob dvaju susjeda postao je očita borba za prevlast na strateški važnom dijelu planeta.
– Jasno je kako je počeo novi hladni rat, vrlo sličan onome što su ga prije tridesetak godina vodili SAD i tadašnji Sovjetski Savez. Okolnosti su se promijenile, igrači su nešto drukčiji, no scenarij je ostao približno isti. Riječ je o borbi za dominaciju i prevlast na zasigurno strateški najvažnijem dijelu planeta – kaže vojni analitičar i admiral Davor Domazet Lošo.
Da je ova teza točna govori i podatak kako je Pentagon prije godinu dana objavio da strateške prioritete za sljedećih desetak godina premješta s Europe i Bliskog istoka na područje istočne Azije i Tihog oceana. Otprilike u isto vrijeme i Kina je, do tada vojno izrazito zatvorena zemlja s brojnom vojskom, ali slabom mornaricom koja je djelovala samo do stotinjak milja od vlastite obale, počela izuzetno jačati svoje pomorske kapacitete. Porinuli su svoj prvi nosač zrakoplova kupljen u Ukrajini, od Rusije su nabavili cijeli niz letjelica visoke autonomije i doleta, ubrzano grade brodove. Sve s očitim ciljem projekcije moći s kopna na dubinu mora.
Ipak, ma koliko i jedna i druga strana jačale u posljednjih godinu ili dvije dana svoje vojne snage u Istočnom i Južnom kineskom moru, igra nadmudrivanja zrakoplovima iznad otočja Diaoyu nije prvi kinesko-američki sraz. Još 2001. na nebu nedaleko od kineskog otoka Hainan sudarili su se američki izviđački zrakoplov sa 24 člana posade i kineski lovac. Dok je mali, brzi kineski zrakoplov potpuno uništen u udaru pao u more, oštećeni je američki turbomlazni propelerac nakrcan izvidničkom opremom sletio na najbliži aerodrom – u kinesku vojnu bazu. Posada je uhićena, a zrakoplov detaljno pregledan. Američki su zrakoplovci nakon 11 dana ipak pušteni kući. Tada su i SAD i Kina bili relativno osamljeni na ovome području, bez potpore saveznika, no sada već vlada svojevrsna blokovska podjela.
S. Koreja čvrsto uz Kinu
– U ovom novom hladnom ratu SAD se oslanjaju na podršku Australije kao svojeg glavnog saveznika na Tihom oceanu, a potom Japana. Ujedno, sve je izvjesnije kako će se u igru uključiti i Vijetnam, koji će uskoro postati glavni američki saveznik na ovom području. Ono što je za američke interese Izrael na Bliskom istoku, to će biti Vijetnam u istočnoj Aziji. S druge strane, uz Kinu je vrlo čvrsto Sjeverna Koreja koja sa svojim, kakvim-takvim nuklearnim arsenalom usmjerenim prema Japanu, predstavlja znatnu protutežu američkim saveznicima – kaže admiral Domazet Lošo.
Iako svojih zrakoplova nema na ovom području, u cijelu je geopolitičku igru uvučena i Rusija sa svojim partnerima. I dok se razmahuju napetosti nad Tihim oceanom, Rusija koristi priliku za povratak na područja koja ona drži svojim primarnim ciljem. Sredozemlje. Kroz Ukrajinu kojom sada vlada proruski orijentirani predsjednik Janukovič jača svoje položaje na Crnom moru, preko Srbije i Crne Gore s kojima Moskva njeguje bliske odnose, pokušava izbiti na Jadran, a osiguravajući zaleđe Assadu, Moskva može računati na baze u Siriji, na samom istočnom rubu Mediterana.
– Puno preslagivanje karata na svjetskoj političkoj sceni počelo je prije nekoliko mjeseci kada je propala zapadna intervencija u Siriji.
Pod pritiskom Moskve američka je vanjska politika doživjela fijasko, a i Rusija i Kina procijenile su kako je pravo vrijeme za jačanje pozicija na pojedinim područjima interesa. Dok je Rusija okrenuta vraćanju svog nekadašnjeg utjecaja na području Europe i Mediterana, Kina se pozicionira na Tihom oceanu. Postoji mogućnost kako je na snazi čak prešutni dogovor Moskve i Pekinga jer ove je planove lakše izvesti kada su američke snage, ne samo vojne nego i diplomatske, razvučene na nekoliko dijelova svijeta – kaže Domazet Lošo.
Kina je proces širenja svog utjecaja, ovu vojno-diplomatsku ofenzivu praćenu zveckanjem oružja, počela proglašenjem zone nadzora leta na dijelu Tihog oceana, svojevrsnog ničijeg područja nad morem. Ovakve zone nisu ništa novo, slična područja već godinama imaju i Japan i Južna Koreja, zemlje koje imaju razvijeno vrlo moćno suvremeno zrakoplovstvo. Problem leži u činjenici da se kineska zona preklapa i s japanskom i s južnokorejskom zonom nadzora te se u budućnosti može očekivati sve veći broj incidenata u zraku.
– Kina je godinama prosvjedovala protiv japanske zone nadzora leta koja se u nekim svojim točkama nalazi samo 150 kilometara od kineske obale. Sada Kina napokon ima moć izlaska na more, i u pomorskom smislu i u smislu djelovanja borbenim zrakoplovima, i zasigurno želi uzvratiti Tokiju istom mjerom – kaže za Večernji list Taylor Fravel, ekspert za regionalnu sigurnost jugoistočne Azije s prestižnog američkog sveučilišta MIT. Znajući da Japan svoju obranu uvelike polaže u američke ruke, jer prema ustavu zapovjedništvo vojskom Japana, ako je zemlja napadnuta, preuzima zapovjedništvo vojske SAD-a, bila je to rukavica bačena izravno u lice Washingtonu.
A i jednoj i drugoj strani izuzetno je stalo da iz ovog hladnog okršaja izađu na što jačim pozicijama. Naime, kako se u zračnom prostoru iznad Diaoyua bude razvijala situacija između Kine s jedne te SAD-a i Japana s druge strane, uvelike će odrediti i modele pristupa sličnim teritorijalno neriješenim pitanjima na području Tihog oceana na koje Kina polaže pravo. A takvih je pitanja, i područja, doista puno, poput otoka Okinotorishima ili arhipelaga Dokdo/Takeshima. Kontrola ovih nenaseljenih komadića stijena koje vire iz mora ne znači samo prioritet ribarskim flotama pojedinih zemalja pri izlovu ribe ili mogućnost crpljenja eventualnih podmorskih zaliha plina.
One znače i vojni prestiž te kontrolu strateški važnih pomorskih putova. U ovome trenutku još ne postoje jasni kanali komunikacije između američkog i kineskog vojnog zapovjedništva kakvi su između Sovjeta i Amerikanaca postojali za hladnoga rata u prošlom stoljeću, ali na njihovoj se uspostavi ubrzano radi.
– Danas, kada je Kina pomorski znatno aktivnija nego prije desetak godina, i kada SAD ima znatno veće snage na tom području, puno je više vojne aktivnosti na moru, ispod njega i u cijelom zračnom prostoru. Jasno je da će broj bliskih susreta zrakoplova ili brodova narasti, da moraju imati neki oblik komunikacije kako bi se spriječili najgori scenariji – kaže za Večernji list Margaret Lewis, analitičarka Asia-Pacific Foundationa. Ipak, ma koliko napeti i usijani odnosi između Kine i SAD-a bili u ovome trenutku, do stvarnog sukoba najvjerojatnije neće doći, i to iz najmanje dva razloga. Prije svega tu je realni odnos vojnih snaga.
Tržišta ipak najvažnija
– Kina vojno raste, ona je u vojnom i gospodarskom smislu najjača vojna sila regije, jača i od Japana, no ipak tehnološki i prema svojim kapacitetima znatno slabija od SAD-a i američke mornarice – kaže admiral Domazet Lošo. Tu je i činjenica da, iako je klasificirana kao nuklearna zemlja, Kina ni približno nema nuklearno naoružanje kakvo imaju Sjedinjene Američke Države. Procjene govore kako je pod kontrolom SAD-a u ovome trenutku oko 10.000 raketa s nuklearnim bojnim glavama raspoređenih u silosima diljem SAD-a, zapadne Europe, ali i na podmornicama u Tihom oceanu. S druge strane, Kina u ovome trenutku raspolaže s oko 280 nuklearnih projektila.
– Ne postoji ono što se u odnosima sa Sovjetima zvalo “zajamčeno međusobno uništenje”. Dok SAD svojim nuklearnim projektilima može uništiti Kinu, Peking to ne može učiniti Washingtonu. Mogu ispaliti eventualno nekoliko raketa, nanijeti veliku štetu, izazvati golema razaranja i velik broj žrtava, ali Kine nakon toga više ne bi bilo – kaže Zachary Keck, analitičar lista Diplomat. Još bitnija stvar zbog koje hladni zasigurno neće prijeći u vrući rat jest ekonomski odnos Kine i SAD-a. Riječ je o značajnim međusobnim trgovinskim partnerima, a velika tržišta još uvijek su puno značajnija od nominalne kontrole nekoliko otoka u Tihom oceanu.
pola milijuna Amerikanaca je poginulo za Pacifik u 2 sv. ratu ...