Ponekad je potrebna samo jedna zraka sunca i život u trenutku postaje lijep. Zrinka Cvitešić stoji pod jednom takvom zrakom u središtu Londona. Četvrtak je poslijepodne i prošlih sat i pol proveli smo u razgovoru, ručku i šetnji od Oxford Streeta preko Sohoa do Piccadilly Circusa, ali tu na kružnom trgu Piccadilly Zrinka Cvitešić zastaje kao ukopana. Sunce se probija kroz londonske oblake i pada točno pokraj semaforskog stupa.
Ona se naslanja na taj stup, podiže glavu prema suncu, zatvara oči. Na nekoliko se minuta isključuje iz buke velegrada. Iza njenih leđa, crni londonski taksi i crveni double-decker kao da se utrkuju po kružnom toku. Iza svega toga, divovske bliješteće reklame ispisuju poruku \"we\'re here\", ovdje smo. Ovdje i sada je trenutak u kojem se događa vrhunac karijere mlade hrvatske glumice.
Ili jedan od vrhunaca, jer ono što je čeka nakon ovoga može biti samo još bolje i uzbudljivije. A ono što ovdje i sada doživljava Zrinka Cvitešić su fenomenalne pohvale londonskih kritičara i svakodnevne ovacije publike za glavnu ulogu u mjuziklu \"Once\" u kazalištu Phoenix. Jedan od kritičara priznaje da se ovacije, spontano ustajanje oduševljene publike, ne događa često na West Endu.
Ali na izvedbu Zrinke Cvitešić, kako kaže kritičar Guardiana, samo kameno srce ne bi reagiralo. Premijerno prikazan prošlog tjedna, \"Once\" je stigao u London nakon što je na Broadwayu u New Yorku osvojio osam nagrada Tony, najuglednijeg američkog kazališnog priznanja. Istoimeni film po kojem su nastale kazališne predstave osvojio je, 2007. godine, i Oscara za najbolji glazbeni broj.
Usput se dogodi ljubav
U središtu priče je dvoje glavnih junaka koji nemaju imena već ih znamo samo kao Tipa i Djevojku. On je Irac koji po Dublinu popravlja usisivače nakon što je, slomljen zbog odlaska bivše djevojke u New York, izgubio vjeru u svoju drugu ljubav – glazbu. Ona je Čehinja u Dublinu koja slučajno ima pokvaren usisavač. Ona u njemu prepoznaje talentiranog glazbenika i potiče ga da se vrati glazbi. Negdje usput dogodi se ljubav, netipična i gorko-slatka, ali nema smisla da vam sve otkrivamo. Slogan mjuzikla glasi: \"Njegovoj glazbi bila je nužna samo jedna stvar... Ona\". A za uspjeh mjuzikla \"Once\" u Londonu bila je nužna samo jedna stvar – Zrinka Cvitešić.
Kritičari koji je hvale i publika koja je na nogama pljeskom ispraća s pozornice nisu slučajni. Od prvih audicija tako su na Zrinku Cvitešić reagirali i redatelj, i glazbeni direktor, i producenti predstave, među kojima je najzvučnije ime Barbare Broccoli, producentice filmova o Jamesu Bondu.
– Kad sam došla na audiciju, bila sam druga na redu. I odmah, čim me vidio, redatelj mi je rekao da sam ja njegov izbor. Da ne mora tražiti dalje – počinje Zrinka Cvitešić uzbudljivu priču o tome kako je zapravo dobila ulogu na West Endu.
Na audiciju ju je pozvao njezin londonski agent, koji je zastupa prošle dvije godine, otkako je na festivalu Berlinale dobila nagradu \"Shooting Stars\" za najbolju mladu europsku glumicu. Kad joj je redatelj John Tiffany rekao \"ti si ta\", ipak nije još sve bilo gotovo nego je postojao jedan \"ali\". – Moraš još proći dvije stepenice. Jedna je glazbeni direktor predstave, a druga su producenti na čelu s Barbarom Broccoli – rekao joj je John Tiffany.
Zrinka Cvitešić pohađala je glazbenu školu, i osnovnu i srednju, u Karlovcu. Ali posljednjih 15 godina, priznaje, nije baš često sjedala za klavir. Ima ga kod kuće, bio je to majčin rođendanski dar, ali malo je svirala.
– U 15 godina možda otprilike jedan sat – odgovara na pitanje što točno znači \"ne baš često\" sviranje. Za londonsku audiciju je, međutim, na klaviru morala znati odsvirati Mendelssohna. I glumiti na stranom jeziku. I savršeno pjevati. I sve to izvježbati u tri dana.
– Išla sam na satove pjevanja Ivani Husar i Martini Tomčić da me probaju \"zbuksati\" u ta tri dana maksimalno što mogu... – kaže. Glazbeni direktor koji je bio njezina druga stepenica zove se Martin Lowe i vrlo je cijenjen.
– Radio je film \"Mamma Mia\", nagrađen je Tonyjem... Baš je cijenjen i, priznajem, to mi je bilo malo frkovito – rekla je Zrinka Cvitešić. \"Frkovito\" u prijevodu znači to da joj se ruka doslovno ukočila od treme kad je trebala odsvirati zadnji ton. Kako nije znala note i tekst napamet, Lowe se ponudio da sjedne pored nje i okreće note.
– Tresla sam se kao šiba. Odsvirala sam Mendelssohna, sve je bilo super, i zadnja nota je fis. Znači, samo jedan ton na kraju, lijeva ruka treba ići gore i samo se spusti na ton. I ja lijevom rukom gore, a ruka se toliko počela tresti da sam je uhvatila desnom i tako spustila na ton. Čovjek je, naravno, umro od smijeha. \"Jesi preživjela? Jesam! Hoćemo sad ponovo? Može\" – smije se dok prepričava taj događaj.
Treća stepenica bila je Barbara Broccoli, producentica James Bonda koji je taj posao naslijedila od oca, tako da su svi filmovi o Bondu producirani u njezinoj obitelji. Na Sve svete, Zrinki je zazvonio telefon: iz Londona joj javljaju da Barbara Broccoli dolazi zbog premijere novog Bonda u Londonu. Zrinka sutradan ujutro sjeda na avion, u zračnoj luci u Londonu čeka je automobil s vozačem koji je vozi u urede tvrtke James Bond Production. Ulazi u konferencijsku dvoranu, u kojoj Broccoli već čeka s glavnim suradnicima.
– I ništa. Obavila sam audiciju. Završila zadnju scenu. Okrenula sam se. I ona je plakala... I došla je do mene i samo me zagrlila – otkriva Zrinka Cvitešić.
Sutradan je Barbara Broccoli na letu za Ameriku pregledavala DVD s prezentacijom Zrinkina dosadašnjeg rada i karijere. Obećala je da će mi konačno mišljenje javiti za tjedan dana. – Međutim, nazvala je već drugo jutro i rekla da sam primljena – kaže Zrinka. – Žena je apsolutno predivna. Vodi to filmsko carstvo koje producira Bondove, ali njezino je srce totalno u kazalištu. Daje nam nevjerojatnu podršku, toliko se brine o svakom glumcu. Dolazila je na probe, a predstavu je već gledala 20 puta. Baš vrlo posebna osoba – nastavlja opisivati gospođu Broccoli.
Otkako je dobila ulogu na West Endu, mnogi je ispituju kako je raditi u kazališnoj ligi prvaka, kako je surađivati s producentima poput Broccoli, s redateljima i direktorima kakvi stoje iza predstave \"Once\". To je logično pitanje i u našem razgovoru, ali Zrinka Cvitešić je osoba koja čvrsto stoji na zemlji i ne dopušta da je adrenalin ovog trenutka njezine karijere nerealno digne u oblake.
– Mislim da sam od početka svog bavljenja glumom imala zdrav put. Ja sam na Akademiji igrala predstavu s Borisom Dvornikom, Ratkom Polićem, Špirom Guberinom, Marijom Kohn, dakle doajenima hrvatskoga glumišta. Bila sam klinka, ali igrala sam rame uz rame s njima. Predstava se zvala \"Idemo na more\", igrala se na Jarunu, na otvorenoj ljetnoj sceni. Zatim se, ubrzo, dogodio \"Što je muškarac bez brkova\". Ivo Gregurević, neki ljudi s kojima maštaš, kao klinka, da ćeš jednog dana igrati. Potom sam se našla u HNK gdje su opet bili doajeni hrvatskoga glumišta. Ne znam kako to uopće objasniti, ali nekako sam navikla na velike ljude pokraj sebe – kaže Cvitešić.
Ipak, morala je u nekom trenutku doživjeti onu pomisao: O.K., ali ovo nije jedna mala Hrvatska, ovo je nešto veće od toga?
– Pa taj mi se trenutak dogodio u Berlinu 2010. s nagradom Shooting Star. Ali nije mi toliki šok bilo to što sam ja odabrana među desetak najboljih glumaca Europe, nego to što netko vidi tvoj rad u Hrvatskoj. Imaš osjećaj da radiš u Hrvatskoj, film za hrvatska kina ili predstavu koju vidi ne znam koliko ljudi, ali onda shvatiš da su granice jako pomaknute – objašnjava. Sve to ne znači da Zrinka Cvitešić umanjuje važnost West Enda. Britanska kazališna scena njoj je puno bolja od američke. Iznimno cijeni britansku glumu. Ali očito je vrlo rano u svojoj karijeri posložila kockice na zdrav način i ne dopušta da je neka velika i značajna uloga impresionira toliko da se pretvori u strah.
– Mislim da je to također i stvar odgoja. Konačno, i stvar veze, s kim si u vezi... – kaže.
Uf, pa on je ipak glazbenik
Zrinka Cvitešić u sretnoj je vezi s Hrvojem Rupčićem, glazbenikom koji je osnovao Cubismo i koji je član orkestra kazališta Komedija. Dok govori o njemu, i u onom izrečenom i u onom neizrečenom, jasno se vidi da dijele veliku ljubav. Zbog svojih obveza u Zagrebu, on se nije mogao preseliti s njom u London. Bio je prošli tjedan na premijeri, a je li zaplakao, kao što je Zrinka na jednom njegovom koncertu viđena kako plače od ponosa i sreće?
– On uglavnom plače nakon mojih filmova. Zapravo, mislim da je plakao nakon svih. To ga toliko pogodi, i strašno bude ponosan, i onda mu se dogodi ta neka mješavina osjećaja... Najviše je možda plakao nakon predstave \"Zečja rupa\" u Zagrebu. Priča je vrlo tužna i teška, a on pola sata nakon predstave nije uopće mogao pričati, samo se tresao i plakao. Ovu predstavu \"Once\" gledao je i na premijeri u Dublinu i na premijeri u Londonu, ali mislim da je toliko brinuo kako ćemo svi glazbeno zvučati, da se nije mogao opustiti. Detaljno je pratio kako mi to sve sviramo – kaže Zrinka o svome Hrvoju. Puno joj je pomogao u glazbenom pripremanju za ulogu na West Endu. Večer prije puta u London na audiciju, kad se već spakirala, odsvirala mu je i otpjevala svoj dio i prepustila njemu da iskreno ocijeni treba li uopće ići u London \"ili bolje da ostanem doma\".
– I on mi je rekao: \"Ti sutra letiš. Ti ne da letiš, nego ćeš odletjeti...\" – kaže Zrinka. – Pa ja sam najveću tremu imala pred njim. Mislim, čovjek je ipak vrhunski glazbenik, a ja sad tu nešto igram... Tako da mi je to bilo, uf – dodaje.
Je li joj i jezik predstavljao još jedan od tih \"uf\" trenutaka? Je li činjenica da glumi na engleskom imalo stvarala tremu? Zrinka kaže da nije. Ona savršeno tečno govori engleski jezik. Prije nekoliko godina živjela je u New Yorku i ondje je pokupila američki engleski. Zapravo, za potrebe predstave \"Once\" nije morala poboljšati, nego pogoršati svoj engleski. Uloga koju igra je uloga Čehinje u Irskoj, pa je morala zvučati pomalo istočnoeuropski, ali s irskim naglaskom.
– Ali, opet, nije to bilo toliko naporno jer ja ni u jednom od filmova nisam igrala na svom jeziku. \"Konjanik\" je bio taj neki starobosanski. \"Što je muškarac bez brkova\" je bio jezik dalmatinske Zagore. \"Na putu\" jezik Bosne. Zatim sam snimala \"Bellu biondinu\" u kojoj se govori splitskim naglaskom iz 1940-ih. Tako da sam navikla na to da za svaku novu ulogu moram učiti jezik – kaže.
I koji je od svih tih jezika i naglasaka bio najkompliciraniji?
– Muškarac bez brkova – kaže bez imalo dvojbe. – Tad sam bila u jednoj životnoj fazi u kojoj sam stalno slušala hip-hop i rap. Stalno sam se družila s plesačima hip-hopa, tako sam se i oblačila, to sam i plesala. Nekako je to bio moj život. I onda sam iz toga morala otići u neko seosko okruženje, nositi zepe, crninu, pričati kao... Kako bih rekla, u mojoj glavi činilo mi se da tako pričaju samo stare bake i nitko više. A bila sam mlada, imala sam problem barijere koju nisam nikako mogla slomiti. Kad sam ipak nekako uspjela probiti tu barijeru, kad sam krenula pričati, onda me vuklo na lički jer je moja baka iz Like pa mi je valjda kao djetetu to ostalo u uhu. Tako da sam se strašno borila s time. Imala sam CD na kojem je bilo snimljeno kako trebam govoriti. A radila sam na jeziku i s Marijom Škaričić. Otišle smo u dalmatinsku Zagoru dva dana prije snimanja i hodale po tim selima, družile se s ljudima. I u tom druženju mi je sve leglo na svoje mjesto – objašnjava.
Formirala se opreznost
U razgovoru – vođenom u šetnji West Endom i za ručkom u jednoj azijskoj zalogajnici po imenu Noodle Oodle – Zrinka Cvitešić doima se kao vrlo otvorena osoba. Pa ipak, kad razgovaramo o ulozi Djevojke koju igra u predstavi \"Once\", i o tome koliko se jedna takva Čehinja u Dublinu razlikuje od uloge mlade dalmatinske udovice iz \"Muškarca bez brkova\", upušta se u jednu vrlo zanimljivu analizu uloge koju igra i sebe u privatnom životu.
– Ona je žena koja nosi savršenu masku. Ta maska je sreća, radost života, pomaganje... Međutim, ispod toga je ostavljena žena čiji se muž vratio u Češku i ostavio je samu s djetetom. Ona živi s majkom i još troje Čeha u stanu, siromašni su... Kad sam pročitala taj scenarij, mislila sam da to će to biti najlakši posao u mom životu. Scenarij je toliko čist, emotivno prekrasan, samo trebaš biti na sceni i to osjetiti. I ništa drugo. Međutim, kad smo krenuli raditi, skužila sam da mi je strašno teško. A bilo mi je teško jer je ona cura koja je vrlo direktna, otvorena s ljudima, kaže što misli, nosi sebe na dlanu... Što je sve suprotno od mene. I shvatila sam da se osjećam gola na sceni – kaže Zrinka Cvitešić.
Uloga koju igra na West Endu tako mijenja i samu Zrinku koja kaže da u privatnom životu nije tako otvorena prema ljudima.
– Ne, nikako. Ma kakvi. Vrlo često nitko ne primijeti kako se ja zapravo osjećam jer ja to super \"odigram\". Imam, zapravo, vrlo uzak krug ljudi koji me znaju iznutra. Dosta sam nepovjerljiva prema ljudima. Sad me, međutim, ovo iskustvo puno mijenja. Ali vjerojatno su me puno puta dosad povrijedili takozvani prijatelji. Formirala mi se neka opreznost. Ne znam, vjerojatno je u tome i izbjeglištvo imalo svoju ulogu – kaže.
Zrinka Cvitešić živjela je gotovo pet godina kao izbjeglica. Bilo joj je 11 godina kad je u jesen 1991. njezina obitelj morala napustiti rodni Turanj. Bježali su usred noći. JNA je počela zatvarati mostove, prekidajući tako vezu između Turnja i Karlovca, a Zrinkin otac ostao je toga dana u gradu. Uspio je, međutim, javiti što se događa.
Uspjeh u svjetskim okvirima
– Mama je rekla sestri meni: uzimajte samo po jednu igračku i brišemo. Sjele smo u auto, mama je jurila na jedan most, taj je već bio zatvoren, barikade i sve. Onda brzo na rikverc, pa na drugi most. Potom kroz neku šumu, bombe su padale i na jednu i na drugu stranu. Međutim, uspjeli smo doći do tate i do Karlovca – prisjeća se Zrinka Cvitešić. Kao izbjeglice, prvo su bili kod majčine prijateljice u Novom Mestu u Sloveniji. Zatim su se vratili u Karlovac. Smješteni su u stan u zgradi bivše JNA. Zgrada se nalazila preko puta vojarne pa su uokolo stalno padale granate i mnoge su dane provodili u skloništu.
Otac, majka i sestra danas žive u Splitu. Uspješni su u svome malom privatnom biznisu. Zrinka Cvitešić danas je u Londonu. Uspješna je u svojoj glumačkoj karijeri, i to uspješna u svjetskim okvirima. Sav njezin dosadašnji put – od izbjegličkih godina do glazbenih i glumačkih škola, uloga u kazalištu i uloga u filmu, Jaruna i Berlina, hip-hopa i dalmatinskog popa – samo dodatno dočarava koliko je njezin uspjeh na West Endu stvaran i zaslužen.
I kako nije moguće predvidjeti zvjezdane trenutke koji tek čekaju najbolju hrvatsku i europsku mladu glumicu.
