Valerije Vrček, profesor kemije na FBF-u i član Vijeća za GMO, za Večernji list govori o prednostima i nedostacima genetički modificirane hrane.
1. Tko su glavni proizvođači genetički modificirane hrane te zašto se najviše spominje Monsanto?
Pet glavnih kompanija razvija i proizvodi genetički modificirane usjeve i hranu dobivenu iz njih: Bayer, Monsanto, Syngenta, BASF i Dupont. Osim svih GM-usjeva, oni su i vlasnici više od polovice svjetskog sjemena. Takav oblik slobodnog tržišta očito odgovara monopolu. Monsanto je gromobran; njemu se upućuje većina prigovora, ponekad s razlogom, ponekad ne. Sve što rade u Monsantu, rade i u drugim kompanijama – ubiru profit. GM usjevi siju se u samo šest država: SAD-u, Kanadi, Argentini, Brazilu te nešto u Kini i Indiji. U svim ostalim zemljama sjetva GM sjemena je simbolična, tržišno nerelevantna, na eksperimentalnim poljima ili nevažnim hektarima. U cijeloj Europi jedina oaza GM usjeva zaostala je u Španjolskoj, u dolini rijeke Ebro. Ondje se uzgaja GM kukuruz MON810 na jedva sto tisuća hektara. To je gotovo deset puta manje od površine neobrađenog zemljišta u Hrvatskoj.
2. Koje se sve vrste hrane modificiraju?
Četiri su glavne GM kulture, pamuk, soja, kukuruz i uljana repica, od kojih su, dakle, samo tri za prehranu. Sve ostalo je nevažno, u fazi je pokušaja i pogreške. Govori se o novoj generaciji GM biljaka s dodatnom nutritivnom vrijednošću, s otpornošću na sušu, ali u posljednjih 30 godina – na tržištu ništa novo. Nešto se radi na pšenici koja izlučuje feromone koji tjeraju kukce, na jabuci koja ne smeđi kad se prereže, na zlatnoj riži obogaćenoj vitaminom A, ali sve je to samo marketing kojim se pokušava spasiti imidž inovativne i kreativne agroindustrije. Dakle, nasuprot uvriježenom mišljenju i neopravdanom strahu javnosti, nema u našim supermarketima nikakvih GM rajčica, brašna, banana ili salata. S jedne strane, zato što su GM proizvodi kod nas zabranjeni, a s druge strane, zato što ih nitko nikada nije stvorio.
3. Što je prava istina, je li GMO doista nezdrav ili nema razlike u odnosu na organski proizvedenu hranu?
U znanosti se teško dolazi do prave istine. Nešto lakše do konsenzusa. A zdravstveni rizici zbog konzumacije GM hrane su područje znanstvene kontroverze. Konačnih dokaza nema, mišljenja se stručnjaka razilaze. Neki tvrde da Amerikanci jedu GMO već 20-ak godina, bez vidljivih posljedica, dok drugi upozoravaju da je povećana učestalost alergija u SAD-u dijelom rezultat GM prehrane. Mislim da o štetnosti GM proizvoda znamo manje nego što smo 60-ih godina prošlog stoljeća znali o štetnosti pušenja. Polarizacija u javnosti još je veća: jedni misle da je GMO panaceja, konačno rješenje za prehrambene i ekološke probleme čovječanstva, drugi misle da su ti mutanti – sjeme zla. U takvoj situaciji potrebno je donijeti zakonsku odluku, dozvolu ili zabranu, ili moratorij. Ta se odluka očito ne može temeljiti na pravorijeku znanosti jer njega nema. Sličan pristup vrijedi za usporedbu kvalitete genetički modificirane i organski proizvedene hrane. No, jedan je odgovor ipak jednostavan: GMO nije bolji od ekoloških proizvoda. Stoga preostaje pitanje – čemu onda služi GMO?
4. Kada isključimo pitanje zdrave prehrane, ima li GMO još nekih prednosti ili mana?
Prednosti GMO-a još su u fazi očekivanja, dizajna ili planiranja. Jedina prednost koja se često, ali ne uvijek, ponavlja jest – veći prinos. No, riječ je tek o kojih 10-ak posto. Neki će reći da je to dokaz superiornosti GM-usjeva, neki da je to u sklopu eksperimentalne pogreške, no u svakom slučaju to nije dovoljno za prehranu svijeta.
5. Često se spominje i pesticid koji se koristi za zaštitu GM usjeva, najčešće Roundup. Je li on doista tako problematičan? Prodaje li se u Hrvatskoj?
Riječ je o herbicidu širokog spektra glifozatu koji poput kemijskog satelita prati svaki uzgoj GM usjeva. GM usjevi imaju ugrađeno svojstvo otpornosti prema glifozatu, pa se GM sjeme i taj herbicid prodaju u paketu. Uzgoj GM usjeva nema smisla bez glifozata! Zbog te otpornosti, glifozat se masovno koristi, u posljednjih 20-ak godina stostruko je porasla potrošnja, pala mu cijena, pa ga opsežno koriste i u konvencionalnoj poljoprivredi. Dakle, i u Hrvatskoj. Zemlja je natopljena glifozatom i njegovim razgradnim produktima, pojavljuju se superkorovi otporni na glifozat, a u SAD-u se šire poput kuge; mnoge biljke akumuliraju glifozat u svojoj strukturi i taj se herbicid ne može ukloniti pranjem povrća ili voća, čak ni kuhanjem. Zbog toga su takve biljke pravi transporteri za glifozat u hranidbenom lancu, odnosno u ljudskoj prehrani. Na primjer, 90 posto soje, 30-ak posto kruha i gotovo 100 posto piva zagađeno je glifozatom. U pivu su izmjerene koncentracije glifozata od 5 do 300 puta veće od dopuštene koncentracije glifozata u vodi. Posljedično, i ljudi su kontaminirani glifozatom. U Njemačkoj nema slijepe probe – gotovo svi ljudi imaju mjerljive doze glifozata u urinu! Prošle je godine Međunarodna agencija za istraživanje raka i službeno proglasila glifozat vjerojatno kancerogenima za ljude, a ovo ljeto Europska komisija treba odlučiti hoće li produljiti licenciju za njegovu uporabu u poljoprivredi. Jedno je sigurno, gdje „padne“ glifozat, past će i GM usjevi.
6. Uglavnom se rasprave o GMO-u vode u pitanju je li njegova konzumacija zdrava. Postoje li još neke dimenzije koje bi trebalo uključiti u javnu raspravu?
Slučaj GMO-a obilježen je i opterećen različitim drugim kontroverzama: političkim, društvenim, ekonomskim, religijskim, bioetičkim... Nasilno je ignorirati sve te stvarnosti i reducirati cjelovitost pristupa na neku znanstvenu disciplinu, medicinu, kemiju prehrane ili molekulsku biologiju. Nije dovoljno za neki proizvod da nije štetan pa da stoga bude dobar, odobren ili dopušten. Posebno kada smo u području prehrane. Prehrana je više kultura, a manje toksikologija. Probajte ljudima u Iranu ponuditi svinjetinu s argumentom da nije štetna za zdravlje. Probajte ljudima koji drže do estetike ponuditi vino ili pivo u plastičnoj čaši. Konačno, nije probavni sustav čovjeka jedino mjerilo za regulaciju proizvoda na tržištu. Cijenu prijelaza s konvencionalne na GM poljoprivredu prvo plaća priroda. GM usjevi u paketu s glifozatom narušavaju bioraznolikost, dakle zdravlje okoliša. To je mjerljivo i dokazano.
7. Može li se odrediti trenutak u kojem se bez bojazni od pogreške može donijeti odluka treba li dopustiti uvoz GMO-a ili ne?
U nedavnim prepiranjima Europskog parlamenta i multinacionalnih agrokompanija o uvođenju GMO-a u Afriku, predstavnici industrije izrazili su stajalište da afričke vlade, bez ikakvih europskih savjeta, moraju same odlučiti o sudbini GM usjeva na njihovim poljima. Zanimljivo je da se takvo „pravo na izbor“ ne tolerira država članicama Europske unije, već se eventualna zabrana GMO-a smatra nasiljem nad slobodom tržišta i nepoštovanjem smjernica Svjetske trgovačke organizacije. Odluka svake suverene zemlje o sjetvi GM usjeva je, naravno, politička, a mora se temeljiti više na ekonomskim i nacionalnim interesima, a manje na toksikološkim i nutricionističkim izvještajima. Budući da je GMO uvozna roba, upitne vrijednosti, a izgledne štete, budući su se sve županije proglasile GMO slobodnim područjima, budući da je GM sjeme izravna prijetnja obiteljskim gospodarstvima, ekološkim zonama, autohtonim vrstama i nacionalnim parkovima, budući da u Hrvatskoj nitko, osim uvoznih lobija, nema interesa sijati GM sjeme, trenutak o kojem govorite je tu.
>>Ministarstvo tvrdi da u Hrvatskoj nema GMO hrane i poziva građane da prijave sumnjive površine
Možeš misliti kako znanost ne zna... , pa svi ti časopisi i sve je korumpirano, Monsanto plaća istraživanja urednicima časopisa, ljudi bitni za objavljivanje znanstvenih istraživanja su na različite načine povezani sa tim tvrtkama. Sve je to teška korupcija na račun zdravlja ljudi, i na račun slobode, jer jasno je da žele kontrolirati svjetsku proizvodnju hrane.