U oregonskom gradiću Antelope rijetko se išta događalo, ali njegovi su stanovnici i voljeli da je tako. Tu i tamo, ulicom bi dolutao neki pas i zaspao nasred ceste, ali prije bi ga pogodio meteor nego jedan od rijetkih automobila koji bi prolazili. Većina stanovnika Antelopea bili su vremešni kršćani, umirovljenici koji su držali do samoće, mira i konzervativnog načina života usredotočenog na obiteljske vrijednosti. Prema popisu stanovništva 2010., grad je imao 46 stanovnika, 28 kućanstava i deset obitelji. Devedeset jedan posto stanovnika bili su bijelci, jedan američki Indijanac, jedan Azijac i dvije osobe miješane rase, a prosječna dob bila je 62 godine.
Bizaran indijski kult
Antelope je 1901. bio življi jer je tad bio postaja za diližanse i teretne vagone na putu do Canyon Cityja, sa zagonetnim neznancima koji su dolazili u gluho doba noći i puškaranjima, barovima nazvanim Longhorn i Deadwood, i napadno odjevenim barskim damama u dekoltiranim satenskim haljinama, ali kako je vrijeme prolazilo i automobili zavladali prometom, kao i mnogi drugi gradići, postao je anonimna zabit na izdisaju. To se drastično promijenilo 1981. kad je mali Antelope, miran, tradicionalni sveamerički Antelope, postao središte međunarodne pozornosti u bizarnoj priči o indijskim kultovima, prisluškivanju telefonskih razgovora, prijevari, religiji, oružju, građanskim milicijama, ubojstvima i suverenitetu pojedinca i zajednice. Dotad je promijenio i ime. Antelope je postao Rajneeshpuram.
Sve je započelo u Indiji u 1970-ima s pokojnim Bhagwan Shree Rajneeshom (poznatim i kao Osho), bradatim guruom, začetnikom new age pokreta koji se temeljio na tad popularnim idejama mira, suosjećanja i seksualne slobode. „Vodimo ljubav, a ne rat“ bila je popularna krilatica hipijevskog pokreta koji se protivio ratu u Vijetnamu, pa zato nije bilo nikakvo čudo što je Bhagwan privukao mnoštvo sljedbenika. Neki drugi njegovi nazori bili su kontroverzniji. Na primjer, kritizirao je organiziranu religiju kao „nesadržajnu, opresivnu i opterećenu beskorisnim obredima“. Usto je bio protiv braka i djece smatrajući obitelj „opasnim izvorom destruktivnosti i disfunkcije“. S tim u skladu, prihvaćao je i poticao kontracepciju, sterilizaciju i abortus.
Mnoštvo zbunjenih pristaša sjatilo se k Bhagwanu napustivši svoju djecu u ime „višeg duhovnog razvoja“. Nazivali su se “sannyasini“ i mnogi su dolazili iz kulturne društvene „kreme“: iz bogatih obitelji koje se tradicionalno školuju na najprestižnijim privatnim sveučilištima, među kojima je bila i grčka nasljednica brodarskog carstva Ma Yoga Mukta (Catherine Venizelos). Odijevali su se isključivo u nijanse crvene boje i sudjelovali u meditacijama i drugim terapijama koje su, prema brojnim prikazima, uključivale „mnogo masovnog vrištanja, drhtanja i koprcanja“. Bivši sljedbenik Vikram Zutshi, koji je jedno vrijeme živio u kultu sa svojom djevojkom Hrvaticom Claudijom, podrobno opisuje: „Poticali su nas da odbacimo inhibicije i ponašamo se spontano u svim situacijama. Nakon seanse, neki bi redovito plakali u katarzi oslobođenja. Ozračje ašrama bilo je otvoreno i liberalno. Općenje s višestrukim partnerima i prakticiranje neprivrženosti u svim sferama života, a posebno u privatnom životu, uvelike se poticalo. Claudia i ja imali smo intimne odnose s nekoliko naših sumišljenika Rajneeshisa.“
Gnjev konzervativaca
Nizom predavanja održanih 1968., koja je kasnije objavio pod naslovom “Od seksa do supersvijesti” pozivajući na slobodnije prihvaćanje ljudske seksualnosti Bhagwan je izazvao daljnji gnjev brojnih vjerskih konzervativaca i u indijskom tisku postao je poznat kao „seksualni guru“. Duhovnost koju je zagovarao bila je moderna, tjelesno nesputana duhovnost, koju je bilo lako prodati kroz razne međunarodne centre i publikacije u 1960-ima i 1970-ima.
Ali Bhagwan se na kraju sukobio s indijskim zakonom i morao je pobjeći iz države. Što da učini, kamo da ode? Zadužio je svoju glavnu sljedbenicu Sheilu Silverman, poznatu kao Ma Anand Sheela, da nađe komad zemlje za novu komunu daleko od Indije. Od svih kontinenata, država, gradova, gradića, naselja, zabiti i enklava na ovom velikom svijetu, sa svojim je sljedbenicima završio u konzervativnom, kršćanskom Antelopeu u Oregonu. U širokom prostranstvu pustopoljine oko Antelopea kupio je 60.000 hektara zemlje i počeo graditi svoju komunu i grad koji je zamislio kao raj – ujedno mjesto na kojem je „prosvijetljeni“ duhovni vođa Bhagwan Shree Rajneesh mogao spremiti svojih 19 Rolls Royceova.
U tri godine njegovi su sljedbenici pretvorili neplodno prostranstvo u grad od 7000 stanovnika. Imali su svoju policiju, restorane, trgovačke centre i vatrogasce, kilometar dugu avionsku pistu, gradski autobusni prijevoz, tvornicu za obradu otpadnih voda i rezervoar. Ali Bhagwan nije bio dočekan u zajednicu raširenih ruku. Ubrzo se počeo kuhati rat, s rančerima i farmerima na jednoj strani, i Bhagwanovom „desnom rukom“ i zamjenicom Ma Anand Sheelom na drugoj.
Najvažnija joj je bila moć
Sheela je bila guruova glasnogovornica. Sitnoj i varavo dobroćudnoj, uvijek s vedrim osmijehom na licu, od predanosti cilju bila joj je važnija samo moć. U gorljivoj želji da sačuva svoj položaj kao prva iza gurua, poduzela je neke korake koji su privukli pozornost ne samo mještana nego i vlasti. Kao prvo, skupila je zalihu oružja veću od policije Portlanda, najvećeg grada u Oregonu. Zatim je, nevjerojatno slično kao na nekim drugim izborima, dovezla u Rajneeshpuram autobuse beskućnika iz cijele Amerike, mnoge čak iz dalekog Washingtona D.C., da poveća birački bazen Rajneeshpurama kako bi taj grad preuzeo kontrolu nad legislativom cijelog okruga Wasco. To se jednostavno nije moglo tolerirati. Na dan izbora, zbog glasina da Rajneeshisi namjeravaju otrovati gradski vodovod kako mještani ne bi mogli glasovati, pojačane su sigurnosne mjere i Rajneeshisi nisu izašli na glasovanje. U međuvremenu, stanovnici Antelopea koji su se protivili tome da njihovu zajednicu preuzmu ljudi koji su smatrali strancima, odlučili su zaustaviti širenje Rajneeshija i podnijeli mnoštvo pravnih tužbi.
U ovom trenutku možda je opasno spomenuti filozofa Platona i tako izgubiti neke čitatelje. Na kraju krajeva, nedavni članak o muškarcu koji se, prazneći crijeva, zaprepastio kad je vidio što izlazi iz njega postao je viralno popularan pa tko želi Platona? Ali riskirat ću. Vidite, Platon je u svojim Zakonima, napisanima prije mnogo stoljeća, predvidio što će se dogoditi u Antelopeu, u Oregonu. Moglo bi se reći da je pretdvidio i posljedice dolaska golema broja useljenika neeuropljanina u Europu. Kakav stav treba zauzeti prema strancima koji možda dođu u državu? Što bi trebao biti primjereni odgovor lokalnog stanovništva? Bi li „stranci“ trebali uživati neograničenu slobodu? Bi li njihov položaj trebao biti jednak onom lokalnog stanovništva? Na primjer, ako u grad dođe neki pjesnik i stanovnicima počne recitirati svoje pjesme, treba li mudati pozornicu? Evo kako je Platon to vidio:
„I najboljima među strancima reći ćemo da smo i mi pjesnici, i da je naša pjesma najbolja i najplemenitija; jer cijela naša država utjelovljenje je dobra i plemenitosti. Vi ste pjesnici i mi smo pjesnici, i jedni i drugi tkamo iste niti, suparnici smo i antagonisti u dramama koje samo zakon može poboljšati. Zato nemojte misliti da ćemo vam dopustiti da podignete svoju pozornicu i dovedete svoje glumce da glasnije od naših huškaju naše žene, djecu i običan puk protiv naših institucija jezikom drukčijim od našeg i veoma često suprotnim od našeg. Jer luda bi bila država koja bi vam dala takvo dopuštenje.“
Antelopljani nisu željeli glasove glasnije i suprotne svojima. Nisu željeli seksualne orgije, zamjenu partnera, sterilizaciju, ispiranje mozga i sannyasine u crvenih haljama, koji pjevaju i padaju u trans „oslobađajući se seksualnih inhibicija“. Između Rajneeshovih sljedbenika i njihovih susjeda započela je duga borba, koja je privukla pozornost međunarodnog tiska. Dana 13. rujna 1985., suočena s kaznenim prijavama, Sheela je s još jednom članicom komune, Pujom, pobjegla u Europu. Bhagwan je ostao i, raskrstivši sa Sheelom, otkrio medijima i vlastima razmjer njezinih nezakonitih djela koja su uključivala pronevjeru 43 milijuna dolara i njihovo prebacivanje na račun u švicarskoj banci, trgovinu drogom, trovanje salatnih barova lokalnih restorana salmonelom, pokušaje trovanja gradskog vodovoda i brojne pokušaje ubojstva konkretnih osoba koje su istraživale komunu: na primjer, Michaela Sullivana, javnog tužitelja okruga Jefferson.
Michael i ja upoznali smo se kao šestogodišnjaci u prvom razredu osnovne škole. Kad smo bili djeca, nitko nije mogao ni sanjati da će on jednog dana postati javni tužitelj i kasnije sudac, i Ma Anand Sheelina žrtva pokušaja trovanja i ubojstva. Dapače, prema predviđanjima buduće karijere u školskom godišnjaku 1962., Mikea je čekala nedvojbeno turobna budućnost. Ja sam trebala uživati u slavi „prvakinje rodea“, a Mikey Sullivan „čekati penziju bez brige i pameti“, što je uistinu bijedna sudbina. To predviđanje nije bilo neobično. Mikey je bio prosječan učenik, često i ispodprosječan. Kao buco koji je volio zavrnuti nogavice traperica mnogo više nego što se smatralo cool čak i među osnovnoškolcima, nije bio jedan od „popularne škvadre“.
Ali kad smo se nekoliko desetljeća poslije našli u Portlandu, definitivno je bio cool, znatno vitkiji i otmjene vanjštine sa svojom gustom srebrnom kosom. Nakon što smo razmijenili komplimente na račun mladenačkog, dobrog izgleda, mog nakon 13 godina zatvora, a njegova nakon pokušaja ubojstva, ispričao mi je pojedinosti. Kao jedan od onih koji su istraživali Sheeline zločinačke aktivnosti, prije ili kasnije morao joj je postati metom. Kad je jednog dana došla u njegov ured na „razgovor“, nakratko je izašao iz prostorije da odgovori na telefonski poziv. Mislio je da mu je tad nešto stavila u kavu. Otišla je, a on popio kavu i najednom mu je pozlilo. Umalo je umro. U izjavi pod zakletvom koja je kasnije predočena sudu jasno je pisalo da je imao očite simptome trovanja, a ne upale pluća, kako je isprva bilo dijagnosticirano.
Kružile oko nje kao vukovi
Te pozadinske pojedinosti – čak i činjenica da je Mikey bio jedna od njezinih meta – bile su mi nepoznate kad se Sheela pojavila u mom zatvoru u Pleasantonu, Kalifornija. Kao i druge zloglasne zatvorenice prije nje – luđakinje iz Mansonove obitelji, otetu nasljednicu Patty Hearst, urbanu gerilku Janine Bertram – i Sheelu smo znale po čuvenju. I za nju smo se pitale kakva će biti. Hoće li njezina zla narav biti vidljiva ili duboko skrivena? Hoće li nam se na kraju svidjeti ili ne? Jer zlo s vremenom postane banalno, kako je mudro rekla Hannah Arendt. A zatvorenici si ne mogu priuštiti izbirljivost. Samo idiot ne shvaća da je krug prijatelja u zatvoru itekako ograničen. Ako se pokaže da je Sheela srdačna, zabavna i duhovita, na kraju će biti prihvaćena: tako je to funkcioniralo iza rešetaka jer naš najveći neprijatelj bila je dosada.
Nekoliko dana kružile smo oko nje kao vukovi oko mogućeg ručka. Obično je bila sa svojom kompanjonkom Ma Anand Pujom, filipinskom bolničarkom koja je zajedno s njom bila izručena iz Europe na suđenje. Morale su odbaciti duge, crvene halje i odjenuti što i mi ostale, platnene hlače i tenisice, i bile su otvorene i srdačne, prilazile nam da se upoznamo i da zatraže savjete, što je uobičajeni psihološki trik kojem je svrha steći naklonost sumnjičavih pothranjujući njihov ego. Znale su kako se to radi.
S vremenom smo Sheela i ja nekoliko puta razgovarale o njezinim namjerama u Antelopeu, Oregon, koji je i nadalje zvala Rajneeshpuram. Kao netko rođen u Oregonu, prigovorila sam. Antelope je bio Antelope od kraja 18. stoljeća i ponovo je Antelope, pa zaboravi Rajneeshpuram. Nasmijala se i rekla: „U redu, Antelope je.“ Jedan nula za mene!
Zemlju smo pošteno kupili, rekla je. Njihova drukčija vjera i vjerovanja nisu trebala biti razlog da budu izopćeni, tvrdila je. Po mom mišljenju Rajneeshisi su bili u krivu u tom prijepornom raskrižju između vjere i slobode. Kao prvo, nečuveno su prekršili načelo odvojenosti države i Crkve, da ne spominjem nepoštivanje kulturnih, vjerskih i društvenih običaja te male zajednice. Kao drugo, upleli su se u niz groznih zločina, od pokušaja ubojstava do trovanja lokalnih salatnih barova i drogiranja beskućnika kako bi utjecali na lokalne izbore. Sve je porekla. To je bila namještaljka, laž, prozirna propaganda zbog vjerske nesnošljivosti stanovnika Antelopea! Nije se dala razuvjeriti, pa smo odustale od daljnje rasprave. Umjesto toga, nagovorila me je da je učim njemački jer se nakon odsluženja zakonske kazne namjeravala vratiti u Europu. Za mene je to bio prekid zatvorske monotonije pa sam pristala. Bila je pametna i brzo je učila. „Haben Sie Hunger?“ Da, jako je gladna. „Wie ist das Wetter heute?“ Danas je sunčano, spremno bi odgovorila, gotovo bez naglaska.
Zajedno smo bile samo dvije godine. Iz zatvora je puštena nakon što je odslužila samo 29 mjeseci od svoje dvadesetogodišnje kazne, oko šest mjeseci prije nego što sam i ja puštena. Prije odlaska za uspomenu mi je dala svoju fotografiju s nekoliko članova komune. Kao što je rekla da hoće, otišla je u Europu gdje i danas živi i, nadam se, govori fluentan njemački bez naglaska. Čime se bavi? Zastrašujuće, ali vlasnica je i voditeljica dvaju domova za starije i nemoćne. A nekadašnja Rajneeshi komuna danas je kršćanski ljetni kamp.
Slobodni seks
Ali Sheelina priča nije ni približno zaboravljena. Prošle godine o njoj i komuni prikazana je intrigantna, hvaljena dokumentarna serija „Wild Wild Country“. Gledala sam je s velikim zanimanjem. Sheela me je umalo uvjerila da je sve bila pogreška, nesporazum, primjer nesnošljivosti i zadrtosti prema miroljubivim praktikantima ljubavi, razumijevanja i, ah, slobodnog seksa. Ali složila sam se s onim što je rekla upitana o svojim Rajneeshi danima: „Odslužila sam 29 mjeseci u zatvoru. To bi trebalo biti dovoljno. Ljudi me ne mogu kažnjavati do kraja života. Ali mentalitet ljudi… nikad im nije dosta… jer njihovi životi prepuni su skandala…“
Dobro rečeno, Sheela.
