Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium

Zlatko Vitez: Krleža me 
pitao: Ma kome 
vi to igrate?!

Puno je toga iza mene: i uloga i kazališnog posla i režija. Kaj bi rekli moji Zagorci, nadelal sam se, a malo sam se i zdošel sa zdravljem
29. studenoga 2012. u 16:00 0 komentara 22 prikaza
'20.11.2012., Zagreb - Zlatko Vitez, kazalisni, televizijski i filmski glumac. Photo: Patrik Macek/PIXSELL'
Foto: 'Patrik Macek/PIXSELL'

Nakon Karađorđeva naš je stil prihvaćen i kao poruka: \"Još nas ima, nas Hrvata\". Tada nas je okružila zavjera šutnje. O nama nije pisao nitko, ali pisao je veliki Veselko Tenžera. Imao sam čast upoznati Krležu jer sam 1977. u Gavelli igrao Horvata. Uvijek mi je govorio da je cijela izdavačka kuća propala zbog njega.

Nedavno su me na ulici zaustavile dvije dame od otprilike 35 godina. Ispričale su se zbog smetnje i rekle da mi moraju ispričati kako se, dok su bile male, nisu veselile ljetu zato što će ići na more, nego zato što će ići na Opatovinu gledati Histrione. A danas tamo vode svoju djecu. Priča to Zlatko Vitez dok sjedimo u njegovu uredu pod samim krovom Histrionskog doma. Objašnjava kako se zbog takve publike i takvih susreta trud isplati.

Jutro je i cijela Hrvatska sjedi pred televizorom iščekujući presudu bivšem premijeru. Vitez je televizor u svom uredu isključio bez imalo krzmanja jer važnije je razgovarati – o glumi, režiji, kazalištu... Nagradi hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje na području drame, tj. nagradi za životno djelo, koja će mu biti dodijeljena u subotu, 24. studenoga, na svečanosti u zagrebačkom HNK. A u konačnici, ma kamo krenuli, taj nas razgovor uvijek dovede ravno do Histriona, za koje sam Vitez kaže da su njegovo životno djelo.

Pitamo ipak nije li ova nagrada došla malo prerano jer uvijek je svi dožive kao točku na “i”.

– Ne znam ni sam. Nisam tu pametan. Mogu samo citirati Hemingwaya, koji je rekao da se značajne nagrade dobivaju kada je dobitnik već poznat pa to ispada kao da bacate pojas za spašavanje nekome tko je već isplivao na sigurnu obalu. Puno je toga iza mene: i uloga i kazališnog posla i režija i adaptacija i društvenog rada u kazalištu i oko kazališta... Tako da sam se, što bi rekli moji Zagorci, nadelal. Malo sam se i zdošel, posebno sa zdravljem, i zato posljednjih godina radim usporenije. Napustio sam pozornicu, više ne glumim, čak i puno manje režiram. Sada se uglavnom bavim organizacijskim poslom, da ovaj Histrionski dom stane na svoje noge. Zato i ne znam je li nagrada došla prerano ili prekasno. Na žalost, mnogo je moji prijatelji nisu dočekali, a zaslužili su. Zato je bolje dobiti nagradu prije nego kad te više nema. A imam ja i neke godine (rođen je 1950. godine u Varaždinu, op. a.) i pune sam 43 godine na pozornici.

U tim kreativnim godinama Histrioni su bili i ostali najvažniji, a oni iza sebe imaju čak 38 godina kontinuiranog djelovanja, godine u kojima su se izborili za svoj stalni prostor u Zagrebu i stalnu ljetnu pozornicu na Opatovini te postali institucija i u teatru i u društvenom životu Zagreba. Priča Vitez kako je ljetni dolazak na Opatovinu mnogim Zagrepčanima obred, svjestan da je nekima od njih to i jedino kazalište u životu – ali i svim onim malim mjestima u Hrvatskoj u koja je upravo ta glumačka družina prvi put dovela kazalište.

Bili smo umjetnički pokret

– Zapravo su i danas žive sve naše početne zamisli, a čak i ploveće kazalište funkcionira svakog ljeta. Ne treba se stoga tužiti. Financije su takve kakve jesu, mi proizvedemo više od dvjestotinjak predstava godišnje, od toga njih pedesetak na gostovanjima. Histrioni su danas isključivo kazalište, ali kada smo počinjali, bio je to umjetnički pokret u koji su bili uključeni i likovni umjetnici i glazbenici. Mi smo bili izvaninstitucionalna grupa (zato i danas mrzim termin nezavisno kazalište!), a to je označavalo da smo mi ti koji radimo i izvan institucija jer očito nismo prezadovoljni stanjem koje u njima vlada.

Pokušavali smo donijeti nešto novo u kazalište i Histrion je simbol tog truda. Često su to kazališni kritičari podcjenjivali i proglašavali nižom vrstom kazališta, zvali ga pučkim ili narodnim kazalištem. A mi smo u sklopu kazališnog djelovanja uvijek imali i taj jaki politički angažman koji je išao van kroz satiru. Baš smo za to imali izvanredne pomagače u spisateljskoj trojci Senker, Mujičić, Škrabe i u glazbi Arsena Dedića.

Promovirali smo i gurali nove autore, ali i unijeli u teatar novi stil igre. Zapravo smo u suvremenom vremenu, koje je i te kako podložno utjecaju filma i televizije, učinili nemoguće, vratili smo kazalište unatrag, i to za četiristo godina, koristeći se stilom commedije dell’arte i kabaretom, pa čak i elementima cirkusa, što je u svojim ”Pozdravima” radila i Ivica Boban, koja je svoju kazališnu poetiku još više temeljila na fizičkom teatru. Mi smo radili teatar kako bismo se svidjeli ljudima, a ja sam često citirao onu Brechtovu sintagmu da kazalište mora biti odgojno i zabavno. I u tome smo uspijevali – kaže Vitez.

Priča tu neizbježno skreće na najvažnije histrionske predstave. Sjetili smo se tako da se upravo na Opatovini Zagorka vratila na scenu, ali i da su postavili Vjekoslava Majera.

– Nakon znamenitog filmskog hita Kreše Golika svi su nam govorili da je to nemoguća misija i da nećemo uspjeti, ali mi smo uspjeli i dobili potpuno drugačijeg Majera. Oživljavali smo baštinu, igrali Krležu, Kukuljevića-Sakcinskog, Matoša, Šenou... ističe Vitez i dodaje:

– Na samom početku svog rada bili smo nagrađeni. U Sarajevo smo za Domagojadu dobili Zlatnu masku za najbolju predstavu u cijeloj Jugoslaviji, i to po mišljenju žirija kritike. Vrlo brzo je stigla i nagrada za najbolju dramsku predstavu, koju je Glumijada dobila od Društva dramskih umjetnika. Tada je to bio presedan, bila su to vremena u kojima je bilo nezamislivo da jedna izvaninstitucionalna grupica umjetnika dobije takvu nagradu. Ali ljudi koji su tada bili u žiriju prepoznali su ne samo naš entuzijazam nego i našu kvalitetu.

U svemu tome posebno poglavlje ipak pripada Krležijadi. Vitez kaže da je upravo na tu predstavu posebno ponosan:

– Krležijadu smo igrali više od 200 puta, a mogli smo i još toliko da smo tada imali dvoranu. Tu predstavu uvijek stavljam na vrh svega što su Histrioni napravili jer tada se smatralo da je Krleža sofisticiran, pretežak i da ga ljudi jednostavno neće htjeti gledati. Mi smo ga učinili pitkim i bio je naš veliki hit. Drago mi je da je Hrvatska televizija snimila tu predstavu kako bi bila sačuvana i za mlađe naraštaje. Usto, svi znaju da ja uvijek ističem i njegujem taj naš kajkavski, ali zaista je poseban doživljaj kada Krležu, na kajkavskom, igrate na Malom Ižu, a svi vas razumiju i uživaju u tome.

Bila mi je to silna satisfakcija. Imao sam čast upoznati Krležu pod njegove stare dane jer sam 1977. u Gavelli igrao Horvata, a nešto sam i autorski radio po njegovim tekstovima. On je bio silno skeptičan i jednostavno nije vjerovao da ćemo uspjeti. Uvijek bi me pitao: “Ma kome vi to igrate?” i kada bih mu ja pričao o malim zagorskim selima, uvijek bi mi rekao: “Kako vam ljudi dolaze na predstave, pa na meni je propalo cijelo izdavačko poduzeće!” I bio je u pravu, Zora je propala kada su mu tiskali sabrana djela, ali Krležijada je bila veliki hit.

Veselko nas je volio

I opet je tu ta oznaka pučko kazalište, koju Vitez nikako ne voli, ali ga sjećanje odvodi u vrijeme Hrvatskog proljeća:

– Naše je pučko kazalište, naročito nakon Karađorđeva 1971., bilo doživljeno i kao “još nas ima, nas Hrvata” i naravno da su neki na to štektali. Tim se ljudima nismo previše sviđali, nekima smo se zamjerili tom grubošću i otvorenošću, stilom koji je često bio i improvizatorski. No, tada smo imali i jednog sjajnog poklonika – Veselka Tenžeru. Kada nitko nije pisao o nama, prešutno je bila dogovorena tzv. urota šutnje, pisao je Veselko, koji nije puno pisao o kazalištu. Napisao je nekoliko briljantnih kritika o Histrionima. Time smo se tješili i dičili, o nama ne piše nitko, ali Veselko piše – priča Vitez i okreće se prema zidu pokrivenom slikama, crtežima, karikaturama. I zaista, Veselko je tu, odmah do Tina Ujevića, dok mu leđa čuva Vlado Gotovac.

S njima u društvu ostavili smo Viteza – u poslu. Pripremao je govor kojim će večeras svojim kolegama zahvaliti na nagradi.

Na Papuku pronađena dva smrznuta tijela
NEZAPAMĆENA TUGA
Detalji tragedije na Papuku: Smrznuti muškarci bili su šogori. Nosili su tenisice i bili bez jakni
Online panel
Online panel
U čak 30 posto teških slučajeva “korone” izolirana i bakterija
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.