Sa šiltericom na glavi, šećući se s rukama u džepovima sive trenirke, naš je najuspješniji izbornik Željko Krajan (37) propušta bicikliste u centru svog Varaždina.
– Kupujem i ja bicikl! – kaže veselo tvorac novog sportskog čuda, čovjek koji je odveo Hrvatsku u finale Svjetske skupine Davisova kupa, pa dodaje:
– Uh, koliko se dugo nisam biciklom provozao gradom, a dok sam bio mlađi, i ja sam ovuda jurio, s jedne strane grada na drugu, išao na treninge iz Varaždina u Čakovec 17 kilometara tamo, pa natrag... Kad stigneš na samo jedan dan u svoj grad, a onda opet odletiš dalje, obilaziš planet, naprosto nema vremena. Ali, više nema odlaganja, devetogodišnja kći Chiara počela je voziti, pa joj se moram priključiti. Ako sam u međuvremenu zaboravio kako se snaći na biciklu, kći će me podučiti – smije se Krajan dok se šećemo prema terasi varaždinskog hotela Turist.
Prije nego što smo zasjeli i otvorili teniska pitanja, dotaknuli smo se aktualnosti, susjeda, a najvažnija je tema ovih dana u Varaždinu – berba grožđa.
– Kao klinac išao sam u susjedni Jalžabet, u kojem je moj djed Antonio imao veliki vinograd. Cijela bi se obitelj okupila. A čim se spomene berba, sjetim se kako sam nosio kantu na leđima. Svi su se smijali, bila je veće od mene. Prva mi je to asocijacija na berbu – govori Krajan.
Na stol stižu varaždinski klipići (klipiči, rekli bi Varaždinci), konobarica donosi kave, a dvije se djevojke laktom gurkaju nakon što su primijetile uspješnog susjeda za susjednim stolom. Ništa čudno, Krajan je uspio u onom u čemu nisu mnogo razvikaniji izbornici koji u rukama drže najjače adute, poput Novaka Đokovića, Andyja Murraya, Stana Wawrinke... Tvorac je novog hrvatskog sportskog čuda, ušao je prošlog vikenda u finale Davisova kupa svladavši razvikanu Francusku.
Nacija se nije uspjela ni napljeskati našim olimpijcima koji su u Rio de Jaineru osvojili rekordan broj medalja, a već su im tenisači ‘ukrali’ show. Pa evo, Mate Pavić je u međuvremenu osvojio i US Open u mješovitim parovima. Što je tome razlog, takvih brzih promjena, u kojima hrvatski sportaši iz tjedna u tjedan rade nova čuda?
– Istina, u našem sportu nema stajanja. Za tako malu državu, gledamo li samo tenis, imamo genijalce, svjetske pobjednike, Grand Slam pobjednike, osvajače Davisova kupa... Francuska, koju smo pobijedili u polufinalu, ima uvjete koji su za nas – svemirski brod. Ali, mi znamo tajnu. Individualci kod nas svako malo iskaču. Pogledajte Marina Čilića, pa Anu Konjuh, Ivana Dodiga, Mate Delića, a sad i Borna Ćorić, kojemu proriču nevjerojatnu budućnost. Druge države u takve sportaše ulažu velik novac, a kod nas se priča svodi na roditelje, malu ekipu – govori Krajan.
Vratimo se u doba kada je naš izbornik počinjao, prvi put u ruku uzeo reket, u doba kada su njegovi roditelji čekali da on završi trening.
– Eh, to su bila vremena! Sredinom 80-ih, kao šestogodišnjak sam tenis zavolio jer je bilo užasno zabavno. Na treninge bi nas došlo između 20 i 30, nije to kao danas, kad si sam s trenerom. Igrali bismo do kasno navečer, a roditelji su se na terasi međusobno družili. Putovali smo zajedno po lokalnim turnirima, družili se i nakon treninga, bili smo mi klinci velika obitelj. Da nije bilo zabavno, vjerujem da bih brzo odustao. Jer, mogu roditelji biti najveći entuzijasti, ali ako si sam nezadovoljan, što god radio, nećeš uspjeti. Bila su to i druga vremena jer danas klinci nakon treninga imaju druge obaveze. Idu na engleski, na druge stvari, a mi bismo na terenu ostajali dok ne bismo išli spavati.
Krajan je bio u generaciji snova, možda najboljoj koju smo Hrvati ikad imali. Od Ivana Ljubičića, Ive Karlovića, Ivana Vajde, Ivana Beroša, Luke Kutanjca, dečki rođeni 1978. i 1979. godine. Uostalom, s Ivanom Ljubičićem u paru osvojio je prestižni Orange Bowl 1995. godine, ušao dvije godine poslije u profesionalni tenis, krenuo dobro.
– Išlo me, da. Ali ždrijebovi me na Touru nisu mazili. Recimo, u godinama kad sam igrao najveće turnire, od prvih 16 kola, samo sam jedne godine igrao s deset najboljih na svijetu. Bili su tu Agassi, Roddick, Ljubičić, Moya, Costa... Ili bih od osam igrača sa završnog Mastersa ja igrao s najboljih šest. Ali, to mi je poslije za trenersku karijeru pomoglo. Danas mi koristi, vidio sam što i kako ti najbolji tenisači rade. Igrao sam i polufinale Umaga – sjeća se Krajan.
Ipak, zaustavile su ga ozljede.
– Kad sam s 21 godinom otišao na operaciju ramena, sve je krenulo prema dolje. Ušao sam u to vrijeme taman među najboljih 100 na ATP ljestvici, pa zatim izgubio sezonu zbog oporavka. Nakon toga nikad više nije bilo isto. Vratio sam se, želio ići naprijed, nakon muke došao među 150 najboljih, a onda je pak puknuo mišić na nozi... S 24 godine, morao sam prekinuti karijeru. OK bio sam među najboljih stotinu na svijetu, igrao za reprezentaciju u Davisovu kupu, ali želio sam se pokazati u tenisu. Osjetio sam da mogu sebe izgraditi u trenerskom poslu više nego u igračkom, želio sam se dokazati – sjeća se kako je kao vrlo mlad, među najmlađim trenerima na svijetu, ušao u taj svijet.
– Trenerskog uzora nikad nisam imao. Naprosto sam bio sam sebi mentor kad sam počeo trenirati druge sa 25 godina. Nisam se nikad povodio ni za čijim stilom, za nekim trenerskim imenom, nikoga nisam želio imitirati – govori Krajan.
U trenerskom poslu to je prilično neuobičajeno. Primjerice, sjetili smo se braće Kovač, koji su prije nego što su preuzeli izborničku dužnost nogometne reprezentacije često odlazili uživo gledati kako treninge vodi Pep Guardiola. Sreli smo ih nekoliko puta na tribini na pripremama münchenskog Bayerna u doba kad ih je vodio Španjolac.
– Ne, ja sam učio na vlastitim greškama iz igračke karijere, koje sam, dakako, tek poslije shvatio. Kad igraš, misliš da sve znaš, ideš glavom kroz zid. Tek se poslije opametiš. Na sreću, uzeo sam nakon igračke karijere pauzu od godinu dana, o svemu dobro razmislio i onda krenuo. Da sam više odugovlačio, čekao deset godina, možda bih se ohladio, možda ne bih imao više žara za dokazivanje. Ali, želio sam pokazati da u tenisu mogu biti uspješan – kaže Varaždinac.
U našem sportu se sve svodi, zapravo, na činjenicu ako nisi najbolji, ne priznaje te se. Takav je naš sportski mentalitet. A onda, ako si najbolji kod nas, u pravilu si među najboljima i na svijetu.
– Standardi su postavljeni, nije tako davno prošlo od osvajanja Wimbledona Gorana Ivaniševića. Pa su slijedile medalje Janice Kostelić, Blanke Vlašić, Sandre Perković itd. Uspjesi samo stižu, od rukometa, vaterpola, košarke... A od generacija koje dolaze očekuje se da nastave s takvim uspjesima i dalje, da tako mora biti. Prethodne su generacije, eto, pokazale da se može. Kad sam počinjao igrati tenis, nisam se mogao uspoređivati sa Samprasom ili Agassijem.
Uspoređivao sam se, dakako, s Goranom. On je naš tenis, a naš je tenis Goran. A kad sam trenirao s njime, vidio sam da on nije izvanzemaljac, da je normalan, da radi, da su i uspješni sportaši samo ljudi, koji normalno funkcioniraju, koji rade da bi uspjeli. Pa da nije bilo Gorana, teško bi bilo Ljube, kao trećeg na svijetu, Marija Ančića... Sjetite se Gorana i Prpića koji su osvojili medalje u Barceloni.
Sve se veže jedno na drugo, jedni dolaze, drugi uskaču u vlak tog uspjeha. Najvažnije, nema rupe. Pogledajte tenis u Australiji ili Švedskoj, koje su nekad bile velesile, a sad se nekoliko generacija izgubilo. A kod nas toga nema, stalno iskaču novi.
U slučaju našeg teniskog izbornika, on je u tome sjajan. U deset godina karijere otišao je do vrha. Postao je trener Dinare Safine, u to doba igračice koja je izgubila volju, željela odustati od tenisa. S njom je otišao do vrha, odveo je do najbolje tenisačice na svijetu, vodio je u finalu Grand Slama. U to je doba Dinara rekla kako je Krajan “potpuno drugačiji trener od bilo koga drugog” aludirajući na njegov pozitivan stav, na strpljenje... Bio je trener razvikanim tenisačima poput Dominike Cibulkove, Jelene Janković, Laure Robson, Borne Ćorića, Marcosa Baghdatisa... Koja je razlika u treniranju djevojaka i dečki?
– Djevojke, neke, znaju biti nesigurnije, ali ima i tu iznimaka kod muškaraca pa se i s jednima i drugima radi, na samopouzdanju. U praksi, s dečkima možeš biti iskren, kažeš ima kako je, što rade loše. A kod djevojaka, tu kritike treba ublažiti, paziti da ih ne povrijediš. Ali, sam rad na terenu, ista je stvar.
Je li finale Davisova kupa zasad vaš uspjeh karijere?
– Nekome bi možda finale Davisova kupa bilo uspjeh karijere, ali meni je najljepša nagrada kad vidim da iz igrača izvučem najbolje, kad ga dovedem do vrha. Naravno, nisu svi predodređeni da budu najbolji na svijetu. Ali, kad vidim da igrač ili igračica, uspije provesti moje zamisli u šest mjesec ili godinu dana, to me zadovoljava. Osvajanje turnira je samo bonus. Sreća je kad osjetim da smo zajedno dali maksimum – kaže Krajan.
Zanimljivo je i kako je postao izbornik. Naime, njega su igrači sami predložili!
– Igrači su me tražili nakon što je završila era Gorana Prpića, oni su me prepoznali, dali mi povjerenje. Znamo se godinama, čak desetljećima. Jer, kad sam ja aktivno igrao, ti su dečki počinjali. A i meni puno više znači pomoći onima koje znam nego voditi igrače s kojima nisam blizak. Obostrano si vjerujemo, a to jako mnogo znači. Nije to kao kad te postavi Savez, predsjednik, netko treći, već kad te igrači izaberu. Čast mi je to. Imaju povjerenja u mene, pa i sami naglašavaju da su im moji savjeti od velike pomoći – kaže Krajan.
Kako to u našoj reprezentaciji funkcionira? Je li izbornik čvrste ruke ili...?
– Sloga. To je naša tajna. Nikad atmosfera nije bila bolja u reprezentaciji, čak ni u doba kada sam ja u Davisovu kupu bio igrač. S igračima moraš razgovarati, ne im samo nametati svoje mišljenje. Takav odnos donosi mnogo. U suprotnom, lako dolazi do pucanja. Odluke donosim u dogovoru s igračima. Nađemo se, ja im iznesem planove, kažem na koga računam, kako mislim da je najbolje. Da se znaju pripremiti. Moguće je, recimo, da se netko od igrača ne osjeća spremnim izaći i igrati kod 2-2, odlučujući meč. Kao u nogometu pucati odlučujući jedanaesterac. Razgovaramo, dogovaramo se, a onda izađemo na teren i, eto, uspijevamo.
Vodeći mečeve, vrlo je miran, sjedi i proučava što se ispred njega događa.
– Miran sam kao izbornik, ali ne u smislu da sam miran jer, eto, znam kako ćemo pobijediti. Ne, miran sam jer ne skačem na svaki poen, ne ludujem. Samo vjerujem u dečke i naš dogovor. Moram biti priseban, savjetovati ih što je najbolje u tom trenutku, a najgore bi bilo da im još u toj borbi skrećem pozornost na sebe. Ne mogu biti previše emotivan, tek kasnije proživljavam što se dogodilo.
Koje savjete igračima dajete tijekom meča?
– Stvar je trenutka. Taktike. Gledam gdje će protivnik pasti, kako igra, gdje ga treba iznenaditi. U nekim slučajevima treba pojednostaviti igru, neki put krenuti agresivno. Zapravo, najvažnije je riješiti problem. Igraču dati rješenje. Nisu to sad samo ohrabrujuće izjave tipa “ajmo, Marine!”. Ne, jer dečkima takva motivacija ne treba. Kad igraju za reprezentaciju, motivacijom se ne moramo zamarati.
Ipak, ono što može biti problem jest pritisak, zar ne?
– Marin Čilić osvojio je Grand Slam. Od njega se očekuje da bude pravi, svi ga prate, nije mu lako. Treba pronaći način kako da, uz pritiske, izađe na teren i uživa u tome što radi.
Kolika je razlika, na Touru, i u Davisovu kupu, s obzirom na to da izbornici na turnirima sjede na tribini, a ovdje su ipak uz igrača, na klupi, kao u nogometu?
– Igraču to znači i te kako mnogo, da je trener tik uz njega. Kad si na turniru, ne smiješ davati savjete. Nema razgovora, moraš šutjeti. Možda tek nekim migom ili gestom učiniti nešto. A tu, u Davisovu kupu, igrači mogu jasno i glasno čuti, dobiti savjet. A tu se opet vraćamo na priču kako je ključno da ti igrači vjeruju. Jer, ako nije tako, onda ni taj savjet s klupe, ne nosi puno.
Varaždinac je novi trenerski mag, nastavlja putem Line Červara, Ante Kostelića, Ćire Blaževića, na kraju i Gorana Ivaniševića, koji je kao trener osvojio US Open... I u trenerskom poslu imamo prave igrače. Želimo li se šaliti, usporediti posao nogometnog i teniskog izbornika, Krajanu je ipak lakše raditi izbornički posao. Manji je pritisak, a opet je uspješniji od Slavena Bilića, Nike Kovača, Igora Štimca, pa sada i Ante Čačića. Čovjek je u finalu Davisova kupa.
– Da, pritisak je možda manji nego kod kolega koji vode nogometnu reprezentaciju, ali tome je tako jer nogomet ipak prate svi. A tenisu je gledanost ipak manja. Možda je manji pritisak i zato što je tenis individualni sport, a u nogometu ima i više ulaganja.
Ipak, ima li pametnih? Koji sugeriraju da bi trebao igrati ‘ovaj ili onaj’?
– Uvijek – smije se Krajan, pa dodaje: – A te ‘pametne’ najlakše je demantirati rezultatom. Došli smo do finala, a i na tom je putu bilo kritika. Neki potezi koje sam napravio, pozivanje tenisača za susrete Davisova kupa koje nisu očekivali, ipak su se pokazali kao uspješni. Mogu me voljeti ili ne, ali rezultati me danas brane. Sjetite se Mate Delića, koji je u Nizozemskoj pobijedio u singlu. Da nije, ne bismo bili danas tu gdje jesmo. Ili Franka Škugora, kojeg sam uvrstio u par s Ivanom Dodigom te su pobijedili protiv Belgije. Neki bi možda očekivali u tom paru, umjesto Škugora, Draganju. Tako da ima i u mojem poslu onih koji misle da je trebalo igrati drugačije.
Okrenimo se finalnom meču koji vas čeka potkraj studenog. Igrate kod kuće, koliko je to od pomoći?
– U Zadru smo zaključili kako je publika bila prevaga. Da smo igrali u Francuskoj, vjerojatno ne bismo prošli. Gledajte, u prvom ili drugom kolu, to nije toliko bitno, ali kad počne pritisak, kao što će biti ovaj u finalu, domaći teren postaje ključna stvar! Nije tu pitanje tek forme, kako koji igrač igra u tom trenutku, već tko se bolje snađe. Tko se bolje nosi s pritiskom. Taj pobjeđuje. Evo, da igramo u Argentini finale na zemlji, šanse bi nam za titulu možda bile i upola manje. Ili da su prošli Britanci, pa putujemo k njima. Ovako, domaća publika još je jedan naš adut za finale.
Kakav je vaš odnos s Nikolom Pilićem? On je jedini, uz vas, uspio odvesti Hrvatsku do finala?
– Bio sam kod njega u akademiji, živio šest mjeseci u Münchenu, bio mi je jedan od trenera, a poslije me je i zvao u reprezentaciju.
Osjećate li pritisak prije finala?
– Gledam na to kao izazov. Mogu ja filozofirati, ali kad više ne budem mogao to raditi, dići ću ruke. Uostalom, led sam relativno rano probio, kad sam Safinu doveo do broja jedan, kad je igrala finale Grand Slama. Nakon toga, nosim se i s drugim pritiscima. S 26 godina bio sam najmlađi trener koji je doveo pulena do finala Grand Slama. I danas ne znam za mlađeg izbornika. Bio sam na to ponosan, ali sad i meni vrijeme ide, više nisam tako mlad...
Kako se opuštate?
– Na putu sam bio godinama. Došao bih na jedan dan i nastavio dalje. Evo, uspio sam ove godine otići na Špancirfest. Vlado Kreslin je imao koncert taj dan na Kapucinskom trgu. Tome se veselim, a bilo mi je nezamislivo punih 15 godina! Uspio sam otići i na more...
Na ruci imate istetoviran broj “13”. Kako to? Primjerice, u avionima Croatia Airlinesa namjerno preskaču broj “13” u redovima, hotelske sobe rijetko imaju taj broj. Obično redoslijed ide 11, 12, 14...
– Da, u Kini ima taj broj u avionima. Nekad mi je 13 bio nesretan broj, pogotovo u doba teniske karijere, ali se poslije sve počelo vrtjeti baš oko trinaestice. Kad sam to primijetio, shvatio sam da je za mene sretan. I eto, ide sad sa mnom...
Kakva je vaša veza s Varteksom?
– U doba srednje škole bilo je normalno ići na utakmice, bio sam i na strani White Stonesa, pravi navijač. Šteta je da je klub posrnuo, ali vraćaju se u normalu. Gradu Varteks treba.
Što vam je danas važno?
– Nije mi više, što se posla tiče, cilj kao prvih sezona, biti 50 tjedana na Touru. Želim više vremena provoditi kod kuće, biti s kćeri koliko god mogu, užasno je brz život. Ove godine sam uspio u tome da malo budem sa svojima, posvećen obitelji. To je najveće blago koje mogu imati. I da, moram nabaviti bicikl...
>> Krajan: Hvala Ivi što se smilovao i odlučio vratiti u reprezentaciju
