Direktor uprave i većinski vlasnik Croatia Recordsa Želimir Babogredac aktivan je na dvije fronte: privodi kraju pregovore o partnerstvu ove najveće diskografske kuće u regiji i Universal Musica, lidera svjetske diskografije, za koji izdaju najveće svjetske zvijezde poput Lady Gage, Jennifer Lopez, Bon Jovija i brojnih drugih, a istodobno uime hrvatskih diskografa bije bitku s glazbenicima okupljenima oko Paola Sfecija za očuvanje hrvatskog digitalnog glazbenog tržišta. Razgovor smo vodili u njegovoj kući podno Sljemena, u prostoriji prepunoj ploča i memorabilija grupe Beatles.
:: Pravi ste kolekcionar Beatlesa, koliko ste njihovih predmeta skupili?
Moja je zbirka prešla 3500 različitih primjeraka, a nastala je iz velike ljubavi prema glazbi, posebno legendarnim Beatlesima uz čiju su glazbu odrastale generacije pa tako i moja. Tu su vinili Beatlesa, vinili svih Beatlesa u solo karijerama. Tu je i nekih 500 piratskih ploča, DVD-i, knjige, singlice sa svih strana svijeta... Cilj mi je ove predmete izlagati u posebnom muzejskom prostoru jer želim svoju kolekciju podijeliti s drugima. No potraga za predmetima se nastavlja, mislim da sam došao tek na pola puta...
:: U kojoj su fazi pregovori s Universalom o prodaji Croatia Recordsa?
Ti pregovori traju već godinama i sad smo u završnoj fazi. Ovih dana idem u London na posljednji krug pregovora. Ako bude postignut obostrano zadovoljavajući dogovor, potpisat ćemo predugovor i najveći svjetski diskograf ući će na naše tržište.
:: No glazbenici se pitaju hoće li dolazak svjetskog diva ugroziti njihovu egzistenciju, hoće li Universal biti bešćutan prema hrvatskoj glazbenoj tradiciji?
Njihovim dolaskom svi će dobiti jer oni već godinama provode dubinske analize kako Croatia Recordsa tako i hrvatskog glazbenog tržišta. Dakle, ne dolaze nepripremljeni. Iz određenih krugova javila se bojazan da mi prodajemo nacionalno blago, što je netočno. Naime, u našoj arhivi spremljeno je 70.000 pjesama svih glazbenih žanrova, ali bitno je naglasiti da nju kontrolira Državni arhiv Republike Hrvatske. Oni nadziru u kakvom se stanju čuva nacionalna baština. Imamo primjer originale trake opere "Ero s onoga svijeta" o kojoj se Državni arhiv brine na kojoj se temperaturi čuva i pazi da se ne iznosi iz zemlje. Dakle, ni ja osobno ne mogu tom trakom baratati kako želim i nositi je po svijetu, ali mi možemo tu glazbu presnimiti na druge nosače zvuka, što je naravno davno i učinjeno. Dakle, Croatia Records isključivi je vlasnik originalne snimke, a samo korištenje svega onoga što se nalazi na vrpci definirano je ugovorima. Budući da je snimka naše vlasništvo, možemo s njom raspolagati tako da je dalje distribuiramo i činimo dostupnom javnosti. Državni arhiv može proglasiti bilo koju pjesmu nacionalnim blagom, i u tom slučaju on postoje arhivar originalne vrpce. No i dalje nama ostaje pravo na korištenje snimke kako je određeno ugovorima.
:: Mogu li se hrvatskom baštinom proglasiti i rock-pjesme u vašoj arhivi?
Naravno. Uzmimo primjer Bijelog dugmeta, pogotovo prvih šest albuma koji su snimljeni u Jugotonu, čiji je pravni sljednik Croatia Records. Originalne trake naše su vlasništvo, a budući da smo mi hrvatska tvrtka, država može Bijelo dugme proglasiti hrvatskim nacionalnim blagom. Štoviše, to bi bilo i poželjno. Najveći svjetski znanstvenik Nikola Tesla je iz Hrvatske, ali njegovim imenom nazivaju zračnu luku u Srbiji.
:: Ugrožava li sukob diskografa i glazbenika prodaju Croatia Recordsa Universalu? Zbog čega se taj sukob sada rasplamsao?
Treba se najprije vratiti 25 godina unatrag. Autorska prava su bila poštovana i u bivšoj državi i u sadašnjoj. I, početkom devedesetih u Saboru su izglasana i prepoznata autorska i srodna prava i definirani su odnosi – da postoji autor glazbe ili teksta, da postoji izvođač djela i da postoji vlasnik fonograma tj. diskograf, onaj koji sve financira da bi taj fonogram nastao. Osim autorskog, pojavilo se, dakle, izvođačko i diskografsko pravo. I svi smo se naslonili na postojeći HDS ZAMP i njihov način prikupljanja novca jer je to kvalitetan model. To je preslikano iz svijeta i HDS ZAMP omogućava autorima i svima onima na koje se odnose srodna prava da uopće opstanu u ovom poslu – a na njih se, dakle, odnosi sekundarno pravo. Osnova je, znači, u tom sekundarnom pravu. Otprije nekih osam godina pojavila se digitalna upotreba pjesme ili dijelova pjesme – to su bili ring i realtonovi na mobitelima. HDS ZAMP je tada uzeo svojih 10 posto od onoga tko ih je stavljao u promet, diskografi bi dogovarali uvjete od pjesme do pjesme, a izvođača tu nije ni bilo. Ili, izvođača je bilo u onom trenutku kad su imali ugovor s diskografom. Ali najvažnije je spomenuti da je diskografija bazirana na ugovoru s glavnim izvođačem i ne poznaje drugu poslovnu kategoriju.
:: Možete li to razjasniti na nekom primjeru?
Uzmimo pjesmu Miše Kovača "Ostala si uvijek ista". Ugovor su sklopili pjevač Mišo Kovač i tvrtka Jugoton. Ugovorom se Miši Kovaču kao glavnom izvođaču predviđa postotak po prodanom primjerku. Nikog drugog nema. Autori se naplate preko ZAMP-a, a Mišo Kovač preko ugovora sa svojim diskografom, i to bi bila ta cijela priča. U studiju, na snimanju pjesme "Ostala si uvijek ista", najvjerojatnije je bilo pet, šest pratećih muzičara. Oni su plaćeni jednokratno, možda po 100 maraka za pjesmu. I potpisivali su u to doba papire kojim su priznali da su primili jednokratnu naknadu za svoj posao, za što su se brinuli glavni izvođači.
:: I to je to?
Da. Nakon toga, kad su se uvela izvođačka prava od 1990., pojavljuje se pravo airplaya – to je naknada koju ZAMP skuplja za izvođače i autore, a od 1999. i za vlasnike fonograma – diskografe. To uključuje naknade od emitiranja na radiju i televiziji te javnim mjestima poput kafića, restorana, frizerskih salon i slično. I tada taj isti basist ili bubnjar, koji su sudjelovali na snimanju pjesme "Ostala si uvijek ista", ponovno dobiju naknadu od emitiranja. To je njihovo sekundarno pravo koje i danas ostvaruju i na njega nitko nema prigovor. HGU (Hrvatska glazbena unija op. a.) ili HUZIP (Hrvatska udruga za zaštitu izvođačkih prava op. a.), tj. organizacija koja skuplja i raspoređuje naknade, skupi godišnje 33 milijuna kuna. Taj se novac zatim raspodijeli izvođačima koji su se upisali da su svirali na pojedinim pjesmama. I tako je u velikom dijelu svijeta, i to nitko ne stavlja pod znak upitnika.
:: Pa gdje je onda problem?
Problem se dogodio kad se prije osam godina, pojavom ring i real tona, pojavila i želja izvođača da treći put naplate isti odrađen posao. Znači, kad se pojavila zarada od ring i real tona ili zarada od prodaje pjesme na iTunesima ili slušanja pjesme na Deezeru, ponovno se pojavio HGU i zaključio – mi bismo i treći put, a već ostvaruju primarno i sekundarno pravo, što nije mali novac. Kod primarnog su prava imali izbor: da idu s glavnim pjevačem na ugovor pa da bubnjar ili basist imaju i, recimo, po jedan posto od pjesme ili da budu plaćeni u gotovini. Puno su češće muzičari htjeli gotovinu.
:: Je li praksa u svijetu takva?
Ovo je svjetska praksa koja se provodi i u Hrvatskoj i nikada nije dovođena u pitanje. U Hrvatskoj se dogodilo revolucionarno krilo HGU-a koje je odlučilo da će oni isposlovati i treće pravo, treću naplatu, te na tome rade i vode pregovore već osam godina.
:: Pregovarali su i s vama?
Naravno, ja sam predsjednik Hrvatske diskografske udruge. U Hrvatskoj diskografskoj udruzi zajednički djeluju svi naši najveći diskografi kako bi štitili interese industrije. Tu su, uz Croatiju Records i Menart, Dancing Bear, Aquarius records, Dallas records, Scardona, Hit Records te Universal kao pridruženi član. Svi zajedno štitimo interese najvećih hrvatskih izvođača, od Miše Kovača i Olivera Dragojevića do Massima, Gibonnija, Thompsona, Klape Intrade i Severine. Nadamo se da će se i HGU i HUZIP izjasniti čije interese točno oni zastupaju jer je to do današnjeg dana ostalo nejasno. Spomenuti pregovori s pratećim izvođačima uvijek su išli u pogrešnom smjeru. Teško je dijeliti na tri dijela nešto kad mi imamo ugovore s glavnim izvođačem. Dakle, mi ne možemo iz svog dijela platiti glavnom izvođaču i još dati trećinu studijskim muzičarima koji su već plaćeni za svoj rad. Svjetska i europska praksa, koja jasno definira odnose, provodi se i kod nas. Ovo što oni sada žele bio bi presedan jer nigdje u Europi ne postoji ni naznaka za treću naplatu istog prava.
:: Je li isti slučaj u specifičnijim pjesmama, kao kad je recimo riječ kod bendova u kojima izvođači kreativno jako sudjeluju u stvaranju pjesme?
Svjež je primjer Bijelog dugmeta, čiji smo vinilni box set lani izdali. Mi smo u Croatiji kao diskograf paralelno, radeći na box setu devet albuma Bijelog dugmeta, sva prava svakog svirača koji je bio na tim pločama obnovili za sljedećih 50 godina. I ljudi iz Bijelog dugmeta, prvi put na mjesečnoj bazi, na osnovi obračuna od digitalnih prava, dobivaju svoj novac. Dakle to je put, to je promjena diskografije. Ona sigurno neće nestati, samo će se promijeniti i imat će drugačiju logiku nego do sada koja je imala komadnu prodaju.
:: Deezer je zasad jedina digitalna platforma u nas?
Da, oni su zasad jedini relevantni.
:: Zašto samo oni?
Možda prije naše tržište nije bilo zanimljivo za digitalnu prodaju pjesama. No onda se, prije dvije i pol godine, francuska platforma Deezer, koja se prilagođavala novoj tehnologiji slušanja, a ne kupovanja, odlučila doći. S Deezerom imate pristup 15 milijuna pjesama, uključujući i 50 tisuća hrvatskih pjesama. Mi smo kao udruženi diskografi Hrvatske predali tu našu bazu pjesama na upotrebu tvrtki Deezer koja u Hrvatskoj ima partnera u T-comu. I T-com je svoju propagandu usmjerio prema tome, da bi potrošač koji ima mobitel u svakom trenutku mogao čuti bilo koju pjesmu od tih 15 milijuna za 60-ak kuna mjesečno. Jer budućnost je slušanje. Nama je cilj čuti pjesmu, nekada si je morao posjedovati da bi je čuo, ali danas više ne. To je servis koji se pionirski odlučio doći na ovo tržište.
:: Jesu li od toga svi imali koristi?
Da, počevši od pretplatnika koji za jednu pretplatu mogu slušati pjesme na tri različita uređaja na mobitelu, tabletu i kompjutoru. Također hrvatski građani prvi put imaju legalan pristup jednom streaming servisu, što je iznimno važno imajući u vidu i svakodnevnu borbu industrije protiv piratskih servisa. Ne treba zanemariti ni promocijsku korist za izvođače. Jedan hrvatski izvođač putem ovog servisa dostupan je slušateljima u cijelom svijetu i za neke bi upravo to mogla biti prijelomna točka u karijeri. Imali su koristi naravno i drugi: od ukupnih prihoda od raspodjele novca prikupljenog na Deezeru 12 posto ide autorima. Nakon isplate autorskih prava i nakon odbitka poreza i svi drugih troškova, 50 posto preostalog iznosa pripada diskografima, dok 38 posto dijele T-com i Deezer.
:: Diskografi ipak dobiju uvjerljivo najviše?
Da, ali mi jedini i riskiramo. I mi ulažemo novac u glazbene projekte, a samo jedan mali postotak u kratkom vremenu može vratiti uloženo. Dakle, uzmemo li da u jedan album potrošimo prosječno dvadeset tisuća eura, a na to dodamo i troškove promocije i distribucije sadržaja, koji su se možda promijenili posljednjih godina, ali i dalje iziskuju goleme troškove, onda je logično da, kao tržišni igrač, to pokušamo i vratiti. Mi smo industrija koja u Hrvatskoj zapošljava 300-tinjak ljudi i svi su oni uključeni u ovaj proces i zaslužuju naknade za svoj pošten rad.
:: Hoće li se Deezer povući iz Hrvatske nakon ovoga?
Moguće je, a u tom će slučaju sve strane biti na gubitku. Jer ponavljam, u Europi su pravila jasna – ne postoji drugo pravo osim prava iz ugovora. A kad strani ulagač vidi ovakvo ponašanje, logično je da razmišlja o odlasku s tržišta u kojem jedna od strana ne želi poštovati ugovor. Svi bi bili na gubitku, kako diskografi i autori, tako i izvođači koji bi uz naknade izgubili i važan promocijski kanal, a hrvatski građani jedini legalni glazbeni digitalni servis.
:: Zašto onda u HGU inzistiraju na preraspodjeli kolača ako su stvari u Europi uređene, kako kažete, na principima koji vrijede i u Hrvatskoj te ako bi od napuštanja Deezera zapravo i oni puno izgubili?
Zato što je jedna mala grupa iz HGU-a, koju predvodi gospodin Paolo Sfeci, obećala svom članstvu da će to uraditi kako bi se zadržala na vlasti. A treba znati da HUZIP, od 33 milijuna kuna koje prikupi godišnje, za jednu malu skupinu ljudi izdvoji 43 posto. Taj golemi novac, 12 milijuna kuna, troše na razne birokratske stvari: obradu, prikupljanje, raspodjelu. I kada se taj novac na takav način raspoređuje, onda je članstvo, normalno, nezadovoljno. Stoga, kako bi ih umirili, obećali su im povećati prihode, ali na čiji račun? Na račun diskografa.
:: Hoćete reći da u HGU postoji komešanje članstva?
Kad god HGU sazove skupštinu, učine to kad znaju da velik dio članstva, zbog svojih obveza, neće nazočiti sjednici. Bitno im je da osiguraju kvorum i da tako legaliziraju već uhodanu praksu.
:: Nije ni lako skupiti kvorum kad imate 6500 tisuća članova...
Nije njih 6500 koji sudjeluje u izradi fonograma. Njihovo članstvo je raznoliko i ne sadrži samo izvođače glazbenike. Također, tu su i glazbenici koji sviraju u svatovima i raznim orkestrima, a veliki dio njih nikada nije ušao u studio i sudjelovalo u izradi pjesme. Ali oni su svi članovi HGU-a jer su im kao takvim uz ostale privilegije omogućene i porezne olakšice od 25 posto na sva primanja. I zašto onda ne bi bili članovi HGU-a? Od te brojke kojom oni mašu, tih 6500 članova, njih možda samo 600 sudjeluje u izradi fonograma.
:: Jesu li diskografi jedinstveni u ovoj priči?
Apsolutno. Jedna skupina ljudi iz HGU-a željela bi da diskografi nisu potrebni, htjeli bi nas prekrižiti. A kako bi se glazba uopće stvarala i razvijala bez nas? Hrvatski diskografi jedini ulažu u razvoj hrvatske glazbene industrije pa tako godišnje u nove snimke i izvođače uložimo više od 20 milijuna kuna. Budući da, kako sam već naglasio, samo mali broj snimaka ostvari povrat uloženog, njih samo oko 10 posto, onda su to zaista veliki rizici koje preuzimamo. Mi smo poslovni ljudi, ali većina nas prije svega i veliki zaljubljenici u glazbu. Važno nam je da se hrvatska glazba i industrija razvijaju prema svjetskom poslovnom modelu kako bi u konačnici svi dobro živjeli od svog poštenog rada.
>> 'Ideja o fair internetskom poslovanju još nigdje u svijetu nije u primjeni'
>> Vlasnik snimki nastalih prije 1993. je država, a Croatia Records na njima zarađuje?
