Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium

Želi li HDZ da Sabor usvoji lex Vukovar?

Svako 'izdajničko djelo', od suđenja Norcu do ćirilice u Vukovaru, HDZ je iskoristio za masovnu političku mobilizaciju
21. listopada 2013. u 17:00 0 komentara 52 prikaza
'06.09.2013., Vukovar - Kolona prosvjednika nezadovoljnih postavljanjem ploca s dvojezicnim natpisima prosetala je od Trpinjske ceste do Borovo Commercea.  Photo: Goran Ferbezar/PIXSELL'
Foto: 'Goran Ferbezar/PIXSELL'

Već tjednima hrvatsku politiku i društvo potresa "slučaj Vukovar". Koliko god bio moralno osjetljiv, to je dobar primjer da se pokaže kako u kriznim stanjima u Hrvatskoj djeluju ključni politički akteri: vlast, oporba i, u ovom slučaju, braniteljske udruge.

Nakon popisa stanovništva 2011. kojim je utvrđeno da u Vukovaru više od trećine stanovnika čine pripadnici srpske manjine, čime su se stekli zakonski uvjeti za primjenu politike dvojezičnosti i dvopismenosti u tom gradu, Vlada je odlučila da tu politiku i oživotvori. Tako su u jedno praskozorje, iznenada i potajice, na nekoliko vukovarskih javnih ustanova prikucane ploče s ćiriličnim natpisima. Već je taj postupak bio krajnje znakovit jer je odavao nesigurnost Vlade kako će njezino djelovanje biti prihvaćeno u Vukovaru, ali i u cijeloj zemlji. Odmah se pokazalo da nije dobro prihvaćeno. Lokalne i nacionalne braniteljske udruge ili, u najmanju ruku, znatan dio njih, dignule su se na noge, organizirale prosvjede te nasilno skinule i uništile ploče s ćiriličnim natpisima. Vlada je reagirala pozivajući se na zakone koji se moraju poštovati i provoditi. "Imamo zakone i zakone treba provesti", do iznemoglosti su ponavljali Milanović, Bauk, Pusić i još pokoji član Vlade koji bi se s vremena na vrijeme usudio izustiti koju riječ o "općoj politici" izvan svoga resora. Nije, dakako, sporno da imamo zakone i da zakone treba provoditi. Sporno je jesu li ti zakoni provedivi i kako su provedivi: mirno ili silom. Tko god imalo razumije hrvatsku politiku i društvo, a takvi bi valjda trebali biti premijer i članovi Vlade, unaprijed je morao znati da je "zakon o ćirilici" u Vukovaru teško provediv te je na vrijeme trebalo učiniti nešto da postane lakše provediv.

Konfrontacijska politika

Što je trebalo učiniti? Trebalo je postići politički i društveni konsenzus o provođenju zakona. To je težak i mukotrpan, ali politički krajnje isplativ proces u koji su trebali biti uključeni predsjednik države, predsjednik Vlade, čelnik parlamentarne oporbe, predstavnici lokalnih braniteljskih udruga, gradonačelnik Vukovara, legitimni predstavnici srpske manjine u Hrvatskoj i Vukovaru te, možda, još ponetko. Oni su trebali razgovarati o tome kako je najlakše i najbezbolnije za sve uključene strane provesti sporni zakon i postići konsenzus koji nadilazi političke i etničke blokove. No od toga nije bilo ništa, ponajprije zato što predsjednik Vlade nastavlja voditi konfrontacijsku politiku na svim frontama – u svojoj stranci, u zemlji i u inozemstvu – koja ima pogubne stranačke, nacionalne i međunarodne posljedice koje se teško saniraju. I predsjednik države u ovom se slučaju ponašao previše pasivno. Ako su predsjedniku države doista uvijek i svuda potpuno vezane ruke da bi bio djelatni, a ne samo verbalni politički akter, što je uopće smisao njegova postojanja? Predsjednik države, koji je odgovoran za stabilnost ustavnog poretka, morao je odmah nakon prvog incidenta u Vukovaru organizirati političke razgovore i protiv volje Vlade. Imajući na umu tijek događaja, kao i njegov javni utjecaj i ugled koji uvelike nadilazi ugled premijera, Vladi naposljetku ne bi preostalo ništa drugo nego da se priključi razgovorima ako ne bi željela ostati isključena iz procesa tvorbe širokoga društvenog konsenzusa o tako važnom pitanju kao što su međunacionalni odnosi u zemlji.

Drugi akter "vukovarskog slučaja", braniteljske udruge, odlučile su se suprotstaviti Vladi zato što "zakon o ćirilici" smatraju duboko nepravednim prema hrvatskoj većini u Vukovaru koja je bila najveća žrtva u Domovinskom ratu. Za njih je ćirilično pismo simbol srpske agresije na Vukovar, to su slova koja su stajala na tenkovima i odorama srpskih vojnika koji su 1991. ušli u Vukovar, počinili masovne zločine nad tamošnjim vojnicima i civilima i kojima su ispisivane zapovijedi i odluke u okupiranom gradu. Zakon stoga vrijeđa njihove osobne osjećaje i moralne stavove te ga ne žele prihvatiti. Koliko god se činilo teškim, stanje nije iznimno. U svim demokratskim državama različite se društvene skupine svakodnevno protive prihvaćanju ili primjeni zakona koji pogađaju njihove interese, narušavaju njihove vrijednosti ili vrijeđaju osobne i kolektivne osjećaje. U demokracijama se nezadovoljstvo zakonima koje je prihvatilo izabrano zakonodavno tijelo iskazuje na tri načina: javnim prosvjedima, pokretanjem parlamentarne inicijative za promjenu ili ukidanje spornog zakona i glasovanjem građana protiv vlasti koja je donijela ili provodi taj zakon na sljedećim izborima. Ništa drugo nije prihvatljivo. Ako se pojedinac ili neka skupina odluče primijeniti nasilje kako bi spriječili provedbu nekog zakona, moraju biti pripravni snositi kaznene posljedice svoga čina. I to bi uglavnom bilo sve kada bismo živjeli u pravoj ustavnoj demokraciji i imali posla s posve "normalnom politikom". No nije tako.

Braniteljske udruge ne smatraju sebe običnim političkim i društvenim akterom. Ubrzo nakon svršetka Domovinskog rata one su preuzele ulogu svojevrsnog igrača veta. Pod akterima ili igračima veta općenito se misli na institucije, organizacije i skupine koje imaju dovoljnu političku i društvenu moć da mimo ustava i zakona iznude za sebe poseban položaj u odnosu prema demokratski izabranoj vlasti i da od nje zahtijevaju da u njihovoj interesnoj enklavi "igra" prema njihovim pravilima igre. Braniteljske udruge u Hrvatskoj imaju i institucionalnu i faktičnu moć da se ponašaju tako. Institucionalna moć izvire odatle što su dio političkog sustava kao financijski i statusno povlaštene nevladine udruge koje imaju savjetodavno pravo "zainteresirane javnosti" da sudjeluju u zakonodavnim procesima u kojima se odlučuje o široku spektru društvenih tema. Dio su političkog sustava i prema tome što postoji posebno ministarstvo koje štiti i promiče interese branitelja, ali i povlaštenih braniteljskih udruga, kako je prije nekoliko dana ustvrdio ministar Fred Matić. Branitelji i njihove udruge imaju i svoje faktične zastupnike u Hrvatskom saboru. Povezani su neformalnim, ali gustim individualnim vezama s vojskom i policijom jer se u tim institucijama branitelji i njihovi potomci zapošljavaju prema "prirodnom pravu". Imaju i veliku faktičnu, umnogome simboličnu, moć koja izvire iz stečenog statusa branitelja domovine i samopripisane uloge čuvara države. Stoga braniteljske udruge misle da za njih ne mogu vrijediti i da ne vrijede jednaka načela i pravila ponašanja kao za druge političke i društvene skupine.

Takvo uvjerenje dobro ilustrira mobilizacijski poklik da se u "Vukovaru privode i hapse hrvatski branitelji i njihova djeca". Čemu taj poklik smjera? Policija zasigurno ne privodi i ne uhićuje nikoga zato što je hrvatski branitelj ili potomak hrvatskog branitelja. Ona privodi i uhićuje one koji su prekršili zakone, neovisno o tome tko su. Ako se pak netko tko je prekršio zakon ne smije privesti i uhititi samo zato što je hrvatski branitelj ili dijete hrvatskog branitelja, onda smo prešli u društvo i državu nejednakih ljudi u kojima je jedna skupina oslobođena obveze poštovanja zakona na temelju svojih zasluga u prošlosti i nismo više svi jednaki pred zakonom. Upravo to implicira navedeni poklik, kao i niz drugih izjava koje su se čule proteklih tjedana. Zahtijeva se, ukratko, da se vlast s braniteljima ne ophodi kao sa svim drugim građanima. Jer svi drugi moraju poštovati sve zakone, uključujući i zakone koji izravno zadiru u njihove interese, vrijednosti ili osjećaje, zakone koji im se ne sviđaju i koje intimno ne prihvaćaju. Svoje nezadovoljstvo tim zakonima ne smiju pretočiti u nekažnjivo nasilno ponašanje.

Grad enklava, mrtav grad

Takvo je ponašanje rezervirano samo za aktere veta. Oni imaju pravo nekažnjeno razbijati ploče na javnim ustanovama i javno slaviti one koji to čine, postavljati ultimatume Vladi, zabranjivati predstavnicima legalne vlasti da kroče u Vukovar, oduzeti pravo vlasti da organizira državno obilježavanje pada Vukovara i uzurpirati ga za sebe, prijetiti policijskim vlastima, zahtijevati izuzeće od prekršajnoga i kaznenog progona svojih članova ili simpatizera zbog nezakonita ponašanja i dr. Oni, naposljetku, imaju pravo pretvoriti cijeli jedan grad u svoju enklavu kako bi zaštitili njegov "pijetet", a zapravo ga polako, ali sigurno pretvorili u mrtav grad.

Treći akter ove drame naoko je samo "igrač iz sjene", ali je zapravo glavni njezin tvorac, i to kako neizravno tako i izravno. Neizravno, HDZ je odavno pretvorio braniteljske udruge u svoga igrača veta. On je odredio i njihov formalni institucionalni i neformalni društveni položaj i moć. Koliko god to poricali, većina braniteljskih udruga i njihovih čelnika jesu HDZ-ovi igrači, bilo da utakmice za tu stranku igraju otvoreno ili prikriveno. One se masovno politički mobiliziraju i aktiviraju samo onda kada HDZ nije na vlasti. Sva "izdajnička djela" HDZ-ovih vlasti – od isporučivanja osumnjičenih hrvatskih vojnih časnika Haaškom sudu preko "lova na Gotovinu" do prihvaćanja vukovarskog Statuta kojim se propisuje uvođenje dvojezičnih i dvopismenih natpisa u gradu – uglavnom su otrpjele šutke. Svako "izdajničko djelo" – od suđenja Norcu preko pokušaja izručenja Bobetka Haaškom sudu do primjene manjinske politike u Vukovaru – iskoristile su za masovnu političku mobilizaciju, osnivanje pararatnih obrambenih stožera kao organizacijskih izraza izvanrednog stanja i djelatan, a povremeno i nasilan otpor SDP-ovoj vlasti. To su nepobitne činjenice. Izravno, HDZ je u ovoj političkoj krizi koja uvelike nadilazi Vukovar – uslijedio je niz istovjetnih akcija skidanja dvojezičnih natpisa u mjestima s brojnijim srpskim stanovništvom kojima je cilj provociranje protusrpskog raspoloženja u cijeloj zemlje, i to bez ikakva konkretnog razloga i povoda – i koja bi mogla imati i ozbiljne međunarodne implikacije cijelo vrijeme djeluje iz uske stranačke perspektive iz koje je najvažnije nanijeti političku štetu aktualnoj Vladi i pripremiti svoj dolazak na vlast. Karamarko nije samo stao iza braniteljskih akcija nego ih je dodatno poticao svojim radikalnim i nekontroliranim političkim izjavama. Tako je, primjerice, prikucavanje pet ploča s ćiriličnim natpisima nazvao drugim vukovarskim "masakrom". Poslije je kazao da je HDZ-u prihvatljivo sve što je prihvatljivo građanima Vukovara. I da posve pouzdano znamo što je prihvatljivo građanima Vukovara, a ne znamo, takav je stav potpuno neodrživ. Zar će se opći zakoni primjenjivati parcijalno, od mjesta do mjesta, kako odgovara tamošnjim stanovnicima? Ili vođa HDZ-a želi da Sabor prihvati "lex Vukovar"? Ako je tako, neka onda to inicira u Saboru i otvoreno zaigra opasnu utakmicu koju sada igraju njegovi rezervni igrači. Karamarko rijetko govori u javnosti, a kada progovori, obično bi bolje bilo da je šutio. Šutnja je zbilja katkad zlato.

>>'Ćirilica u Vukovaru promašeno je pitanje, teško je biti Srbin u gradu'

Plazma keksi
BAŠ KAO NEKADA
Stvari koje se godinama nisu promijenile, a svejedno ih obožavamo
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.