Naslovnica Premium Kolumne

Zbogom, karlovački dečki. Je li vas Krleža time častio ili se rugao znajući kako ćete proći u rodnom gradu

U vremenima jakih emocija prevladaju oni bez srca, kad su bogovi razlike među ljudima, a ljudi nisu sretni zbog drugih
02. travnja 2018. u 21:15 5 komentara 1464 prikaza
Karlovac
Foto: Kristina Stedul Fabac/PIXSELL

Zbogom, karlovački dečki. Vremena više nema, a ono je sve što nam je ostalo. Bilo vas je premalo za jedan grad iako ste bili preveliki za cijeli narod. Za narod s manjkom spoznaje i stida. Kako izaći iz sjene gena, iz uskovitlane spirale DNK, lanaca što nas obavijaju okovima blažene nesvjestice kolektiva. Zbogom, karlovački dečki. Zbog vašeg pridjevskog dječaštva odzvanjala je nada i u moj Karlovac. Pretenciozno. Sada tamo nema one knjižare u Radićevoj, nema slobode u Perivoju, vaša se imena ne čuju na ulicama. Ima li ikoga u intelektualnoj pustoši da javno hrabri? Plevnik i... Zbogom, karlovački dečki. Je li vas Krleža, nazvavši vas tako, častio ili se samo rugao predosjećajući kako ćete proći u rodnome gradu? Sudbine insceniranih mediokriteta u grčevitoj borbi za važenjem beznačajnih pamte jedino one kojima se treba svetiti. Zaboraviti svaku drugu vrijednost nije samo posljedica namjere, nego i objektivne ograničenosti u spoznavanju.

Ilustracija Goran Gerovac Kako je moj prijatelj Vlado, nakon 70 godina provedenih u školi, naučio da je Zemlja ravna ploča

Što znače linije koje ste iscrtali, riječi što se ih napisali, slike i knjige predodređene za budućnost? Tišina velikih misli i kvadrat neba nad slobodom glave cijeli su svijet mogli lišiti potrebe za galamom. Da budale nisu odlučile rušiti nebo. U vremenima jakih emocija prevladavaju oni bez srca, onda kad bogovi počnu biti imperativne razlike među ljudima i kada ljudi prestanu biti sretni zbog drugih. Zbogom, karlovački dečki. Idite s mirom tamo gdje se već odlazi kada se nikamo ne može. Ovdje za vas više nema ništa, ovdje nema ničega za što bi se postojalo osim infantilnog inata da želimo biti da drugi budu manje. Meni se od vas nije teško rastati. Izgubiti ne možeš nekoga s kime te veže misao. Osim toga, i gubici se zbrajaju nakon bitaka u kojima nikada nitko nije pobijedio. Volio bih da iza ljudi ostaje trajan trag dobrote, da život dobije univerzalnu posvetu smisla, da razum koji ne vjeruje u nemoguću zagrobnost i psiha koja se zato užasava razuma pronađu ravnotežu u prolaznosti. Reći vam da sam uz vaše slike i knjige više sazrijevao nego odrastao dio je ravnoteže koju pokušavam pronaći i u svojoj smrtnosti. Čitati i gledati, kome to treba da bi shvatio kad se sada ionako sve zna. S vama se moglo razgovarati i šuteći, moglo se sanjati pišući, moglo se tragati sjedeći.

U univerzumima u kojima ste živjeli jedini kontinuitet bilo je njihovo rušenje i ono besmisleno kretanje ispočetka. Što onda napraviti s njime? Pokušati ga popraviti melodramatski je okvir za lošu narodnu predaju. Pokušati si ga objasniti izazov je manje za svijet, a više za svakog tko se usudi razmišljati o svijetu. Pokušati ga promijeniti znači iskoristiti ili podlogu narodne predaje ili podlogu vlastite pameti. U svijetu vaše pameti narodna predaja bila je kapitulacija ukupne pameti, revolucija jednog nad mnogim. Zbogom, karlovački dečki. Gimnazija, Luxor, Edison, Hrvatski i Zorin dom, Šanac, Partizan, Korana, Stara Korana, Stari grad. Izbacite uljeze. Ljudi prolaze ne okrećući se. Gravitacija je snažnija nego prije, vuče k zemlji i poglede i kičme, traži savitljive materijale. Za aerodinamiku odustajanja. Zbogom, karlovački dečki. Pisali ste mi: „Izbivao sam toliko godina iz Karlovca, ali sam na njega mislio kao što on nije mislio na mene. Vratio sam se s izborom moje dugogodišnje muke kao rasipni sin koji stoji na rubu dvorišta koje je prazno, bez ijednog ljudskog lika na prozorima, kao što su stari Flamanci prikazivali povratnike na starim bakrorezima. Ne žalim se, znam kao i Vi da je patnja osnova ljudskog života, da je ući u slikarstvo, ući u nesreću i da rukom pod ruku starost drži siromaštvo da su nerazdvojni.“

Osjećao sam kako ovo vaše pismo pulsira u prsnom košu, tiktaka poput paklenog sata pristojnosti i – superiornosti. Čuvam ga i ovako, dijelim s najbližima, koji razumiju i ne boje se osjetiti. Zbogom, karlovački dečki. Gorgonauti. U šetnjama se koraci moraju uskladiti da bi disanje bilo spontano, da bi misli bile nesmetane. Slova i nisu ništa drugo nego iscrtane linije obojene vokalima. Slike po zidovima kao povisilice na notnom crtovlju, u galerijama za ekshibicioniste i pozere umjetnosti, kod vas „unutra“ za himnu samozatajnom Stvaratelju. Sudari svjetova naizgled su kataklizme. Radi se o povlaštenoj mogućnosti kreacije, velikom zahvatu mašte i talenta koji pobjeđuju osrednjost. Sudarajući se s drugim svjetovima uspjeli ste sačuvati svoja zviježđa i njihove orbite, zvjezdani prah što se truni posuli ste po ramenima suvremenika i onovremenika. Ono što nam je bilo blizu sve je dalje, ono što tek treba doći približava se nezamislivom brzinom misli. Jesmo li izgubili doticaj ili se osjetila to tek privikavaju na prazninu? Dijeliti je lako, spajati je sreća. Da se nas pitalo, spajanje bi bilo lagano veselje. U globalnom svijetu partikularnost tek treba uzeti maha. Da bi sve ponovno bilo onako kako je zapisano da bude. I zato umjesto pozdrava... Zbogom, karlovački dečki.

Josipu Vaništi, Stanku Lasiću i Slavku Goldsteinu

Radnici na traci GORAN GEROVAC Kapitalisti su žrtve i ljudi s poslanjem, a radnici nezahvalne hulje koje i ne žele raditi nasilje Goran Gerovac Marisanje žena je (na)rodna ideologija, dio tradicije i kulture za čije se očuvanje treba boriti Oliver Frljić Goran Gerovac Može li se Frljića zabraniti zbog njegove poetike a da to ne bude istovremeno i politička zabrana

VIP izdvaja za Vas

  • borjos:

    Gospodin Gerovac opet baca bisere pred svinje! Svi Vaši tekstovi zaslužuju da ih se skupi i ukoriči... Vjerujem da su "karlovački dečki" ponosni na Vas! A neki u posveti tim univerzalnim umovima i dalje vide sablasti "jugonostalgije", "boljševizma"...

  • H_R:

    Sačuvajmo svoja zviježđa: "zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni." Mnogi svoju krhku narav nakalemljuju na krive ideologije. "Mehr Licht!" po Goetheu. Više savjesti! po meni.

  • Avatar MENSA
    MENSA:

    Mnogo toga u Lijepoj Našoj nije onako kako smo očekivali i kako smo se nadali da će biti kada ostvarimo svoju neovisnu državu i o tome definitivno treba kritički govoriti i pisati. Činjenica je i da smo se u mnogo ... prikaži još!nogo čemu poseljačili i civilizacijski nazadovali i da smo stvorili neki, vrlo čudan društveni model koji počiva na "jaranskoj" i primitivnoj partitokraciji u kojoj je javni i opći interes potpuno potisnut u korist osobnih interesa i osobnih probitaka. U tom kontekstu zaista je svaka argumentirana kritika dobrodošla ali kod Gerovca , osim kenjkave jugonostalgije ja ne vidim baš ničega drugoga i ničega stvarno ...konstruktivnoga.