Dugo se vode rasprave o budućnosti Rafinerije Sisak, ona ima odgovarajuće mjesto u preradi nafte i to ne samo kao distributivni centar goriva nego i proizvodnjom tzv. crnih derivata (bitumena). Prijedlog o gradnji kapaciteta za biodizel također ima ekonomsko opravdanje. Ali bilo bi korisno da se program dopuni uvođenjem proizvodnje polietilena, rekao je u intervjuu Jutarnjem listu prije dva tjedna Franjo Gregurić, predsjednik hrvatske Vlade 1991.-1992., i sasvim sigurno jako iznenadio sve koji su to pročitali, a osobito sve one imalo upućene u proizvodnju i tržište plastike.
“Zadnje je vrijeme da se spasi postrojenje polietilena s Krka i prenese i instalira u Sisku. Konzervirano postrojenje polietilena iz Dina Petrokemije Krk moglo bi, koristeći domaće zalihe nafte preradom u primarni benzin i etilen, osigurati kontinuitet proizvodnje polietilena. U protivnom, po našem starom običaju, postrojenje će biti prodano u bescjenje i time do kraja uništena zdrava industrijska proizvodnja plastičnih masa”, rekao je nekadašnji hrvatski premijer koji sigurno zna o čemu govori, koji je diplomirao kemijsko inženjerstvo i tehnologiju i još za vrijeme Jugoslavije stekao veliko iskustvo u međunarodnim poslovima.
Ježić uložio novac, ali...
No je li to što predlaže Franjo Gregurić doista izvedivo? Ponajprije, je li točno da su postrojenja propale Dine Petrokemije sačuvana u toj mjeri da bi mogla nastaviti proizvodnju, je li ih zaista moguće prenijeti bilo kamo, pa tako i u Sisak, je li doista moguće za proizvodnju polietilena (granula plastike) u krčkim postrojenjima pokrenuti u Hrvatskoj isplativu proizvodnju etilena? Bi li stvarno bilo moguće, kako daje naslutiti Gregurić, u Hrvatskoj obnoviti „zdravu proizvodnju plastičnih masa“?
Video - Konferencija za medije nakon sastanka na temu izgradnje LNG terminala na otoku Krku
Franjo Gregurić je pripadnik stare garde poduzetnika stasalih u vremenu kada se u bivšoj Jugoslaviji o industriji doista razmišljalo, planiralo i radilo strateški, na razini vertikalno integriranih lanaca za koje se razvijala i javna infrastruktura – obrazovanje, istraživanje, financije, logistika, usluge, legislativa, standardizacija, itd. Tako je u sklopu Ine nastala naftna industrija, potom brodogradnja, zatim elektroenergetska industrija i mreža, poljoprivreda i prehrambene tvornice, a jedan od tih lanaca bio je i vinilni lanac nazvan po vrsti plastike polivinilu ili PVC-u koji se dobiva iz vinilkloridmonomera ili VCM-a.
U taj lanac trebalo se povezati na desetke poduzeća, od Ininih naftnih i plinskih polja te rafinerija kao sirovinske baze do izrade finalnih plastičnih proizvoda u Jugovinilu, Polychemu, Iplasu, Karbonu, Cosmochemiji, Chromosu, Pazinki, Varteksu, Saponiji, Petrokemiji, Borovu... „Jezgra“ tog lanca trebala je biti na Krku, u čak devet tvornica vrijednih više stotina milijuna dolara, koje su iz od primarnog benzina iz riječke rafinerije te drugih sirovina dopremanih brodovima u joint ventureu s američkim Dow Chemicalom trebale proizvoditi najprije petrokemijske intermedijere, a potom i polimere. No krenulo se s „integracijom unatrag“ pa su najprije građene tvornice „poluproizvoda“ s idejom da će one zaraditi novac za gradnju baznih pogona, ali to se nikad nije dogodilo. Na početku hrvatske tranzicije prvotna je Dina propala, s njom i hrvatski vinilni lanac, a njezine ostatke kupio je riječko-švicarski trejder petrokemijskim proizvodima Robert Ježić.
Ježić je u obnovu dviju proizvodnih cjelina na Krku uložio velik novac, većinom u obliku kredita Hypo banke: u postrojenje VCM-a oko 35 milijuna eura, ponajviše u energanu prerađenu da koristi prirodni plin te u tvornicu polietilena još 21 milijun eura. Ali plin nikada nije došao na Krk (navodno je Ježić pao u nemilost kod bivše premijerke Jadranke Kosor), a za VCM nije bilo kupaca pa je Ježić počeo na Krku graditi i vlastitu tvornicu za preradu VCM-a u polivinil. Ali nije stigao dalje od temelja. I modernizacija polietilena izvanredno je uspjela, kapacitet je povećan sa 70 na 110 tisuća tona godišnje. Pogon je postao i vrlo isplativ, ali ne i uz troškove goleme suvišne infrastrukture na više od milijun slabo neiskorištenih kvadrata Dine Petrokemije. Tako je Dina u Ježićevu vlasništvu gomilala gubitke i neplaćene račune, propala je i Hypo banka i više nije mogla nastaviti pratiti Ježićeve investicijske planove pa je Dina otišla u stečaj.
Njezine dugove narasle na oko sto milijuna eura od Hypo banke (za koliko točno, ne zna se, ali vjerojatno ne za više od 20-25 milijuna eura) otkupila je luksemburška tvrtka Gasfin koju su s jednakim vlasničkim udjelima osnovali inozemni biznismen porijeklom iz Zagreba Davor Grchevic i slovenski poduzetnik u trgovini ukapljenim prirodnim plinom (LNG) Vladimir Puklavec, s tim da je Puklavčev glas prevladavajući. S tim stečenim potraživanjima Gasfin je preko svoje hrvatske podružnice Adria Polymers kupio Dinu Petrokemiju u stečaju, tako da postrojenja koje bi Franjo Gregurić preselio u sisačku rafineriju danas opet imaju svog vlasnika i, ako bi ih se zaista premještalo, onda bi se to moglo dogoditi samo njihovom odlukom.
A da su postrojenja doista konzervirana i unatoč višegodišnjem stajanju dobro očuvana, potvrdio nam je i inženjer iz Omišlja Romeo Deša koji ih je vodio do stečaja. To isto tvrde i u Gasfinu:
– Potpuno je točno da je linija proizvodnje polietilena, koja je bila konzervirana i stavljena na čekanje da se ponovno aktivira dolaskom industrijskog investitora, u izvanredno dobrom stanju, zahvaljujući prisebnosti i požrtvovnosti ljudi iz Dine Petrokemije koji su u kaosu nastalom gašenjem tvrtke odlično razumjeli da u atmosferi rušenja treba sačuvati osnove za budućnost – izjavili su iz Gasfina za Večernji list.
– To je vrlo rijedak primjer, ali oprema je doista u odličnom stanju i to je svakako jedna od boljih linija za proizvodnju polietilena u Europi. Za razliku od linije polietilena, linija VCM traži drugačiji pristup, modernizaciju i završetak izgradnje proizvodnog pogona PVC-a s kojim čini zatvoreni proizvodni ciklus – dodaju.
No dekonzerviranje i revitalizacija tih postrojenja ne bi bili jeftini. Prema onome što je inženjer Deša vašem novinaru ispričao prije šest godina, otprilike 18 mjeseci nakon obustave proizvodnje, premda su postrojenja prije kratkog vremena bila temeljito rekonstruirana i osuvremenjena, praktički nova, zbog višemjesečnog stajanja i iznimno hladne prethodne zime bilo bi potrebno na njima napraviti remont. Na primjer, trebalo bi otvoriti, provjeriti, podmazati i eventualno zamijeniti brtvila. Takav neophodan remont trajao bi dva i pol mjeseca i stajao oko pet milijuna eura.
Ostali bez plinovoda
To, međutim, za Dinina postrojenja ne bi bio najveći problem, kao ni nabava sirovine za početak proizvodnje (za što bi trebalo još oko pet milijuna eura, osim ako ih „na doradu“ ne bi poslao neki naručitelj). Glavni tehnološki i poslovni problem tvornica bivše Dine je energent za proizvodnju topline. Na početku je to bio preskupi i „prljavi“ mazut pa je Ježić energanu u VCM-u rekonstruirao tako da može koristiti jeftini prirodni plin, ali budući da plinovod s kopna nikad nije dobio, toplinu je proizvodio butan-propanom – još skupljim od mazuta.
Tako je Gasfin kupio tvornice bivše Dine na Krku računajući da bi za njihovo grijanje mogao koristiti prirodni plin s LNG terminala koji bi sam gradio. A za uplinjavanje ukapljenog plina na terminalu koristio bi pak otpadnu toplinu iz svojih tvornica. Bilo bi to win-win rješenje i za LNG, i za petrokemijska postrojenja i za prirodu na Kvarneru jer se za uplinjavanje LNG-a ne bi trebalo koristiti ni more (čime bi se izbjeglo njegovo hlađenje i eventualno ispuštanje klora) ni sam ukapljeni plin. Ni na tome, međutim, novi vlasnik bivše Dine nije stao.
Osim kopnenog terminala manjeg kapaciteta (da plin s njega lako može preuzeti i postojeći hrvatski magistralni plinovod), u Gasfinu su zamislili da na Krku bude i postaja ili „hub“ za tankanje brodova i kamiona ukapljenim plinom... Sve to skupa u kombinaciji, po Gasfinovoj procjeni, učinilo bi i terminal i petrokemiju na Krku održivima i isplativima. Kad bi se u sve to još ukomponirao i prijedlog američkog inženjera porijeklom iz Rijeke Georga Jurja Puhalovicha o razvoju kriogenih tehnologija podno Omišlja, tko zna gdje bi bio kraj gospodarskom razvoju Krka, Kvarnera i Hrvatske. Ali ni za što od toga hrvatska Vlada nije pokazala ni najmanje sluha. Tako se Gasfin zapravo našao u velikoj neprilici.
Ideja o preseljenju tvornica VCM-a, PVC-a i polietilena bilo kamo s Krka, pa tako ni u Sisak, što je predložio Franjo Gregurić, nema nikakvog smisla jer ona ovisi o dopremi etilendiklorida (za VCM) i etilena (za polietilen) specijalnim brodovima. U međuvremenu su, međutim, te tvornice „odsječene“ od obale i postojećih privezišta jer je Dina s otvaranjem stečaja ostala bez koncesije na pomorsko dobro koju je imala i koristila. Stoga je Gasfinova tvrtka Adria Polymers još lani podnijela zahtjev za izdavanje nove koncesije nad pomorskim dobrom koje je koristila Dina Petrokemija, ali je Hrvatska donijela zakon kojim je veliki dio Dinine obale, 300 od ukupno 600 metara, rezervirala za LNG terminal, što znači da je doprema sirovina za petrokemijske tvornice brodovima odmah do plutajućeg terminala postala krajnje upitna, a time i njihovo ponovno pokretanje i opstanak.
– Nažalost, planiranom realizacijom plutajućeg LNG terminala propušta se objektivno utemeljena prilika da se dva projekta, LNG terminal i petrokemija, realiziraju u sinergiji, na ekonomski i energetski zdravim osnovama – kaže Mladen Antunović, direktor za razvoj Trans LNG-a, uz Adria Polymers druge Gasfinove tvrtke u Hrvatskoj.
Gasfinov originalni plan je bio pokretanje, ali i širenje proizvodnje polimera u sklopu kojeg bi bila i izgradnja kopnenog LNG terminala adekvatnog kapaciteta, koji se može povoljno i brzo povećati po potrebi, kažu u Gasfinu. Ista infrastruktura od pristana, sustava poveznih cjevovoda do spremnika i sami spremnici su praktično identični za potrebe pretakanja i skladištenja kako LNG-a, tako i etilena. To bi bila zdrava sinergija s jasnim smanjenjem rizika oko LNG-a za kojim su trenutačno potrebe nešto manje nego što bismo i mi željeli.
Struci je teško opravdati razloge zašto bi manje adekvatno i nekonkurentno rješenje, koje istovremeno i dovodi u pitanje planove gospodarskog razvoja Industrijske zone Omišalj, imalo prednost nad kompletnijim rješenjem. Funkcija morskog „huba“, tj. mogućnosti da terminal operativno prima razne brodove kako na ulazu tako i na izlazu daje značajnu fleksibilnost u vremenima kada se tržišne okolnosti dinamično mijenjaju, zaključuju u Gasfinu.
A kakve su mogućnosti da Hrvatska za petrokemijska postrojenja pokrene vlastitu proizvodnju etilena iz hrvatske nafte, koja se nekoć davno planirala na Krku pirolizom primarnog benzina koji je trebala proizvoditi Inina rafinerija u Rijeci? Dugogodišnji projektant rafinerija po cijelom svijetu Zagrepčanin Ivo Peroš upozorava da je svijet danas preplavljen etilenom koji s golemim kapacitetima jeftino iz etana proizvode zemlje Bliskog istoka i da takva proizvodnja u Sisku iz „sirove“ nafte u količinama potrebnima polietilenu bivše Dine nikako ne bi bila isplativa.
