Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Analize i intervjui

Zatvaramo li napokon ustaško poglavlje teške hrvatske povijesti?

Stavi li se ustaštvo na njegovo mjesto, s istom političkom otvorenošću, profesionalnom temeljitošću i intelektualnim poštenjem trebat će otvoriti i pitanje komunizma. Da konačno završimo s prošlošću
25. travnja 2020. u 17:03 134 komentara 12541 prikaza
Državni vrh i predstavnici stradalih odali počast žrtvama Jasenovca
Foto: Slavko Midzor/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/3

Godinama je hrvatska politika u pitanju Jasenovca od jednostavnog rješenja radila krupni problem, dijeleći naciju umjesto da je ujedinjuje. Trebala je u nekadašnji ustaški logor ići isti dan i pod istom zastavom, a išla je više dana i u više kolona, i ostavljala u nedoumici cijelo pučanstvo: što Jasenovac znači današnjoj generaciji Hrvata i drugih hrvatskih građana, čiji su preci ondje stradavali? Bila je to loša politička poruka: da se nedvojbeni zločin može interpretirati na više načina. Da je živ, jedinstveni moralni autoritet u tim pitanjima, kao što je pisac Primo Levy, govorio bi o „drugom ubijanju žrtava“. Toliko je oko Jasenovca posljednjih godina bilo negativne energije.

Milanović položio vijenac na romsko groblje HOS-ova ploča Predsjednik Milanović je uvrijedio HOS-ovce, a kao premijeru ZDS mu nije tako smetao

Što se u Hrvatskoj dogodilo da se razjedinjeni državni vrh okupi u Jasenovcu i da se predstavnici žrtava ujedine oko državne vlasti koju su prijašnjih godina dosljedno izbjegavali? Sve je ovaj put bilo fizički skromno, ali politički raskošno: svi koji su trebali biti, nisu propustili doći; konačno jedna kolona u jednom danu! Zbog koronavirusa, doduše, na distanci. Jesu li više držali socijalnu ili političku razdaljinu, tek će se vidjeti kad se obnove oštrije političke borbe, koje se sve vrijeme zaraze vode na distanci. Dok se politička elita, a prije toga godinama i crkvena, nije mogla ujediniti oko Jasenovca, i kao stvarnosti zločina i kao simbola žrtve, nije se moglo zatvoriti do kraja ustaško poglavlje hrvatske političke i državne povijesti.

Da je moglo doći do promjene stava, dogodila se, najprije, promjena na čelu države; Zoran Milanović se i prije o hrvatskoj ustaškoj i komunističkoj prošlosti izražavao preciznije od Kolinde Grabar-Kitarović dok je bila na Pantovčaku. Kad je odlazila u Jasenovac, bivša je predsjednica održavala komornu atmosferu, kao da je dolazila na duhovne vježbe, da rješava probleme sama sa sobom, ili pred sobom, a ne s prošlošću koja još opterećuje hrvatske građane. Po svome statusu, šef(ica) države u Jasenovcu ne predstavlja samo sebe, nego narod koji ga (ju) je izabrao i državu koju vodi. Ne može to postići ako tamo ide skrivećki, nego u punoj javnosti, da izrazi stav države: solidarnost sa žrtvama i osudu režima koji je na tome mjestu napravio najteži zločin koji je ikada počinjen na tlu Hrvatske. Ako nešto znači to da je za njezina mandata bilo više kolona, onda je Kolinda Grabar-Kitarović podbacila u pitanju Jasenovca, i svega što uz Jasenovac ide.

VIDEO Državni vrh i predstavnici stradalih odali počast žrtvama Jasenovca

Milorad Pupovac Milorad Pupovac: 'Spreman sam sudjelovati u koloni sjećanja u Vukovaru ako ta kolona bude integrativna'

Donedavna predsjednica zastupala je različite stavove, nekad i revizionističke, i tako i sama pridonosila konfuziji s kojom je Hrvatska sporo raščišćavala teško ratno i poslijeratno nasljeđe. Nekad je to izgledalo kao nedostatak uvjerenja, a nekad kao manjak znanja. Kod Milanovića se, i dok je vodio Vladu i dok je vladao SDP-om, moglo zapaziti da se drži standardnog narativa ljevice, ili prihvatljive političke korektnosti; njegove bi stavove o (anti)fašizmu potpisao i sam Franjo Tuđman, da se prvi hrvatski predsjednik nije hvalio ženom, da nije ni Židovka ni Srpkinja, i da se sam Milanović nije hvalio djedom, da je bio ustaša. To su hrvatske realnosti koje i od Jasenovca prave kamen spoticanja: jesu li veći zločinci ustaše ili njihove žrtve, Srbi i ostali?

Još jedna nova politička činjenica mogla je utjecati na zbijanje redova u državnom vrhu, i okupljanje svih aktera u jednoj koloni u Jasenovcu: Andrej Plenković je u međuvremenu postao apsolutni gospodar HDZ-a, kako od Franje Tuđmana nije bio nitko, ni Ivo Sanader u svojim najjačim danima kad je držao sve uzde stranke. Plenkovićeva politika nije više ovisna o tome hoće li ga javno, ili na druge načine, kritizirati „Karamarkovi kadrovi“; oni više nisu na funkcijama. Plebiscitarna podrška njegovoj umjerenoj liniji dala mu je vlast i nad stranačkom opozicijom, koja je okretala HDZ udesno, pa i u pitanjima odnosa prema ustaškoj prošlosti. Pozicija desnoga centra nema u sebi mjesta, ni argumenata, za bilo kakvo koketiranje, ni taktiziranje, s desnicom stranke koja je, recimo, pokazivala stanovito razumijevanje za neke notorne ustaške „vrijednosti“ koje su se širile kroz domoljubnu pjesmu ili posebno nadahnute nacionalističke govore.

Borislav Barišić HOS o izjavi predsjednika: 'Milanović je pljunuo na kompletnu legalnu postrojbu Hrvatske vojske'

Što bi učinio Tuđman

Plenkovićev HDZ želi biti europska i demokršćanska stranka; treba li podsjećati da su demokršćani poslije rata, osobito u Njemačkoj i Italiji, zemljama koje su nosile odgovornost za njegove strahote (u koje se ubrajaju i koncentracijski logori), okupljali desnicu koja se nije kompromitirala vezama s nacizmom i fašizmom. U Hrvatskoj (i Jugoslaviji) toga doba, nije bilo građanskih snaga, da naprave demokratsku rehabilitaciju nacije; dio je pobjegao u inozemstvo, iz uvjerenja ili iz straha, dio je prihvatio suradnju s nedemokratskim vlastima, kao manje zlo, a dio je pristao na šutnju, da ne bi izgubio posao, ili i više od toga. Kad je sastavljao dobitnu kombinaciju za vlast, Franjo Tuđman prigrlio je katolike u svoje redove, ne samo radi odnosa s Kaptolom, ali je manje isticao demokršćanski karakter svoga šarenog nacionalnog pokreta. Plenković bi, pak, htio profilirati HDZ kao stranku demokršćanske i narodnjačke orijentacije da tako sačuva većinu birača iz vjerničke populacije, a da ne uvede stranku u rigidno desničarenje. Jedina relevantna demokršćanska stranka u Europi, njemački CDU, strogo pazi da ne naruši povijesnu odgovornost prema demokratskoj državi i prema pacifiziranoj naciji, da ne bi sponzorirao povratak neonacista. Može li Plenković u Hrvatskoj konačno raščistiti s HDZ-ovim sentimentalnostima prema revizionizmu, javno najčešće izražavanom kroz ustaški slogan „Za dom spremni“? Koliko se poslije jedinstvene kolone u Jasenovcu može očekivati i jedinstveno stajalište koje se politički može temeljiti na praksi drugih demokratskih zemalja u Europi, a pravno na presudama hrvatskih i europskih sudova po kojima ZDS spada u politiku koja raspiruje mržnju i podjele?

VIDEO Predsjednik Zoran Milanović o komemoraciji u Jasenovcu

Državni vrh u Jasenovcu HRVOJE HORVAT Nigdje 'tvrde kohabitacije', od suživota Milanovića i Plenkovića profitirao je Jasenovac

U pitanju Jasenovca HDZ je najčešće htio i ovce i novce: osuditi ustaštvo, a spašavati proustaše u vlastitim redovima. Franjo Tuđman vjerovao je da mu pripada i jedno i drugo pravo, zato što se sam u ratu borio protiv ustaša, i zato što je poslije rata predvodio borbu protiv manipulatora s ustaštvom. Kao povjesničar i sveučilišni profesor, Franjo Tuđman je – nakon povratka iz Beograda – bacao rukavicu u lice nositeljima komunističke historiografije koji su se nabacivali s milijunskim brojkama o žrtvama Jasenovca, ne misleći na to da stigmu kolektivne odgovornosti prebacuju na hrvatski narod, a ne na ustaške vlasti (s kojima su se Hrvati sami obračunali), ili baš misleći na to da kompromitiraju jedan „bratski narod“. Tuđmanovo disidentstvo odvijalo se na nacionalnom, a ne na demokratskom pitanju, za razliku od većine disidenata u drugim komunističkim zemljama.
Kao osnivač HDZ-a i kao državni poglavar, Tuđman je manevrirao i oko Jasenovca, ne da pobije stvarne brojke o tamošnjim ustaškim zločinima, nego da ih približi istini (koja je prije toga nije istraživala, nego nametala); ne da ospori odgovornost ustaškoga režima, nego da NDH udalji od nove hrvatske države.

Tuđmanova Hrvatska, uz sve sporne izjave, ne izrasta iz ustaške države, nego iz partizanskog oslobodilačkog pokreta. Na mnoga iznenađenja i u vlastitoj okolini, Tuđman nije htio „pakirati“ Titu, čuvajući neke tajne iz Titova odnosa prema njemu i prema Hrvatskoj: zašto, među ostalima, nikad nije posjetio Jasenovac? Kome je time štetio, a koga je štitio? Demokratska Hrvatska – s jednim od najjačih antifašističkih pokreta u Europi – ne zaslužuje da joj prišivaju stigmu ustaštva, najčešće zbog toga što se ne može odreći tuđeg slogana za koji je davno utvrđeno da ne predstavlja „stari hrvatski pozdrav“. Za potrebe borbe protiv velikosrpske okupacije, HOS-ovci su na svoj grb stavili slogan pod kojim su ustaše u prethodnom ratu prakticirali svoju borbu; državni poglavar Tuđman upozoravao je da se bitka za europsku i demokratsku Hrvatsku ne dobiva na takvim skretanjima.

Državni vrh i predstavnici stradalih odali počast žrtvama Jasenovca 75. obljetnica proboja zatočenika Jandroković: Nikada više ne smijemo dozvoliti da se dogodi zlo kao što se događalo u Drugom svjetskom ratu

Vojnički, HOS je dao velik doprinos obrani Hrvatske od velikosrpske agresije; sa te strane, njegovi pripadnici, osobito oni koji su dali živote u toj borbi, zaslužuju trajno priznanje države za koju su se borili. Politički, HOS se nije uklapao u Tuđmanovu platformu hrvatske države, otklonjene od ustaštva, a naslonjene, među ostalim, na partizanske tradicije ZAVNOH-a. Problem nije jednostavan, ako se ne raščlani: HOS je nosio u svome grbu amblem „ZDS“, koji je manje povijesni starohrvatski znak, a više politički ustaški simbol; partizanski je pokret, pak, u Topuskom u svoj hrvatski grb utisnuo i Dalmaciju, prvi put uopće do tada. U toj opreci, Tuđman je stao na stranu ZAVNOH-a, a ne HOS-a; može li se na toj platformi, koju je prvi hrvatski predsjednik napisao za tzv. božićni ustav, tražiti rješenje da se HOS integrira kao jedna od sastavnica hrvatske borbe za današnju državu, ali bez prava da koristi insignije propale ustaške države? Najmanje u Jasenovcu i oko njega, gdje su počinjeni najteži ustaški zločini, ali nigdje u Hrvatskoj, da se konačno odvoje dvije države, koje su pravno i politički, dovoljno razdvojene. Rješenje nije da se nešto baci, nego da se bolje objasni zašto ZDS nije dobra oznaka za europsku i demokratsku državu.

Put prema pomirenju

Nije Jasenovac manje zlo zato što je netko tamo u ime Hrvata ubijao Srbe, shvaćene vjekovnim ili vječnim hrvatskim neprijateljem; nije manje zlo zato što je ubijao Židove, koje su tada ubijali svi koji su bili pod Hitlerovim pokroviteljstvom; nije manje zlo zato što su ubijali Rome, koje je, sirote, svatko proganjao u ime „više rase“; nije manje zlo zato što je ubijao Hrvate, antifašiste i komuniste, koji su također bili obilježena meta ustaške države. Jasenovac je veliko zlo, kao što je veliko zlo i Bleiburg, iz nešto drukčijih razloga, ili, kasnije, Goli otok, kao jugoslavenski gulag. Od toga treba poći, da bi se izašlo na put pomirenja, ne samo između Hrvata i Srba, koji ga, u ekstremnim frakcijama, još uvijek ne doživljaju i ne objašnjavaju na isti način, nego i između Hrvata i Hrvata. Najprije između djece ustaša i djece partizana kojima se stalno prti teret roditeljskog nasljeđa, a onda i između Hrvata kojima je dosta slavne povijesti i Hrvata koji od te povijesti dobro žive. Završe li Drugi svjetski rat, Hrvati će lakše riješiti i zaostale međusobne nesporazume, ali i hrvatsko-srpske prijepore koji se vežu uz formiranje hrvatske države i legitimnu obranu od agresije iz Beograda. Hrvatski će Srbi, ako to ne može Srbija, trebati dati svoj prilog pomirenju, tako da priznaju ratne činjenice i ne osporavaju pravo Hrvatima na vlastitu državu. Da bi se zatvorio do kraja ustaški dio hrvatske povijesti, nije dovoljno da državni vrh ode zajednički u Jasenovac i da se pokloni njegovim žrtvama; to je bilo važno da se prekine s političkom zloporabom Jasenovca.

Komemoracija u Jasenovcu PRIHVATILI POZIV Predstavnici manjina i antifašista: Zajednička komemoracija pružanje je ruke vlastima

Nužno je, u nastavku, postići politički konsenzus, aktivirati i ujediniti sve elite, da se konačno sve stavi na svoje mjesto, da bude nadohvat povjesničarima i daleko od političara. Učini li to s ustaštvom, s istom političkom otvorenošću, profesionalnom temeljitošću i intelektualnim poštenjem trebat će otvoriti i pitanje komunizma u Hrvatskoj. Da prošlost, jedna ili druga, ne bi Hrvatima zatamnjivala pogled na budućnost.

VIDEO Premijer Andrej Plenković o obilježavanju komemoracije u Jasenovcu

Jeste li među njima?
Sve shvaćaju ozbiljno i osobno: Ovo su najosjetljiviji znakovi horoskopa
Pevex
BICIKL U PROMETU
Infrastruktura i edukacija kao preduvjet za razvoj biciklističke kulture u Hrvatskoj
  • Kultura:

    Dok se ne otkopaju zrtve titovog rezima od 45. do 50. ubijane svugdje i bez suda nikad necemo zatvorit to poglavlje.

  • Avatar dr.pedersen
    dr.pedersen:

    Ustaško poglavlje je zatvoreno 1945., a tada je otvoreno antifašističko pitanje. Antifašisti, to su oni koji su zatrpavali žive ljude u tenkovske rovove i zazidavali žive ljude u napuštene rudnike, i koji dan danas govore da su 1945., odnosno od ... prikaži još! 1945. do 1990., pobili premalo ljudi.

  • Avatar KRALJ-TOMISLAV
    KRALJ-TOMISLAV:

    Samo sam pristojno postavio pitanje ko osmišljava i vodi današnjiju Hrvatsku politiku, a VL me blokira. Toliko o slobodi govora u Hrvata.