Kako to da Ranko Ostojić koji je kao ministar unutarnjih poslova pokrenuo akciju “Spasimo bambije” i kojeg su esdepeovci svojedobno branili da nije i ne može biti njihova sramota jer je svijetu pokazao koliko humanitarno srce Hrvatska ima u migrantskoj i izbjegličkoj krizi, nije “bambija” prepoznao u Igoru Gilji, sinu poginulog branitelja!? A ni hrvatska država! Zbog tog nedostatka istinskog čovjekoljublja taj mladi policajac iz Nuštra ostao je bez posla, i pod teretom nepravde kao žrtva bešćutnosti države, proteklih je dana, nakon što je zapalio kuću, završio na psihijatriji.
Jer, nije se svojom krivnjom našao u sukobu interesa, između odanosti profesiji i odanosti pokojnom ocu, pri čemu je taj svoj očito mnogima teško razumljiv unutarnji sukob riješio na način na koji nije smio. To što je kao policajac skinuo državnu ploču s ćiriličnim natpisom zaslužilo je sankciju, ali otkaz je bio drastična kazna mladiću koji je s tri godine već doživio jednu od najtežih kazni kad su hici iz aviona s ćiriličnim natpisima ubili njegova oca između ostaloga kako bi Vukovar postao grad u kojem će svi natpisi biti na ćirilici. Zbog tog prekršaja Igor Gilja nije mogao više biti policajac u zemlji u kojoj je moguće biti čak i gradonačelnik nakon osude za kazneno djelo na toj dužnosti te u kojoj se državni sustav sve do premijera upregao da obrani poziciju potpredsjednika Vlade koji je skrivio nesreću s dvoje mrtvih.
Bešćutna birokracija koju je svojim izjavama bodrio ministar Ostojić nije uvažila što je Gilja, kako bi nevine kolege spasio od sankcija, sam sebe prijavio. Niti su se saživjeli s teškim mislima s kojima se nosio na dužnosti krivnjom zapovjednika koji su prvi zaslužili sankciju što su ga uopće poslali da čuva ćirilicu u Vukovaru. Upitan za tu bezobzirnu tupost, Ranko Ostojić novinarima je tada rekao kako ne vidi kakve veze s tim imaju nadređeni policajci, a za otkaz Gilji kako je to znak da je sustav u policiji “dobro posložen” jer “svatko tko ne poštuje zakon za to snosi posljedice”.
Baš na žrtvi Domovinskog rata Ostojić je spoznao kako Tito nije bio u pravu kad je prigovarao sucima što se drže zakona kao pijani plota. Jer, tada mu je bilo važno slijediti ideje još jednog njemu važnog autoriteta, predsjednika SDP-a Zorana Milanovića. Nošen mislima “velikog vođe”, koju godinu kasnije ministar Ostojić je i sam kršio zakon kao i čitav sustav. Nisu provođene zakonske procedure, već se kršiteljima zakona još i pomagalo da krše naše i zakone susjednih zemalja. I potpisnik ovih redaka ne samo da je branio već i hvalio te postupke s gledišta humanitarne izvanrednosti i masovnosti. Premda je Ostojić kasnije i pretjerao neprimjerenim zagovaranjem građanskog neposluha stavljajući se na čelo Facebook akcije “Spasimo bambije” kojoj je doduše uzvišeni cilj bio spasiti divljač od slovenske bodljikave žice. Ipak, šef policije i aktivist istodobno u jednoj osobi govori nam da Ostojić ne samo da ne shvaća ministarsku odgovornost već da zapravo nije dorastao obnašanju bilo koje odgovorne funkcije. Mediji su prešli preko toga valjda u interesu “bambija”, a i zbog tadašnjeg Ostojićeva iznimnog angažmana. Štoviše, bilo im je simpatično kad je ministar na svom Facebook profilu poticao rezanje žice pišući “kad se male škare slože, sve se može... akcija Spasimo bambije...”. Kad mu je novinar na to uzvratio kako se iznenadio što je naša policija tražila mladiće koji su uzeli “suvenire” u Rupi, Ostojić je uzvratio: “70 posto da su ih tražili, a 100 posto da ih nisu našli”. Tako je ministar kojem je navodno jako važno da “svatko tko ne poštuje zakon za to snosi posljedice” govorio kad je bilo popularno u nas i u EU pokazati svoje humano lice.
Što je kršenje zakona naspram tragedije koju su ti ljudi preživjeli. Dobro posložen sustav princip koji vrijedi i za “bambije” primijenio bi i na našeg Igora Gilju, čija ratna trauma u najosjetljivoj dobi traži isto tako povećanu obzirnost, a ne postupke koji su od njega napravili slučaj za psihijatriju. Igor Gilja je godinama bez posla, dok su neki čak i viđeniji neprijatelji njegova oca obnašajući neke od najčasnijih državnih dužnosti stekli političke pozicije i povlastice. Nekima i oružana pobuna nije bila prepreka da budu granični policajci u državi protiv koje su se s oružjem u ruci pobunili.
Zašto za Igora Gilju nije bilo ne oprosta već milosti? I kakva je to država u kojoj se od žrtava rata zbog prekršaja stvaraju psihijatrijski slučajevi dok istodobno drugi kršenjem zakona stječu političke bodove te koristeći blagodati “dobro posloženog” sustava napreduju na društvenoj ljestvici. Kakva je to zemlja koja tobože ima osjećaja i za Bambija, a nema ih za čovjeka koji je kao dijete postao žrtva rata?
>> Okrenuo se licem prema ploči i skinuo je, za svog oca Franju
Za Igora Gilju nema razumijevanja i amnestije upravo zato što je sin poginulog branitelja i Hrvat. Ćinjenica je da mi Hrvatsku i dalje - nemamo. A nemamo me zato što je i dalje imaju ljudi koji je mrze ili kojima se u najboljem slučaju fućka za nju i gledaju na nju samo kao na kravu muzaru i onu koja će im osigurati pozicije.