Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium

Zašto šute i gdje je nestao intelektualni 'kler' Europe?

Pitanje je da li je riječ o šutnji iz interesa ili šutnji iz nemoći, piše Mirko Galić
28. listopada 2015. u 13:45 11 komentara 4152 prikaza
Slovenian police officers watch as migrants walk from Dobova towards a transit camp in Brezice, Slovenia October 21, 2015.   REUTERS/Antonio Bronic
Foto: REUTERS/Antonio Bronić/PIXSELL

Suočen s još jednim otužnim rascijepom Europe i s nesposobnošću njene političke elite da formulira odgovore na krizu koju sa sobom donose izbjeglice s Bliskog istoka, francuski "Le Monde" postavio je ovih dana pitanje koje je, s istim opravdanjem, mogao postaviti i svaki drugi list u svakoj od europskih država: gdje su danas mislioci i pisci stature Jean-Paul Sartrea, Michela Foucaulta ili Raymonda Arona? Kamo su nestali intelektualci? Zašto šute baš sada kad (intelektualni) "kler" ima mogućnost utjecaja kao nikad prije?

I kad se baš od intelektualaca očekuje, s obzirom na višak problema i manjak odgovora, na težinu situacije i lakoću reakcija, da budu savjest i mudrost svoga vremena, kao što je to elitni dio inteligencije bio tijekom velikih povijesnih iskušenja. Pred jednim od (naj)težih humanitarnih – naravno, i političkih – problema s kojima se naš kontinent suočava nakon rušenja Berlinskoga zida, politička vlast još nije uspjela izbrojiti koliko krava ima zubi; i dalje putuje poput Martina u Bruxelles i Martina iz Bruxellesa, trati vrijeme na skolastičke debate o moralnoj nužnosti pomaganja ugroženima u nevolji, o gospodarskim prednostima dolaska mlade i školovane "radne snage" i o političkim opasnostima "infiltracije" islama. Oko drame Europe, u što se svakim danom sve više pretvara izbjeglička drama, politički vođe kruže i dalje kao mačka oko vruće kaše, demonstrirajući svaki put novu neodlučnost umjesto pravih državničkih odluka. Umjesto da im ne daju spavati, intelektualci i sami spavaju i tako, htjeli-ne htjeli, amenuju jednu nedomišljenu politiku, koja je već napravila toliko štete da opterećuje ostatke ostataka intelektualne i političke savjesti.

Svi se slažu da je vrijeme krize idealno vrijeme za misleće ljude. Zašto onda šute i ne koriste priliku? Fiozof Andre Glucksmann hrabri neodlučne kolege: "Svatko se jednom nađe sam sa svojim mišljenjem." Tko će danas preuzeti ulogu pape Wojtyle i ponoviti Kristove riječi: "Nemajte straha"! Je li strah uopće posrijedi? Ili je posrijedi bijeg intelektualca od odgovornosti? Šuteći pred novim zidovima u Europi i pred plačem djece i vapajima odraslih, kao što je jučer šutnjom pratila kako Grča pada na koljena, i kao što je šutjela pred drugim dramatičnim posljedicama "divljega kapitalizma", intelektualna elita djeluje objektivno kao saveznik političkih vlasti; ne dovodi u sumnju njihovu politiku ni njihov (zaštićeni) položaj. Zahvaćena i sama izbjegličkim valom, ni Hrvatska ne pruža drukčiju sliku, ni s političke ni s intelektualne strane. To što je zemlja pred izborima samo pojačava naš dio problema intelektualne šutnje; sasvim izolirani slučajevi obećavajuće polemike (V. Zuppa-D. Lalić) ili koja vrijedna knjiga ("Hrvatska i ljevica" A. Vujića) davali su kratkotrajnu nadu da bi mogle zapaliti intelektualni žar. Nisu, međutim, uspjele pokrenuti intelektualnu i političku javnost da se pridruži javnoj debati o bitnim političkim pitanjima vremena i društva u suočavanju s nekim novim izazovima i starim demonima. Gleda li se što su sve intelektualci činili prije nego što je nova, iracionalna jurnjava na glasove započela, nije realno očekivati da će, kad jurnjava jednom završi, zauzeti svoje mjesto racioanlnog, neovisnog i nepristranog kritičkoga mišljenja. Tad će se moći bolje vidjeti ono što se i sada čini evidentnim – da je "brbljavi intelektualac" (C. Milosz) otišao s 20. stoljećem i da je i u hrvatskome slučaju u novome mileniju na njegovu mjestu nastupio "šutljivi intelektualac"!

Današnja šutnja nije šutnja iz 80-ih godina, kad se političko vodstvo, s nekim izuzecima, plašilo onoga što je bilo na horizontu, bez pravoga odgovora na prijetnje, i bez prave volje da se na njih odgovarajuće odgovori, kad su politizirani intelektualci izvan vlasti, s podrškom značajnoga dijela javnosti, pripremali svoje odgovore za dolazeće vrijeme izazova i odluke. U toj su se šutnji miješale memorija na godine represije i nada da je s represijom (uskoro) gotovo. Stradanja hrvatske intelektualne elite poslije sloma Hrvatskoga proljeća nisu mogla proći bez posljedica, ne samo na individualnu sudbinu nego i na kolektivno pamćenje. Poslije 71., vlasti su u progonu nacionalista zaposlile ideološke komisije i aktivirale Bijele knjige, što je sužavalo prostor kritičkoga mišljenja, koje je ionako bilo podložna ideološkim prosudbama. Radi ravnoteže, da zaštiti i taj bok od kritike i kritičara a politički govor zadrže pod kontrolom, gasile su tribine (Korčulanska ljetna škola) i časopise (Praxis) koje su ugrožavale vlast s drugih pozicija. Kritički je govor doživio drugu redukciju poslije 91, kad su se na udaru nalazili - bez regularnih sudskih zabrana - intelektualci s etiketom Jugoslavena i "komunjara".

Kad etikete dođu do izražaja, one su obično jače od argumenata. U tadašnjoj šutnji bilo je i straha i nade. Danas šutnja niče ili na oportunizmu, sigurno i na pamćenju: nijedna od velikih ideologija na našemu prostoru, ni komunizam koji je to činio silom ni kršćanstvo koje je to radilo uvjerevanjem, nije pogodovala razvijanju kritičkoga mišljenja. Možda to objašnjava hrvatski dio intelektualne šutnje, fenomena koji se događa na širem europskome planu. Rezultati istraživanja o (ne)znanju naše omladine proširuje ugao gledanja i na škole i na sustav obrazovanja: opomena je zasad besplatna, sutra može postati skupa ne shvati li se ozbiljno.

Bez intelektualne podrške ne vidi se uopće da (li) Europa politički postoji (osim Angele Merkel, dok i nju ne ušutka njena vlastita opozicija) ni što će s njome biti sutra. Za Europljane, ako takva kategorija (još) postoji, teško da može biti većeg izazova od vlastite budućnosti. Intelektualce iz takve odgovornosti za sudbinu Europe ništa i nitko ne može izuzeti, pa ni oni sami kad bi to i htjeli. Bježi li inteligencija od odgovornosti za društvo (država ionako pripada u zonu politike) i u šutnji pronalaze sigurnost, što je, kao intelektualnu bolest oportunizma, dijagnosticirao svojedobno veliki pisac Ivo Andrić, ne isključujući, vjerojatno, ni sebe samoga iz takvog (nezdravog) stanja? Ili stvarno ni ona ne zna odgovore, niti ima dovoljno intelektualnog i političkog potencijala da ih cjelovitije formulira?

Dok politika opet proizvodi zbunjene građane koji se teško snalaze između realnosti europskih podjela i snova o ujedinjenoj Europi, dok u društvu i dalje vlada malodušje, neznanje, svakojaka izdanja fobija i izama, tipično za stanje između starih, srušenih vrijednosti i novog, još nepotvrđenog vrijednosnog sustava, dok gospodarstvo nikako da se popne na zelenu granu da mladi u njemu mogu vidjeti sigurnu budućnost, otvara se širok prostor za intelektualnu "kontravlast" da u toj praznini nađe sebi mjesto. Ne da intelektualci zamijeni političare i umjesto njih vode državu, nemaju za to nikakav mandat, vjerojatno ni takve sposobnosti (zar su s Ciceronom i Demostenom stari Rim i Atena rješavali svoje probleme?), nego da pokrenu raspravu i ožive politički život, da mu dadu izgubljeni smisao. Da vrate nadu u solidarnu Europu i u učinkovitu demokraciju. A prave reakcije nema ni s te strane. Istina, neki novi Sartrei, poput Michela Onfraya (filozofa, također) traže opravdanje za šutnju: "Odsad, kad govoriš narodu, ti su populist, kad govoriš o demokraciji, ti si demagog, kad govoriš o suverenitetu, ti si fašist." Nije sasvim netočno da je u vrijeme šutnje još teže govoriti. Može li to pravdati novu šutnju? Ali, Francuska danas nema novog Sartrea, novog Faucaulta ni novog Arona; epigoni su i tu slabiji od uzora.

Panika zbog intelektualne šutnje u okolnostima raznovrsnih drama koje traže pametan govor i temeljitu raspravu potencira se u zemlji koja je ne tako davno proslavila prvo stoljeće od ulaska intelektualaca u javni život. To šutnji daje dodatne dimenzije ozbiljnosti, pa i dramatičnosti. Jer šute djeca čiji su roditelji govorili kad je javni govor, osim znanja, zahtijevao i građansku hrabrost. U složenoj "aferi Dreyfus" s kraja 19. stoljeća, političko-špijunskoj manipulaciji u kojoj je jedan nedužni časnik spašen doživotnoga zatvora zahvaljujući javnoj pobuni intelektualno-književne elite koju je predvodio pisac Emile Zola, rođen je pojam (javnog) intelektualca. Stavove, koje su dotad izražavali kroz svoje knjige, tad su izrazili jednim manifestom koji su potpisali kao "intelektualci" i dali mu novo opravdanje: "I intelektualci su građani, imaju se pravo izjašnjavati o javnim stvarima." Što bi danas učinio Zola, bi li opet pred izazovima epohe pero umočio u tintu i napisao novi "J'accuse"? Prilike su barem u jednom drukčije – ne bi morao bježati iz zemlje da se spasi zatvora. Za takvu gestu neslaganja ili pobune ne treba više posebna hrabrost, ili čak nikakva hrabrost. Režimi koji su zatvarali zbog mišljenja i sto godina poslije Zolina "Optužujem" nisu više na životu.

U prvome stoljeću postojanja intelektulci su mogli oblačiti četiri različita odijela: mogli su biti angažirani pisci i filozofi, zauzimati političku stranu, djelovati i boriti se, praviti pritisak, na vlast i na javnost; mogli su biti kurtizani, prilagođavati se vlastima, da ne bi živjeli u siromaštvu i nesigurnosti; mogli su biti ideolozi, misliti epohu i konkurirati vlastima; mogli su, na kraju, biti pamfletisti, s nešto popularnosti i s mnogo briga. S povijesnim promjenama s kraja prošloga stoljeća, ta su odijela uglavnom stavljena u ormar: angažirani su intelektualci uglavnom odustali od angažmana, još jedino Slavoj Žižek vjeruje da filozofi mogu promijeniti svijet, dok se Thomas Piketty, kao najveći kritičar vladajućeg kapitalizma, zadovoljava time da ga samo objašnjava; kurtizani nisu izgubili smisao postojanja, ali ih ometa to što se ne zna tko je kome kurtizan, intelektualci vlastima ili vlasti intelektualcima; ideolozi u novome jednoumlju nemaju što misliti, a pamfletisti nemaju više kome pisati. Tako se jedan elitni, utjecajni sloj društva našao u novoj situaciji da više ne misli globalno nego djeluje lokalno. Model integralnog intelektualca iz 20. stoljeća, koji je kritički mislio društvo, bio u stanju zastupati društveni projekt, konzervativni, liberalni, socijalistički, komunistički i fašistički, povukao se u korist stručnjaka specijalista koji nemaju pretenzija misliti cjelinu, nego samo "svoje" dijelove. Intelektualci su gubili nekadašnju relevantnost onako kako su s povijesne pozornice silazili politički sustavi koje su oni konstruirali i branili. Mjesto intelektualca zauzeo je stručnjak, umjesto idejama barata se brojkama, slika je istisnula knjigu. Na vagi javne važnosti, intelektualcima su mjere sve manje težine. Doda li se tome da su novi mediji, napose televizija, nametnule svoja dijetna pravila, od nekadašnjeg antičkog intelektualca nije ostalo mnogo. Filozof Marcel Gauchet žali se da mu je postalo nepodnošljivo da od jutra do večeri gleda ekonomiste i sluša (njihove) brojke. Puno ljudi, malo ideja, što bi rekao Milan Kundera.

Intelektualna ljevica pretrpjela je padom komunizma veću štetu, doživjela isto što je intelektualna desnica doživjela poslije pada fašizma – da mora putovati u Canossu, da iskupi svoje grijehe, bilo zato što je sudjelovala u stvaranju "novog poretka" u Europi, bilo zato što mu se nije opirala. Kako je više sanjala o pravdi i pravednosti, a zašutjela pred pojavama svih vrsta novih nepravdi na koje su pristale i lijeve vlasti, lijeva je inteligencija samoj sebi izmicala tepih po kojem se prije toga nadmoćno kretala. S opterećenjem komunizma i njegova povijesnog neuspjeha, s kompleksom staljinizma i njegovih zločina koje nije na vrijeme i do kraja raščistila, intelektualna se ljevica povukla a da nije dala ni kritiku vlastite prošlosti, ni novi projekt društva, politike, demokracije, gospodarstva... Prepustila je bez nove borbe inicijativu konkurenciji – liberalima, neoliberalima, konzervativcima, nacionalistima, populistima... Oni su, kako "Le Monde" zaključuje s puno prava, dominantniji u javnosti u kojoj je tradicionalno dominirala ljevica. Izgubila je onaj jezičac na intelektualnoj vagi koji bi se aktivirao u njenu korist kad je trebalo zaštititi one koji se sami nisu bili u stanju zaštititi.

Ljevica je izgubila svoj privilegirani teren intelektualnog djelovanja u korist slabijih i žrtava, a desnica nije dobila osobitu volju da ga ona popuni; na praznome prostoru na kojem je nekad stanovala diskreditirana revolucija, a umjesto slobode vladao teror, ostale su mnoge krhotine koje opominju (kao što, na svoj način, opominju tragovi desnoga totalitarizma). Intelektualna i politička desnica mogu doći u neprilike čim iscrpe liberalni i nacionalni potencijal; prvi se još održava na životu zato što politička ljevica ne uspijeva formulirati svoju alternativu, a drugoj prijeti ozbiljniji nacionalistički udar zdesna, koji će je suočiti s izborom budućeg partnera za vladanje. Nekadašnji pristaša Che Guevarine gerile, a danas obožavatelj De Gaulleova republikanizma, filozof Regis Debray, u povodu šutnje intelektualaca podsjeća da se na Zapadu sve događa u ciklusima nade i da su ciklusi sve kraći: kršćanstvo daje nadu 20 stoljeća, scijentizam dva stoljeća, socijalizam manje od jednoga stoljeća, a europeizam ni pola stoljeća. Poslije svega, rezultat nije ružičast – strah bez nade!

"Prvi put nema ništa poslije, ni na nebu ni na zemlji. Tržište terorizira državu, Europa ne rađa Europljane, a nacionalni interesi udaljavaju Europu od koncepcije koju je Kant zastupao – univerzalne, kozmopolitske države".

Za povjesničare se kaže da svijet gledaju kroz retrovizor. Utoliko je moguće relativizirati prognozu jednog od najviđenijih francuskih povjesničara (Pierre Nora) kad kaže da je društvo sutrašnjice "društvo bez ideja". A moguće ga je, s obzirom na sve, shvatiti krajnje ozbiljno: šutnja može izražavati zabrinutost. I nedostatak odgovora.

VIDEO
Zadrani veslali i snimali se dronom, ostali u šoku kada su vidjeli što je ispod njih
Ranoranilac ili noćna ptica?
Noćna sova - Kako večernji tip ljudi preživljava u jutarnjem svijetu?
  • funkipuppi:

    Intelektualni kler nema pristupa medijima. Stvar je jako jednostavna: Racun treba ispostaviti onima koji su krizu zapoceli a oni ne samo da ga ne zele primiti nego ne dozvoljavaju ni da ih neko optuzi za to da su odgovorni.

  • bijela_hrvatska:

    Recimo to jednostavno: intelektualni kler (bar onaj katolički) boji se pape Franje. S jedne strane poziva nas se da budemo prema svima milosrdni Samaritanci, a s druge strane znamo i da trebamo braniti svoj dom i narod, svoju kulturu, vjeru, ... prikaži još! obitelji... Nije jednostavno...

  • Avatar Idler 3
    Idler 3:

    Svak imalo "intelektualan" shvaća ozbiljnost situacije. Pitanje je sam želi li itko slušat i more li uopće čut "intelektualne" pored nazovi-lijevih političara od čijeg kreštanja pucaju bubnjići....a izravni su krivci za ovo kaj se dogaja !!!