I prvo slovensko predsjedanje Europskom unijom 2008. godine, u vrijeme prvog premijerskog mandata Janeza Janše, počelo je velikim skandalom. Afera Washingtonska depeša izbila je nakon što je ljubljanski Dnevnik objavio zapisnik washingtonskog sastanka visokih slovenskih i američkih diplomata koji je pokazao da je Slovenija uoči preuzimanja europskog predsjedanja servilno dobivala upute od američke strane u vezi sa slovenskim predsjedanjem Unijom.
Ta je afera prouzročila veliku štetu Sloveniji i njenom ugledu u svijetu i EU. Zapisnik povjerljivog sastanka u Washingtonu sugerirao je da je slovenskom diplomacijom uoči preuzimanja predsjedanja Unijom upravljala američka diplomacija, svjedočeći o podređenosti i nezrelosti slovenske politike. Ključna zadaća koju je slovenska delegacija dobila na tom sastanku odnosila se na postupanje u pogledu skorog proglašenja neovisnosti Kosova. Slovenija se obvezala da će prva od europskih zemalja priznati neovisnost Kosova, što se nakon nekoliko tjedana i dogodilo. Afera je na šokantan način razotkrila kako u slučaju zemalja tzv. nove Europe funkcionira famozno transatlantsko partnerstvo koje se svodi na američki diktat.
I kao što je afera Washingtonska depeša ugrozila prvo slovensko predsjedanje Unijom, tako će sada Janšin non-paper o “dovršetku raspada Jugoslavije”, u kojem kontroverzni slovenski premijer predlaže prekrajanje granica niza balkanskih zemalja, ugroziti i upropastiti šestomjesečno slovensko predsjedanje Vijećem EU koje počinje 1. srpnja. Je li moguće da je Janša postao toliko iracionalan da se odlučio na takav način kockati s ugledom Slovenije u Europi i na Balkanu? Tome se mogu čuditi samo oni koji nisu pratili tri desetljeća dugu karijeru kontroverznog slovenskog političara, a osobito Janšin radikalan zaokret posljednjih nekoliko godina.
Ideja o novoj podjeli balkanskih zemalja po etničkim granicama, a izvorno je riječ o morbidnoj ideji Slobodana Miloševića i Dobrice Ćosića, solidno se uklapa u zadnju fazu Janšina političkog djelovanja i militantnog, etničkog nacionalizma, što ga već nekoliko godina propagira u Sloveniji. Janša time balkansku regiju vraća na početak 1990-ih, a Sloveniju u balkanski politički prostor, iz kojeg je ona, zahvaljujući mudroj politici svog tadašnjeg političkog vodstva, ubrzo nakon okončanja kratkotrajnog sukoba s JNA u lipnju 1991., uspješno pobjegla, okrenuvši se Europi. Pritom ignorira najvažniju lekciju koju su balkanski narodi, plaćajući visoku cijenu u ljudskim životima i razaranju naučili 1990-ih – granice na Balkanu nije moguće mijenjati bez krvi, zbog čega je načelo o nepovredivosti postojećih republičkih granica koje je još početkom 1990-ih potvrdila i Badinterova komisija ugrađeno u temelje krhkog balkanskog mira nakon krvavih ratova u tom desetljeću. To je načelo prije nekoliko godina prvi put poslije rata dovedeno u pitanje na inicijativu srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića i tadašnjeg kosovskog predsjednika Hashima Thaçija, i to zahvaljujući nepromišljenosti tadašnje šefice europske diplomacije Federice Mogherini, koja je dopustila otvaranje te Pandorine kutije, sve dok raspravu nije presjekla iskusna njemačka kancelarka Merkel koja je itekako svjesna kakva se opasnost krije iza otvaranja rasprave o trgovini teritorijem na Balkanu.
Priču o Janšinu non-paperu, kako se u diplomatskom žargonu naziva neslužbeni dokument u kojem se iznose prijedlozi koje tek treba raspraviti, prvi je objavio jedan bosanskohercegovački portal koji je navodno povezan s tamošnjom obavještajnom zajednicom, što je pobudilo sumnje u vjerodostojnost priče o non-paperu. Međutim, vjerojatno nikad nećemo dobiti precizan odgovor na pitanje o autorstvu kontroverznog dokumenta, s obzirom na to da je po definiciji riječ o neformalnom i nepotpisanom papiru koji službeno ne postoji. Zbog toga Janša može negirati da je predsjedniku Europskog vijeća Charlesu Michelu predao bilo kakav non-paper, tvrdeći da se posljednjih mjeseci s njim nije susretao, iako je non-paper drugim kanalima mogao stići do Michela. Sve ostalo upućuje na to da je dokument nastao u Janšinoj režiji.
U non-paperu se oživljava plan Vučić – Thaçi i predlaže promjena granica Srbije i Kosova, a igrajući se velikog stratega, Janša se ne zaustavlja samo na razgraničenju Srba i Albanaca, nego predlaže i odcjepljenje Republike Srpske i njezino pripajanje Srbiji, kao i priključenje zapadne Hercegovine Hrvatskoj, ali i pripajanje dijelova Crne Gore i Sjeverne Makedonije Albaniji, dok bi preostala bošnjačka država dobila izlaz na more. Očekivano, non-paper je izazvao burne reakcije u Sarajevu. I da stvar bude ozbiljnija, istodobno je u Sarajevu objavljena informacija da je tijekom nedavnog susreta slovenskog predsjednika s članovima tročlanog predsjedništva BiH u Sarajevu Borut Pahor zatečene domaćine upitao mogu li se oni u BiH “mirno razići”, tvrdeći da se u Europi sve više govori o “dovršetku raspada Jugoslavije”, što je javno potvrdio Željko Komšić, hrvatski član Predsjedništva BiH.
Teško je povjerovati u Pahorovo kratko povijesno pamćenje. Malo je vjerojatno da je i on mogao pomisliti da se o toj temi može mirno raspravljati u BiH, zemlji koja je zbog istog pitanja preživjela najkrvaviji rat na tlu Europe poslije Drugog svjetskog rata. Riječ je o iznimno opasnoj ideji, pogotovo u BiH. Ideja pripajanja manjinskih naroda matičnim državama i time novog prekrajanja balkanskih granica u ovom trenutku koristi samo Vučiću, mađarskom premijeru Viktoru Orbánu i ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, koji već dulje vrijeme aktivno radi na stvaranju nove zone nestabilnosti na pragu EU. Janša je u ovom slučaju najvjerojatnije samo njihov podizvođač.
Situacija predstavlja ozbiljan izazov i za Hrvatsku. U Sarajevu tvrde da Janšin non-paper podržava i RH. S druge strane, znamo da je Slovenija, uz Mađarsku, Bugarsku, Grčku i Cipar, podržala nedavni hrvatski non-paper o potrebi promjene izbornog zakonodavstva BiH. Komšić je iskoristio tu situaciju kako bi Uniji uputio svoj non-paper u kojem oštro osuđuje miješanje Hrvatske i Srbije u unutrašnja pitanja BiH, ali i kritizira ponašanje EU u BiH. Jasno je, naime, da će Janšin non-paper, iako ga hrvatski šef diplomacije Gordan Grlić Radman naziva fantomskim, biti vješto iskorišten za kompromitaciju hrvatskog non-papera. Hrvatska se zato mora nedvosmisleno ograditi od Janšina ispada.
za međunarodni sud su važnija prava jednog Židova i jednog Cigana u BiH nego prava jednog autohtonoga naroda, Hrvata, koji su najveće žrtve, srpskih agresora, islamističke milicije Alije Izetbegovića, arapskih terorista koje su muslimani doveli da se bore za islamističkii kalifat i međunarodnih plaćenika poslije rata od britanskoga lupeža Paddya Ashdowna, austrijskog plaćenika Petritscha koji je opljačkao Hrvatima Hercegovačku banku i nikom ništa. Hrvatska je stalno izložena prijetnjama, ucjenama, lažnim suđenjima, zloporabom međunarodnog suda za ratne zločine sve s ciljem ušutkavanja zahtjeva za poštovanje međunarodnih sporazuma.