Da jedna nepravda rađa drugu, ne treba previše tumačiti. Pokazalo se to vrlo brzo na primjeru epidemioloških mjera za misna slavlja. Naime, nakon što je donesena posve nelogična linearna odluka da na misama, bez obzira na veličinu crkvenog prostora, može sudjelovati 25 vjernika, Crkva se našla zapljusnuta bijesom dijela javnosti nakon što su civilne vlasti odlučile tu odluku “korigirati” za Badnjak i Božić te dopustiti da broj vjernika na polnoćkama i božićnim misama bude veći od tih propisanih 25. Samo na Božić i Badnjak, da ne bude zabune. I to sedam četvornih metara za jednu osobu. U svakoj drugoj klupi. To otprilike znači da na 70 četvornih metara stane 10 ljudi, na 150 kvadrata 20 i tako dalje. Nije baš neki “privilegij”, ali hajde, utjeha je za one župe s velikim crkvama u kojima će ipak moći biti više vjernika nego dosad. Ta odluka Kriznog stožera izazvala je neviđenu bujicu mržnje i bijesa prema Crkvi.
Od ozbiljnih prijetnji o paljenju crkava i ubijanju vjernika do nebuloznih izjava nekih likova da nisu htjeli svojim Facebook statusima vrijeđati vjernike, nego samo Crkvu. To je, otprilike, kao da vam kažu: “Nisam vrijeđao tebe, nego sam samo rekao da je tvoja mama kurva.” Još gore od toga je što se takvim izjavama daje medijski prostor i reklamira se njihove protagoniste kao tobožnje pobunjenike protiv mainstream mišljenja, gotovo heroje vremena u kojemu živimo, a radi se, zapravo, o neznalicama za koje je pitanje jesu li u životu kročili u crkvu, a ne samo u ovo pandemijsko vrijeme, koje ih jako žulja.
>> VIDEO Župnik slavi misu u kapelici, a vjernici je prate u grijanim autobusima ispred nje
Crkva je od početka pandemije i prvoga vala pokazala krajnju susretljivost prema odredbama civilnih vlasti. Biskupi su prihvatili i ono što nije bilo nužno pa su crkve pred Uskrs ostale zatvorene i bez vjernika, a vjernici bez sakramenata ispovijedi i euharistije. Očigledno je da crkvene vlasti nisu htjele da se to dogodi i u drugome valu pa su poslale jasnu poruku vlastima da neće zatvarati crkve vjernicima, ali da će se pridržavati svega ostaloga što im se propiše. Tako misno slavlje izgleda ovako: 25 vjernika je u crkvi, svi na ulazu dezinficiraju ruke, sjede na propisanom razmaku, imaju maske na licu, ne pružaju si znak mira, tj. uopće se fizički tijekom mise ne dodiruju, a svećenik prije pričesti dezinficira ruke, stavlja masku i dijeli pričest isključivo na ruku. Ako to netko zna, onda mu samo kratka pamet može dopustiti da crkvu uspoređuje s kafićem ili restoranom.
Nitko ne kaže da kafići ili restorani moraju biti zatvoreni, odnosno da možda ne mogu raditi po nekim posebnim pravilima i mjerama, ali crkve i kafići nisu za usporedbu. Dakako, onaj tko rado visi u kafiću, a nikad ne zalazi u crkvu osjeća da su mu zakinuta sva prava na svijetu i u Crkvi vidi krivca za to. No vjernici su ljudi koji idu i u crkve i u kafiće pa su jednako zakinuti za sve što i ostali građani, a u crkvama se moraju pridržavati pravila koja su na snazi. Koliki su se samo posmrzavali za ovogodišnjih adventskih zornica, ako bi zakasnili u crkvu i ostali ispred nje, ali njih zapjenjeni revolucionari ne broje.
Odnosno, čak ih ne vide i ne žele vidjeti, a to su njihovu susjedi, kolege s posla, prijatelji, rodbina. Koji ne tulumare po crkvama, kako lupetaju kojekakvi bukači po Facebooku, nego vrlo disciplinirano sudjeluju u vjerskom obredu. Koji pak ne služi za “duhovnu relaksaciju”, tj. traženje “duhovnog mira”, kako su se nespretno izrazili članovi Kriznog stožera, nego je u životu svakog vjernika, bio on katolik, pravoslavac, protestant, musliman, Židov ili bilo koje druge vjere, jedan od stupova života. Tako se na polnoćkama neće “duhovno gimnasticirati” nego sudjelovati u otajstvu, misteriju.
Ne mora to svatko ni u detalje znati ni razumjeti, ali nema prava pozivati na javni linč. S druge strane i Crkvi tj. crkvenim vlastima dobro je znati da ih dobar dio javnosti doživljava kao privilegiranu elitu. To je druga strana ove medalje i Crkva treba biti svjesna da joj na naplatu dolaze sva slizavanja s vlašću i moćnicima, tj. svaki odmak od evanđeoske autentičnosti. Skromnoj, poniznoj i siromašnoj Crkvi, koju zagovara papa Franjo, etikete bi se teško lijepile. A i njezinim neprijateljima preostajalo bi manje kamenja u rukama.
Kada će crkvene vlasti reci koliko novaca dobiju svake godine od države na razne načine? I kako ga troše, na što? Gdje su računi? Jel ih sram što se ti novci uzimaju i od onih koji ne koriste njihove usluge?