Hrvatski pjesnik Antun Branko Šimić umro je prije devedeset jednu godinu, ali njegov život i djelo još uvijek izazivaju nedoumice i suprotstavljena tumačenja.
Za mnoge je A. B. Šimić, autor stiha “Pjesnici su čuđenje u svijetu”, jedan od dva, tri ponajbolja hrvatska pjesnika, iako mu je za kratkog života (umro je u dvadeset sedmoj godini) objavljena samo jedna zbirka poezije, znamenita “Preobraženja” koja je 1920. godine posvetio fatalnoj učiteljici i socijalnoj radnici Tatjani Marinić.
Ovih se dana u knjižarama pojavio još jedan u nizu izbora iz Šimićeva djela nazvan “Svirač ili preobraženje glasova” u izdanju Stajer grafa. Za njega je zaslužan Tomislav Sabljak, književnik i voditelj Odsjeka za povijest hrvatske književnosti HAZU koji je prvi tekst o Šimiću objavio prije više od šezdeset godina.
U prostorijama Odsjeka koji je smješten u starom zdanju Akademije u Opatičkoj ulici uz znamenitu Ilirsku dvoranu čuva se Šimićev portret, rad Anke Krizmanić iz 1918. godine. Zanimljivo je da HAZU nema nijednu originalnu Šimićevu fotografiju, nego tek nekoliko piščevih pisama i razglednica koje je ovaj uputio književniku i prijatelju Draganu Težaku, a koji su u posjed Akademije došli zahvaljujući Težakovoj darovnici.
U knjigama o Šimiću, koje za hrvatske prilike izlaze relativno često, ponavljaju se samo tri književnikove fotografije, poznati portret koji su kasnije interpretirali hrvatski slikari, pa i nedavno Dimitrije Popović, fotografija na kojoj mladi Šimić svira flautu i fotografija iz vinkovačkih gimnazijskih klupa.
Nema obiteljskih fotografija iz albuma brojne hercegovačke obitelji Šimić, nema fotografija na kojoj je pjesnik sa svojom velikom ljubavi Tatjanom Marinić, ni fotografija s bratom Stanislavom koji je u osjetljivom vremenu iza Drugog svjetskog rata skrbio za Šimićevu ostavštinu, a i sam se bavio književnošću.
I Stanislav Šimić bio je okupiran pitanjem zašto je rođeni ikavac A. B. Šimić pisao na ekavici, a to je pitanje koje intrigira generacije hrvatskih književnih povjesničara, ali i obične ljubitelje poezije.
– Stanislav Šimić govorio je u proljeće 1959. godine Daliboru Cvitanu i meni, koji smo ga vrlo često pratili do Iličkog placa u kasnim noćnim satima, da će u “Sabranim djelima” A. B. Šimića, koja je pripremao za tisak, objaviti “bombu”, cedulju, komadić papira na kojem se A. B. Šimić odriče ekavice.
Kada su izašla “Sabrana djela” u redakciji Stanislava Šimića, nikakve bilješke o tome i nikakva dokumenta o tome nije bilo. Stanislav Šimić umro je iste godine kada su izašla i “Sabrana djela”.
A hipotetička izjava o dokumentu, ostala je i dalje kao predmet nagađanja sve do danas – piše Sabljak u svom izboru u koji je uz Šimićevu poeziju uvrstio i Šimićevu prozu, ali ne i ulomak erotske tematike iz njegova nenapisana romana.
– A. B. Šimić je značajan po dvije stvari. Prvo, on literaturi ne odriče nacionalnost. Pače, po njemu “u umjetnosti se mora očitovati nacionalnost, jer se u umjetnosti očituje duša umjetnika”. Drugo, A. B. Šimić poriče staroj ljepoti svaku životnu snagu, jer se jednostavno pretvorila u konvenciju.
No, A. B. Šimić našao je poticaj u rađanju jedne nove ekspresionističke konvencije o antiljepoti kao novom pojmu, suprotstavljenom idealu vječne ljepote – piše Sabljak i ističe da su Šimićeva “Preobraženja”, premda tiskana na ekavici, jedna od najhrvatskijih knjiga.
– Je li na njega kao na mladog i neobuzdanog pjesnika, koji je poput bugarčice upijao sve nove literarne tendencije utjecao unitaristički poziv Jovana Skerlića iz 1913. o stvaranju jedinstvene jugoslavenske književnosti i jedinstvenog jugoslavenskog jezika ili pak jugoslavenska nacionalistička grupa oko “Književnog juga” u Zagrebu (Andrić, Čorović, Mašić, Crnjanski), teško je sada reći.
Najbanalniji primjer govori, kako je i sâm bio nedosljedan, kada je prešao na ekavicu te pokrenuo časopis “Vijavica”, koji je trebao, da je bio pravi ekavac, nazvati “Vejavica”. Godine 1919. piše uopšte, da bi 1924. pisao uopće, ikavski smij postao je smjeh, a ne smeh – podcrtava Sabljak. Brojni su poznavatelji Šimićeva opusa isticali i da je na njegovu ekavštinu utjecala i Tatjana Marinić, aktivna pripadnica radničkog pokreta, članica Socijaldemokratske stranke koju je upoznao 1919. godine i s kojom je živio pred smrt u stanu u zagrebačkoj Opatovini 43.
U tom je stanu bilo i uredništvo časopisa “Književnik” koji je Šimić pokrenuo 1924. godine. Iz tog stana otišao je i na liječenje u bolnicu na Zelenom brijegu na Mirogojskoj cesti gdje je gotovo na samrtničkoj postelji u proljeće 1925. godine napisao pjesme “Smrtno sunce” i “Vraćanje suncu” i gdje je, prema navodima brata Stanislava, namjeravao napisati književni testament koji ili nije stigao napisati ili je, ako je napisan, netragom nestao, možda baš uz pomoć Tatjane Marinić.
Kada mu je umro prijatelj Ilija Glavota, potreseni Šimić 1916. piše “Rođen u Hercegovini, ne imađaše ništa hercegovačkoga, osim ljubavi za tu zemlju. Vitak, slabašan, blijeda, bjelkasta lica i očiju dubokih i zamišljenih. Ruke aristokratske, bijele i lijepe.
Ne isticaše se nikada i ne govoraše mnogo osim sa svojim najintimnijim prijateljima. I smijao se vrlo malo, ali se zato smiješio fino i bolesno, često vrlo ironično. Ponosan bijaše toliko, da nije od mnogih i mnogih htio primiti potpore. Umro je! Od čega? Glad je, vjerujte mi, glad je glavni uzrok.
Polazeći gimnaziju u Mostaru, nakon odlaska s Humca i Širokoga Brijega, moraše se sam za se skrbiti, jer mu bijahu kod kuće siromašni. Koliko li puta lutaše gladan mostarskim ulicama i sokacima, gladan, snužden i potišten.
Zimi ležaše u postelji kao mladi Haydn, jer nemađaše novaca da plati loženje peći. Ležaše, jer mišljaše da će tim i glad utišati”, piše Šimić i zaključuje: “Uništila ga je glad, okrutna, crna glad, jača od poezije, jača od života, jaka kao smrt”. I u prozi, imao je Šimić pjesnički iskaz.
A 1919. godine Šimić se u svom publicističkom aktivizmu dohvatio i Tina Ujevića.
“Jedan čovjek koji svaki dan sjedi u Kazališnoj kavani, jedan umjetnik, jedan čovjek s idejama, ukratko, jedna pojava koja visoko strši ponad jugoslavenske urođene osrednjosti, živi tragični život i čeka tragični svršetak”, piše Šimić o Ujeviću koji “ne može da štampa nijedne svoje knjige u zemlji u kojoj, naprimjer, to isto prije spomenuto piskaralo može da štampa već tri...
Gospodine Ujeviću, umjetniče, mislioče, nepopustljivi patniče, ja ne znam hoću li dočekati dok Vas Vaši suplemenici potpuno ubiju. Ali ako dočekam taj čas, ne ću nad vama roniti svoje suze s vašim suplemenicima.
Nego ću stisnutih usana pogledati hladnim pogledom preko jednog svršenog života, koji nije bio nedostojan da se dogodi”, piše Šimić 1919. godine ne znajući da će umrijeti čak trideset godina prije Tina.
Kao uporni pokretač književnih časopisa i djelatni prkosni publicist, Šimić nema iluzija o hrvatskom žurnalizmu tih dvadesetih godina prošlog stoljeća. A njegove opservacije objavljene u njegovu časopisu “Književnik” 1924. godine kao da su pisane danas.
“Novine su, mjesto da budu sveto zvanje, postale sredstvo stranaka, sredstvo je postala trgovina, kao i svi trgovački pothvati, i one su bez vjere i čestitosti. Svake su novine dućan u kojem se publici prodaju riječi onake boje kakva se njoj sviđa.
Da ima novina za grbavce, one bi jutrom i večerom dokazivale ljepotu, dobrotu i potrebu grbavaca. Novine se više ne štampaju da bistre mišljenje ljudima nego da im se ulaguju. Stoga će u skoro vrijeme sve novine biti kukavne, licemjerne, infamne, lažljive, zločinačke; one će uništavati ideje, sisteme, ljude, i upravo će od toga cvasti. Imat će pravo koje imaju sva imaginarna bića: činit će zlo, a nitko za to ne će biti odgovornik...
Napoleon je objasnio ovu moralnu, ili bolje rečeno, nemoralnu pojavu kazavši divnu riječ koja mu je pala na um dok je studirao konvent: Za kolektivna zločinstva ne odgovara nitko”, piše Šimić u tekstu koji kao da je pisan ovih prosinačkih dana 2016. godine.
“Ako novine izmisle nisku potvoru, izgovore se da im je javljena. Dođe li tko i potuži se, ispričaju se s najvećom slobodom. Budu li potjerane na sud, stanu se tužiti da im nije poslan ispravak; ali ako im ga dadnete, otklanjaju ga smijući se i govore o svom zločinstvu kao o sitnici.
Naposljetku se stanu rugati svojom žrtvom, ako onda dobije pravo. Budu li kažnjene, moraju li platiti previše globe, onda denunciraju tužitelja kao neprijatelja slobode, domovine, prosvjete...” piše Šimić i zaključuje “Napoleon je imao sasvim pravo što je pritiskao štampu.
Što se god više koncesija daje novinarima, to novine sve više zahtijevaju”, tvrdi Šimić koji žali da većina novina u Zagrebu bojkotira literaturu.
“Ja znam da u nas, osobito na hrvatskoj strani, nema mnogo ljudi koji se interesiraju za literaturu; mladost, glavna publika što čita, ili se benava rađa ili zaglupi po školama i poživotinji po političkim organizacijama.
Ali kao literarni listovi i na samoj hrvatskoj strani imaju nekoliko hiljada abonenata, onda nije moguće da i literarna publika ne bi našla čitača. Novine dakle drže svoje čitače za gluplje nego što jesu: iako novinari, treba pravedno priznati, imaju dosta razloga da preziru publiku koja ih čita.
Ovom istiskivanju literaturne rubrike iz novina kao što, dakle, ne može da bude razlog premali interes čitača, tako ne može da bude ni oskudica prostora u novinama: koliko se svaki dan štampa u njima stvari koje nemaju, kao većina ostalih, svrhu da ispune prazninu glava nego samo prazninu novina”, poentira Šimić svoju jadikovku o stanju našega žurnalizma.
A kada je pisao dnevničke zapise, koji su djelomično također našli mjesto u Sabljakovu izboru, Šimić je zapisivao mnoge velike istine.
“Vi me uvjeravate da ljudi negdje u dubljini sebe imaju uvijek svog malog crva. Ja u to ne vjerujem. Ja poznam samo velike crve koji negdje u dubljini sebe imaju svog malog čovjeka”, pisao je Šimić, intelektualac europskog ranga, avangardist i ekspresionist koji nije ni završio Gimnaziju jer se nije htio odreći uređivanja časopisa “Vijavica” što je prije stotinjak godina bilo nespojivo sa statusom gimnazijalca.
“Šta vide sada u meni u me zagledane oči moje vjerenice, šta zna o mojoj duši duša ovog bića koje se najdublje zagledalo u mene od svih meni shvatljivih bića, koje je najdublje zakoračalo u moju noć?, pitao se Šimić. I vjerojatno nikada nije dobio odgovor.
>> Kratka priča i Večernji list vole se javno već više od pola stoljeća
A zašto je pisao ekavicom? A zašto mi danas brinemo da se nijedan Srbin ne vrijedi, a to što se Hrvate vrijeđa na svakom koraku od m