Nakon što je obilježena 30. godišnjica pada Berlinskoga zida, obilježavaju se i 30. godišnjice takozvanih mekih revolucija koje su pomele komunističke režime u bivšem istočnoeuropskom sovjetskom bloku. Jedna od takvih revolucija, zapravo najpoznatija, jest Baršunasta revolucija koja je na kraju dovela do mirnog raspada Čehoslovačke i stvaranja dvije nove samostalne države – Češke i Slovačke.
Sve je počelo na jučerašnji dan 1989. godine, kad je Prag preplavila velika studentska povorka u povodu obilježavanja 50. godišnjice studentskih demonstracija protiv nacističke okupacije zemlje.
Skup je završio brutalnim obračunom policije sa studentima. Taj je obračun doveo do daljnjeg vala prosvjeda i štrajkova u cijeloj Čehoslovačkoj, da bi na kraju komunistički režim kapitulirao i predao vlast novoosnovanim strankama, i to vodećim strankama Čeha i Slovaka. U zemlji su počele reforme, tranzicija iz komunističke u tržišnu ekonomiju, da bi se na kraju Česi i Slovaci 1993. godine sporazumno razišli u dvije samostalne države, jer se nisu mogli dogovoriti oko upravljanja zajedničke države.
Mirne revolucije i slom komunističkih režima dogodile su se i u većini drugih tadašnjih država sovjetskoga bloka, osim u Rumunjskoj, u kojoj je komunistička vlast srušena u krvavoj pobuni, koja je na kraju završila uhićenjem i strijeljanjem po kratkom postupku dotadašnjeg neprikosnovenog rumunjskog komunističkog vođe Nicolaea Ceausescua i njegove supruge, sve pred TV kamerama u prosincu 1989. godine.
I u Bugarskoj je sukob prosvjednika s komunističkom policijom završio nasilno, ali je onda sve otišlo nepovratno po komuniste.
U Mađarskoj je sve prošlo mirno, i u Poljskoj, Istočnoj Njemačkoj, iz zagrljaja SSSR-a izašle su Estonija, Litva, Latvija, i većina tih zemalja drastično su se preobrazile, i danas su, trideset godina poslije, neprepoznatljive. No nisu sve uspjele još do kraja raščistiti sa svojom prošlošću, odnosno u prvom redu s ljudima koji su u komunizmu stasali i u demokraciji preuzeli poluge vlasti.
O tome najbolje svjedoče masovne demonstracije u Češkoj.
Češkim je građanima dosta i previše korupcije. Žele promjene na bolje. A tko je nositelj te korupcije? Upravo bivši komunisti koji su preuzeli poluge vlasti. I tako trideset godina poslije Češka ponovno vrije, i Slovačka, a sličnih smo se prosvjeda nagledali i u Mađarskoj (Orban!), Bugarskoj, Rumunjskoj, u Srbiji se već dulje prosvjeduje protiv Vučića, samo su u Hrvatskoj očito više manje svi zadovoljni sadašnjim stanjem i smjerom u kojemu Hrvatska ide.
Sjećate li se kad smo posljednji put u Hrvatskoj vidjeli slične masovne prosvjede? Jedan takav je bio za obranu Radija 101, a drugi krajem devedesetih onaj sindikalni. Sve poslije je smiješno išta nazvati ozbiljnim prosvjedima!
Nego, kad se spominje Baršunasta revolucija, pa uz nju i Vaclav Havel, prvi predsjednik Čehoslovačke nakon pada komunizma, a onda i Češke, često se čuje kako bi kod nas sve drukčije izgledalo da smo i mi imali Havela u to doba, i zašto se Jugoslavija nije mogla tako razdružiti, zašto smo morali ratovati...
Današnja obljetnica pada Vukovara najbolje nam govori da to u Jugoslaviji nije bilo moguće. Nevjerojatan je apsurd da su komunistički režimi više manje mirno ili nakon kratkog vremena pobune pali u zemljama tvrdog sovjetskog komunizma, a da je najžešći otpor taj režim dao u Jugoslaviji koja je slovila kao liberalnija, koja je živjela svoj soft socijalizam.
Ključno je, međutim, da Titov režim nije riješio ključne probleme između Srba i Hrvata koji su ključali još za vrijeme Austro-Ugarske, a onda su posebno razbuktani ulaskom u zajedničku državu 1918. godine, što je dovelo do krvavog sukoba u Drugome svjetskom ratu, da bi nakon njega sve bilo zaleđeno Titovom pobjedom u ratu i sintagmom “bratstva i jedinstva”.
Titova je smrt to “bratstvo i jedinstvo” otoplila, i rezultat svega bio je novi krvavi rat. Hrvati su željeli svoju državu, a Srbi su i dalje željeli svoju Jugoslaviju koja je bila sinonim za Veliku Srbiju. Dalje znamo što je i kako bilo. U toj situaciji neki Havel ne da nije bio moguć, nego i bolje da ga nije bilo. Franjo Tuđman bio je prava osoba na pravom mjestu, da se dobije rat, i da ostvarimo san o samostalnoj državi. Tuđmanov pad počeo je 1995. godine, ali to je za neku drugu priliku.
Tridesetak godina poslije, i u Hrvatskoj imamo na vlasti i pri vlasti stasale u socijalizmu. Korupcija je svuda oko nas. Česima je dosta! A kad će Hrvatima?
