U Sloveniji, našoj najvažnijoj susjedi, ponovno je bilo burno. Ovih je dana, i to s predvidivim ishodom, okončan još jedan pokušaj slovenske lijevoliberalne opozicije da sruši desničarsku vladu Janeza Janše. Pokušaj je predvodio Karl Erjavec, veliki povratnik u slovensku politiku.
Pokazalo se da se iskusni Erjavec ovog puta preračunao. I sada se taj neuspjeh, očekivano, pretvorio u bumerang dovodeći u pitanje Erjavčevu poziciju u DeSUS-u, ali i sileći kompletnu opoziciju na preispitivanje međusobnih odnosa i dosadašnje opozicijske strategije, koja očito ne daje rezultate koje opozicijski čelnici priželjkuju. Erjavčev opozicijski neuspjeh donekle je učvrstio Janšinu manjinsku vladu, ali to ne znači da Janša može računati na mir na dulji rok.
Naime, iako se još nije slegla prašina od prošlog neuspjeha, protivnici aktualne slovenske vlade već pripremaju teren za sljedeći pokušaj rušenja kontroverznog premijera, koji je desničarenjem i radikalizmom skrenuo pozornost europske i svjetske javnosti na Sloveniju postavši jedan od simbola demokratske regresije u Europskoj uniji. Ekonomist Jože P. Damjan, koji je sa skupinom intelektualaca i bio inicijator posljednjeg opozicijskog neuspješnog pokušaja rušenja Janše, ali se u finišu projekta povukao u drugi plan prepustivši čelnu poziciju neuvjerljivom i kompromitiranom Erjavcu (što je i bio jedan od ključnih razloga opozicijskog neuspjeha), sada najavljuje osnivanje nove lijevo-liberalne stranke, za koju kaže da bi trebala zauzeti dominantnu poziciju u tom dijelu političkog spektra, u kojem je svoj prostor dosad tražilo nekoliko stranaka lijevog centra.
Osim slovenskih socijaldemokrata (SD), tu su i stranka bivšeg premijera Marjana Šareca (LMŠ), stranka bivše premijerke Alenke Bratušek (SAB), stranka bivšeg premijera Mire Cerara (SMC), koja je sada u koaliciji s Janšom i, dakako, Erjavčev DeSUS. A to pak znači da dojučerašnji politički saveznici postaju politički konkurenti, što je za Sloveniju posve uobičajeno. U Sloveniji, naime, za razliku od političke i stranačke stabilnosti u Hrvatskoj, u kojoj nijedna nova stranka nije uspjela dovesti u pitanje politički monopol HDZ-a i SDP-a, dviju glavnih stranaka, zbog stalne pojave novih stranaka vlada konstantna politička nestabilnost.
U Sloveniji se pretendenti za premijersku poziciju izmjenjuju kao na pokretnoj traci, a tamošnje biračko tijelo za naše prilike iznimno je volatilno. Promjene na čelu vlada i prijevremeni izbori kod naših zapadnih susjeda već godinama prije su pravilo nego iznimka, iako je u slovenskom parlamentarnom sustavu skoro nemoguće raspisati prijevremene izbore dok u parlamentu postoji i najmanja šansa za formiranje nove vlade. Slovenci se brzo rješavaju neuspješnih vlada.
Sjetimo se samo kako je potkraj 2011. zbog antisocijalne politike u vrijeme duboke ekonomske krize prije isteka mandata pala vlada Boruta Pahora, sadašnjeg slovenskog predsjednika, a onda je godinu i pol poslije pala i druga Janšina vlada, kojoj je zbog Janšine korupcijske afere izglasano “konstruktivno nepovjerenje”. Janšu je 2013. naslijedila malo poznata i politički neiskusna Alenka Bratušek, kadar ljubljanskog gradonačelnika Zorana Jankovića, koja se također nije dugo zadržala na premijerskoj poziciji nakon kontroverzne dokapitalizacije banaka, privatizacije javnih kompanija, ograničavanja prava na referendum i – što joj je i presudilo – političkog razlaza s Jankovićem.
Već sljedeće godine na čelo vlade dolazi politički neiskusni pravnik Miro Cerar, sin proslavljenog slovenskog gimnastičara, koji je obećao povratak visokih etičkih načela u slovensku politiku, a mandat mu je na kraju obilježila izbjeglička kriza i sramotna žilet-žica na granici, ali i arbitražna prijevara za koju je odgovorna upravo njegova vlada. Ni Cerar mandat nije odradio do kraja, a naslijedio ga je Marjan Šarec, još jedan novajlija u nacionalnoj politici, koji je zahvaljujući okupljanju anti-Janša bloka dobio priliku sastaviti vladu iako je njegova stranka na tadašnjim izborima osvojila samo 13 od ukupno 90 mandata u Državnom zboru.
I Šarecova vlada, koja će ostati upamćena po neuvjerljivom i neambicioznom mandatu, ostala je na vlasti tek nešto više od godinu dana, a naslijedila ju je sadašnja Janšina vlada. Zbog toga Janša ne može mirno spavati. Vojska njegovih sljedbenika ovih dana na društvenim mrežama ponovno pokreće kampanju protiv Aleksandra Čeferina, slovenskog čelnika UEFA-e, za kojeg se vjeruje da bi, u slučaju povratka u Sloveniju, mogao osnovati stranku i glatko pobijediti Janšu na sljedećim izborima, bez obzira na to hoće li ti izbori biti redoviti ili prijevremeni.
Dok Hrvati unatoč bezbrojnim razočaranjima i dalje imaju neograničeno povjerenje u stranke ne obazirući se previše na to tko je na stranačkim listama, Slovenci vjeruju pojedincima. Dok u Hrvatskoj pojedinci bez potpore snažnih stranaka nemaju previše izgleda na izborima, u Sloveniji su stranke papirnati projekti snažnih pojedinaca, koji ih osnivaju nekoliko tjedana ili mjeseci prije izbora, i to samo zbog izbora. I znimka je jedino Janšina nacionalistička Slovenska demokratska stranka, slovenski pandan HDZ-a, koja ima čvrstu strukturu i stabilno biračko tijelo, ali ni ona ne može računati na više od 20 ili najviše 25 posto glasova iako je i slovensko biračko tijelo tradicionalno, što se možda može objasniti Janšinim radikalizmom, ali i činjenicom da Katolička crkva u političkom i društvenom životu u Sloveniji igra bitno manju ulogu nego u Hrvatskoj.
I unatoč očitoj i permanentnoj političkoj nestabilnosti, Slovenija je ekonomski vrlo uspješna zemlja, pogotovo u usporedbi s Hrvatskom. Slovenija je prije velike gospodarske i financijske krize bila jedna od najuspješnijih tranzicijskih zemalja, a i danas je u samom vrhu. Financijska kriza snažno ju je pogodila u prvom trenutku, snažnije nego Hrvatsku, ali se Slovenija, unatoč većim financijskim dubiozama, brže oporavila. Kada je riječ o ekonomskoj politici, Slovenija i Hrvatska ne mogu biti različitije.
Slovenija je snažna izvozna ekonomija, koja počiva na industrijskoj proizvodnji, dok se hrvatsko gospodarstvo oslanja na potrošnju i turizam. Danas je “politički nestabilna” Slovenija s BDP-om od preko 38 tisuća dolara po stanovniku prestigla Španjolsku približivši se na korak do najbogatijih zapadnih zemalja, što je i bio zajednički cilj Slovenije i Hrvatske s kojim su krenule u osamostaljenje. Politički stabilna Hrvatska s tek nešto više od 27 tisuća dolara po stanovniku jako je daleko i od Slovenije i od bogatog svijeta, što onda nameće i pitanje koliko “politička nestabilnost” utječe na slovenski uspjeh, a koliko “stabilnost” pridonosi hrvatskom neuspjehu?
Od 12. veljače do 15. svibnja posjetite izložbu "Hrvatska svijetu"
Loš članak i loši komentari. Slovenija jeste ispred Hrvatske, ali ne više nego što je bila nakon osamostaljenja. Možda malo više. Zapravo je politička nestabilnost za ovakve države dobra jer se manje ukorjenjuje korupcija zbog česte smjene vlasti. Ne kažem da su slovenski političari bolji od naših, ali česta smjena je dobra za suzbijanje korupcije. Tako da je tzv. politička stabilnost za nas loša. Najbolje nam je bilo kada smo imali političku nestabilnost i kada dugo nismo imali Vladu (to je bilo oko Oreškovićeve Vlade). Slovenija je u Austrougarskoj, ali i prije bila dio njemačkog govornog područja dok smo mi bili dio ugarskog. To se ne može brzo promijeniti u mentalitetu. No, u ovome članku nedostaje jedna bitna činjenica. Slovenija je devedesetih bila znatno ispred Češke, Poljske i baltičkih država. Te države su razrješile s komunističkom prošlošću i napravile lustraciju, a Slovenija nije jednako kao ni HR. Zato Slovenija donekle živi na staroj slavi. Pred 30 godina je bila znatno ispred ovih država, a sada ju je pretekla Češka na debelo, Litva također, Estonija je tu negdje, a uskoro će ju preteći i Poljska. A mi grcamo tu gdje jesmo jer imamo komunističko pravosuđe, duopol stranaka koje su sljednice bivšeg sustava s velikom državnom potrošnjom, uhljebništvom, korupcijom, sucima bez znanja i morala. I to je to, što se čudimo. Ipak, ja sam optimističan na duge staze. Mi ćemo se početi izrazitije razvijati tamo negdje za 20-30 godina dok se djeca komunizma maknu s vlasti.