Je li Hrvatski sabor postao manje hrvatski, odnosno prosrpski, zato što je zastupnica SDSS-a u sabornici rekla “tačno” i “august”? Pa nije. Bi li on bio hrvatskiji da je ona umjesto toga rekla “točno” i “kolovoz”? Pa ne bi.
U godini punoj iskušenja kakva je 2020., četvrt stoljeća od završetka Domovinskog rata postavljati pitanje mogu li Hrvati podnijeti da Srpkinja u Saboru kaže “tačno” i “august” rasipanje je energije. Osim toga, njezin govor nije imao ni trunku provokacije, a Hrvati nisu blesav narod, naravno da bi odmah prepoznali da je ona željela provocirati i onda bi kontrareakcije bile razumljive.
Zastupnica Anja Šimpraga ispričala je svoju osobnu priču s istom konačnom porukom da je vrijeme da krenemo dalje i shvatimo da ne živimo više u ratu. Ta je poruka, zanimljivo, po smislu gotovo u dlaku ista kao ona Ante Gotovine koji je nakon oslobađajuće presude za dočeka u Zagrebu kazao da rat pripada povijesti i da se okrenemo budućnosti svi zajedno. U međuvremenu, jaku osobnu priču javnosti je prezentirao i Boris Milošević, još jedan Srbin iz SDSS-a, potpredsjednik Vlade, kojeg sada razapinju mnogi jer će biti na obilježavanju obljetnice Oluje u Kninu, a na meti je kako turbo Srba, tako i turbo Hrvata. Ne treba, naravno, priču Šimprage i Miloševića pretvarati u patetiku, ali samo slijepac ne vidi da je riječ o dosad neviđenim gestama. Uzvratit će i hrvatska strana na sličan način.
Hrvatski junak iz Domovinskog rata Tomo Medved, ministar branitelja i potpredsjednik Vlade, istina nije ispričao svoju životnu priču, no mnogima je poznato da je triput ranjen, da mu je doslovno na rukama umirao Gordan Lederer, tvorac legendarnih Banijskih ratnih praskozorja, a puno manje ljudi zna i da mu je u Oluji, u zadnjim danima rata, poginuo stariji brat. I Medved dakle ima svoju osobnu priču, a i on je spreman 2020. učiniti gestu i odati poštovanje ubijenim srpskim civilima u Gruborima 25. kolovoza. Ti su starci, naime, ubijeni bez ikakvog razloga, bili su nevini, a što je najgore, ubili su ih kriminalci i pljačkaši premda su odabrali i izabrali ostati živjeti u hrvatskoj državi, a ne skočiti na traktor i pobjeći u Srbiju.
Kao što će u Hrvatskoj uvijek postojati određeni postotak Hrvata koji nikad neće moći prihvatiti hrvatsku državu, kao što je to lucidno još 1990-ih ustvrdio Tuđman, tako će uvijek postojati i određeni postotak Hrvata koji će uvijek smatrati da svim Srbima treba vječno nametati osjećaj krivnje i odgovornosti za ratna stradanja Hrvata. Tako su se na priču o srpskoj djevojčici iz kolone odmah pojavile priče o Hrvaticama iz kolona, pa se išlo pričom na priču. To jest istina jer je na početku rata pola milijuna Hrvata bilo protjerano sa svojih ognjišta, i to na traktorskim prikolicama, mnogo je tu bilo ubijenih i mnoge su hrvatske obitelji stoga pune ratnih frustracija. To da i Hrvati imaju svoja “traktorska” iskustva, priznala je i Šimpraga u Saboru. I kako dakle shvatiti dolazak Miloševića u Knin, kojemu su nakon Oluje Hrvati ubili baku, i dolazak Medveda u Grubore, kojemu su Srbi u Oluji ubili brata? Kao smišljenu provokaciju? Ili kao ljudsku gestu? Vrijeme je da povjerujemo u ovo drugo.
Na ovogodišnjoj obljetnici u Kninu Ante Gotovina održat će dva govora. Onaj prvi pred vojnim zapovjednicima bit će vojnog karaktera, a drugi, sutradan na gradskom trgu, bit će obraćanje javnosti, a prema očekivanjima, po jačini poruke u rangu onoga znamenitog govora iz studenoga 2012. I nije slučajno što će ove godine govoriti i Gotovina. Godišnjica je 25., a baš je krenulo i otopljivanje zamrznutih srpsko-hrvatskih odnosa u Hrvatskoj.
Ne treba sumnjati da će njegov istup biti pomirljiv i ponovno okrenut budućnosti. Krajem 2012. njegov je pomirljivi govor zaprepastio mnoge, osobito Hrvate, jer su očekivali trijumfalizam i pobjednički zanos, a možda i osvetoljubivost. Gotovina je, naime, u progonstvu i zatvoru bio proveo punih 12 godina života, što jest velika osobna žrtva, no od povratka pa sve do danas nikad, ničim i ni u jednoj izjavi nije se pozivao na tu žrtvu. Niti je trošio gorčinu i tražio krivnju kod protivnika, kako pobunjenih Srba s kojima je ratovao tako i kod onih Hrvata koji su mu otežavali i radili na tomu da on bude žrtveno janje.
Time je najbolje pokazao da se borio za Hrvatsku, a ne za politiku, političare, elitu, ni za političke stranke. Tu noć kad se vratio, što je manje poznato, jednome mediju iz Srbije, na pitanje imaju li se Srbi pravo vratiti, odgovorio je: “Tko može zabraniti ljudima da se vrate u svoju kuću!” Gotovina je dakle već 2012. sa sobom raščistio kakvu bi budućnost trebalo graditi u Hrvatskoj, budućnost za sve. Zašto će dakle Gotovina govoriti u Kninu 2020.? Po svemu sudeći, zato da napravimo civilizacijski korak naprijed, a ne unazad.
Ti tzv. "civilizacijski koraci" su obično ponižavanje Hrvatskog naroda i relativiziranje vrijednosti domovinskoga rata koje provode neo-orjunaške političke strukture s jasnim ciljem obnove neslavnog "bratstva i jedinstva" kako bi se otvorio put prema stvaranju novih jugoslavija