Valja priznati da ni biskupima nije lako pred ove izbore. Jer, s jedne strane, treba održati dobre odnose s vlašću, a s druge odgovoriti na izazove vremena i zauzeti se za promjene koje se nude. A Hrvatskoj su nužne promjene i to svatko vidi. Ne ide više ovako.
Političke elite tako su se ušančile da misle vladati vječno. Za vlastite interese, dakako. Zemlja se doslovce rastače. Prvo primitivnom privatizacijom i tajkunizacijom, a onda suptilnom rasprodajom nacionalnog blaga od banaka do još suptilnijeg i nevidljivog preuzimanja strateških tvrtki.
Egzodus je, zbog beznađa, biblijskih razmjera i biskupi ga prepoznaju, ali nemoćno stoje pred njim, kao i cijela nacija, hraneći se frazama političkih elita kako će se iseljenički val vratiti, kao što je to bilo i u Poljskoj i drugim zemljama po ulasku u EU, ali to su obične laži i to se nikada neće dogoditi. Odnosno, hoće, ali tek nakon što dođe do promjena.
Ključno je pitanje za biskupe pred ove, a i sve buduće izbore, jesu li oni promjene u političkom sustavu ili ne? Oni su, kao što i inače čine pred bilo koje izbore, uputili poruku vjernicima kome dati glas.
Dakako, to nikad ne poručuju izrijekom, niti aludiraju na kandidate ili stranke, no ipak se iz njihovih riječi može iščitati za kome crkveni vrh daje prednost, tj. više kome je ne daje.
Tako biskupi, preko Komisije Iustitia et Pax, pred predsjedničke izbore poručuju da kao „vjernici i građani podupiremo programe onih predsjedničkih kandidata koji promiču kulturu života, zauzimaju se za dostojanstvo žene i majke, djece i starijih osoba, štite obitelj utemeljenu na braku kao zajednici muškarca i žene, dosljedno poštuju vjersku slobodu, pravo na slobodan izbor vjerskog odgoja i na priziv savjesti u uvjetima što ih propisuje pozitivni zakon koji otvoreno niječe moralnu normu i suprotstavlja se zahtjevima moralnoga zakona koji štiti ljudski život od začeća do prirodne smrti“.
Budući da znamo kako je izglasana Istanbulska konvencija, protiv koje je Crkva bila, onda je očigledno da dosadašnja vlast i njezini kandidati nemaju njihovu potporu. No, u stvarnosti je posve drukčije.
Biskupi ne skrivaju da toj vlasti daju prednost i u ovim izborima, ne čineći samo tako svoje stavove kontradiktornima, nego zbunjujući i vjernike i kler, koji od njih očekuju jasan i odlučan stav. S druge strane, crkveni vrh šalje poruke druge vrste.
Prva je bila ušutkivanje neustrašivog p. Ike Mandurića, koji je s pravom kritizirao aktualnu predsjednicu oko prakticiranja joge. Zatim je uslijedilo odricanje od gorljivog vjeroučitelja Marina Miletića zbog sudjelovanja u prosvjedu, što se nimalo ne kosi s crkvenim socijalnim naukom.
Mislite da će se netko nakon njihovih sudbina odlučiti javno progovoriti u ime Crkve? Neće! Jer, eno p. Ike ostao je bez javnog glasa, zakucan u slavonskoj ravnici, a Miletiću je vjeroučiteljski posao visio o niti…A sve jer su javno i na svoj energičan način odlučili progovoriti o onome što vide u aktualnoj vlasti, bez obzira na to što njihovo mišljenje dijele i mnogi biskupi i svećenici, ali ga ne izgovaraju, ne želeći se nikome zamjeriti.
Ta politika nezamjeranja grijeh je propusta. Njega se ne može prikriti uopćenim izjavama uoči izbora o davanju glasa onim kandidatima koji zastupaju kršćanske vrijednosti. Dakako, nikako se ne bi smjelo uhvatiti u zamku i gurati izravno konkretne kandidate, ali se ne bi smjelo niti zatvarati oči pred onim što se kosi s crkvenim učenjem.
Istanbulska konvencija, primjerice, sigurno ulazi u to. A način njezina usvajanja samo je primjer kako političke elite donose svoje odluke i kojim smjerom kane ići.
Biskupi stoga, ljutio se netko ili ne, slikovito govoreći daju desni žmigavac, a skreću ulijevo. Osim što je to u prometu opasno i kažnjivo, zbunjujuće je za sve one koji ih slijede. A koji čekaju promjene. Kako bi se iselili iz Hrvatske ili vratili u nju.
Crkvu zanima samo novac . I vole samo onog koji im ga daje.