Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Analize i intervjui

Zapad je od politike napravio biznis, a od biznisa politiku, je li time krenuo i putem propasti?

Koji je zapadni odgovor na globalizaciju? Trumpove carine! U svijetu koji se otvara Zapad se brani zatvaranjem granica! Zemlja koja je cijelo stoljeće bila zaštitnica ljudskih prava i sloboda u svijetu paktira s konzervativnim diktaturama...
07. studenoga 2019. u 19:33 2 komentara 466 prikaza
Donald Trump i Boris Johnson
Foto: Reuters/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/3

Zapadu su mnogi zvani i nezvani autoriteti proricali propast zbog ratova koje je vodio, iz refleksnoga straha da se i bogatstvo jednom mora početi raspadati, zbog mogućih povijesnih analogija s drugim propalim društvima, ali i zbog običnoga vjerovanja u zakone velikih brojeva. Ne može se vječno pobjeđivati. Svemu usprkos, Zapad je proživio – i preživio – dva velika rata, u njima su njegove države ratovale međusobno za preraspodjelu teritorija, i ostao živ (i čitav). Izdržao je i mnoge revolucije i diktature. A još se na Zapadu živi bolje nego igdje na svijetu.

Lindsay Hoyle OBEĆAO PROMJENE Britanski parlament izabrao laburista Hoylea za svog predsjednika

Stvari se ipak mijenjaju i ne idu u prilog razvijenome Zapadu: u svijetu ne postoji više jedan centar ni dominantna zona, u kojoj je, osim bolesti, stoljećima sve počinjalo. Škotski povjesničar Niall Ferguson postavlja ponovno ozbiljnu dijagnozu: „Pad Zapada je realan i neizbježan!“ Našlo bi se u njegovu opisu bolesti dosta odgovora na pitanja o tome zašto je Zapad postao sterilan, zašto je liberalno vrijeme ostavilo teške posljedice, zašto nema novoga projekta, ni novih vođa. Ali sve te prijetnje o propasti Zapada podsjećaju na borbe u hrvatskome nogometu: „Dinamo“ može izgubiti koju utakmicu, ali osvaja prvenstva.

Problem Zapada najviše je u tome što postaje sam sebi protivnik: nije više solidaran, napušta svoje povijesne vrijednosti što ga je izdvajalo u posebnu civilizaciju. Sposobnosti proizvodnje, tehnologija, financijska moć, sve je to na strani najrazvijenijeg dijela svijeta. Ali kao da se događa proročanstvo koje je postavio veliki (a mudri) pesimist Cioran kad je govorio: „Zapad ne vjeruje u svoje vrijednosti i u svoju misiju“. Zato je zapadni sistem ugrožen iznutra; izvana ga nitko (još) ne može srušiti. Koji je zapadni odgovor na globalizaciju? Trumpove carine! U svijetu koji se otvara Zapad se brani zatvaranjem granica! Zemlja koja je cijelo jedno stoljeće bila zaštitnica ljudskih prava i sloboda u svijetu, paktira s konzervativnim diktaturama koje na komadiće režu svoje protivnike ili spašavaju komunističke diktatore da spase diktaturu, a njihovi državnici očekuju Nobelovu nagradu za takav doprinos miru. Sve kontradikcije unutar jednog razmaženog dijela svijeta izbijaju na površinu i opravdavaju metaforu jednog uspješnog sportskog trenera da ga svijet podsjeća na – cirkus. Ima u njemu žongliranja i akrobacija, ali i klaunova i zvijeri koje su se pripitomile na cirkus.

Ludovic Orban KRAJ POLITIČKE KRIZE Rumunjska dobila svojeg Orbana, nova Vlada dobila povjerenje zastupnika

U takvom ambijentu Zapad prolazi iskušenja koja ga stvarno mogu (s)rušiti ili mu, u boljem slučaju, mijenjati prirodu. Sve je teže govoriti o tome tko će ostati živ, a tko će biti mrtav kad jednom završi britanska trakavica s Brexitom: svi će akteri u svakom slučaju biti na gubitku; jedni više a drugi manje, ovisno tome kako će se Otočani dalje ženiti i rastavljati s iskustvom jednog promašenog braka koji ne znaju dostojanstveno raskinuti.

Sve opasnosti Brexita

Jedno se ipak može reći, prije političkog pravorijeka: kako god završilo, jednostavno ili jednostrano, uređeno ili nesređeno, Velika Britanija ugrozit će, ili bitnije oslabiti, svoju europsku dimenziju; s Europom je u svijetu značila više nego što će značiti bez nje. Europska unija također će izgubiti dio europskoga potencijala, za veličinu i težinu Velike Britanije, sigurno i nešto više, s obzirom na njen strateški položaj za Zapad i na Zapadu. Ni zapadno savezništvo ne može proći bez ogrebotina; da Donald Trump nije napustio američku „politiku profesora“, sigurno bi se Amerika drukčije postavila, vjerojatno aktivnije, da bude dio rješenja, a možda i neutralnije, da ne dolijeva ulje na vatru. Ne bi izazivala kao što to iritantno čine iz Bijele kuće. Američki je predsjednik svom težinom stao na britansku stranu, a da nikoga nije iznenadio, budući da se zna koliko su narušeni odnosi između Staroga kontinenta i Trumpove Amerike. Složena otočka država ima mjesto američke baze u Europi koja je i u idiličnim vremenima savezničkih odnosa na Atlantiku uživala privilegiju da jednom nogom bude na kontinentu, a drugom na otoku, da jednim okom gleda na Ameriku, a drugim na Europu. Brexit će se, što god dalje bilo, odraziti i na buduće odnose snaga na Zapadu, kad se tako mora govoriti o stanju među zapadnim saveznicima.

Iran 40. obljetnicu opsade veleposlanstva SAD-a Tisuće Iranaca okupilo se i vikalo: Smrt Americi!

Poslije svih produžetaka još vlada neodlučnost, i to na obje strane. Nitko nije hrabar proglasiti kraj jer ne zna čiji će to biti – krah. Ako se netko i okoristi britanskim izlaskom iz Unije, korist može ići samo onima koji u tome ne sudjeluju. Šteta je već napravljena srcedrapateljnim razvlačenjem tipično britanske tragikomedije, ali i prateće europske sapunice: više je to obostrana, neusklađena antipropaganda za samu ideju Europe, nego što bi bila pohvala demokraciji kojoj je referendum, u načelu, najviša razina izražavanja. Englezi nemaju snage izaći iz europskoga društva u koje ih nitko nije (na)tjerao, a u Bruxellesu nemaju interesa da ih izbace i da tako prekinu mučenje, i zajedničko i pojedinačno. Sve između toga je čisti politički, zapravo politikantski vodvilj, loša zabava za publiku i nerazumljivo, zapravo nerazumno, kalkuliranje hoće li netko sa strane spasiti i Britaniju i Europu od njihove nemoći. Da su Englezi izašli kad su mogli, a nisu htjeli, već bi se vidjelo tko je pogriješio; sad kad hoće, a ne mogu, razvija se čudna igra skrivača u kojoj Europa štiti Borisa Johnsona od njega samoga, a Boris Johnson ne štiti nikoga, ni Europu ni sebe, a najmanje svoju državu. S vremenom, Brexit postaje nešto drugo, možda i nešto treće, u odnosu na ono što se s njim planiralo: nije više test o europskoj pripadnosti Engleza, nije ni uteg na leđima Velike Britanije i Europe; to je već nešto opasnije, omča koja bi se nekome mogla stegnuti oko vrata.

Svi žive u lažnom uvjerenju da se nešto novo rađa, umjesto da vide istinu da staro umire. Iz toga gubitničkog vrtloga nitko ne može izaći pobjednički ni slavno. Ni Ujedinjeno Kraljevstvo, zato što se miče s kontinenta koji mu je u svakom pogledu bliži od Amerike, ne želi li ostati usamljeno u svijetu sve nemilosrdnije konkurencije. Može Donald Trump pružati ruku zaštitnicu i obećavati brda i doline; Englezima on samo nudi rame za plakanje, a ne rješenje njihove drame. Puno više i ne može dati budući da je Amerikanac zaokupljen računanjem kako će Ameriku „opet učiniti velikom“, a ni domaće mu prilike nisu sasvim sklone: vjerojatno će američki predsjednik preživjeti operaciju rušenja, možda i zato što ga protivnici pokušavaju ubiti na krivi način. A što ga ne ubije, moglo bi i njega ojačati da s kartom gospodarskog uspjeha poništi sve svoje propuste i da ostane u Bijeloj kući dulje nego što bi htjeli njegovi protivnici. Gledajući prema Trumpu, Englezi ne bi smjeli zaboravljati da je i Titanic krenuo prema Americi pa potonuo usred širokog oceana; u La Mancheu ne bi doživio havariju, u uskom kanalu ne postoje sante leda. A Boris Johnson bi Donalda Trumpa mogao doživljavati kao zavodljivu sirenu, dođe li poslije izbora u novu priliku da drži kormilo. Njemu je Europa ionako puna vještica i babaroga.

Ilustracija DAVOR IVANKOVIĆ Tko će SAD-u reći da za nas nije 'ravnoteža' kada smo vojno slabiji od Srbije?

Igrajući s crnim figurama, pobjedu ne može reklamirati ni Europska unija zato što gubi jednu od svojih najvećih i najvažnijih članica. Njoj je važno da joj ne padne zastavica, a najvažnije da ni drugima ne pokazuje izlazna vrata, da se i oni ne bi s njima (po)služili. Kad bi britanski primjer postao zarazan, bio bi to kraj ujedinjene Europe i početak nove dramatične podjele na Zapadu. Nitko ih još nije koristio; red se dosad stvarao samo na ulazu. Da Emmanuel Macron nije u Bruxellesu rješavao svoju domaću zadaću, već bi nekoliko kandidata čekalo da popuni prazninu izlaskom Ujedinjenog Kraljevstva. No ni Sjeverna Makedonija ni Albanija, a ni Srbija, koja već čuči u predvorju, ne mogu nadomjestiti gubitak koji na političkom, demokratskom i gospodarskom planu nastaje odlaskom Velike Britanije. Ima čak i nešto psihološki posebno važno u njenome slučaju: ni Njemačka ni Francuska nisu velike u nazivu države (Francuzi imaju Veliku biblioteku, vlak vrlo velike brzine…); veliko je samo Ujedinjeno Kraljevstvo! Kad ono diže sidro, onda je Europa opravdano zabrinuta, više nego što se to da izmjeriti iz blagih reakcija u njenom bruxelleskom sjedištu. Ne smije se priznati poraz dok traje igra.

Europske države nisu u stanju uvjeriti Engleze da se dalje ne igraju krute demokracije jer Brexit neće u konačnici biti dobra stvar ni za njih ni za ostatak Europe, ali može biti poklon za Putina i za islamiste, ali i vjetar u leđa za populiste svih boja i za različite protivnike otvorenoga tržišta. Nevolja je što su se Englezi zakopali u rovove i problem Europe rješavaju u međusobnom sukobu, a ne u temeljitoj raspravi s Europom. Riječ je o britansko-britanskom ratu; Europa je kolateralna žrtva. Siroti Boris Johnson ponaša se kao da je oko indijanske vatre: drži baklju koja ni njemu ne može osvijetliti put. Kamo je nestala karizma kojom se razbacivao dok je vodio London? I Margaret Thatcher je bila samouvjerena, ali ona je imala autoritet da su je poštovali i protivnici; imala je program na kome je vladala, da je saveznici nisu ostavljali na cjedilu; imala je i rezultate da je nitko nije mogao ugroziti ni kad je puštala rudare da umiru od gladi, braneći štrajkom svoje rudnike. Nije Čelična Lady bila lak partner ni Mitterrandu i Kohlu, dva put bi ona okrenula svaku funtu prije nego što bi potpisala da je transferira na račun Europe. No ona se nije (iz)gubila između vjernosti Americi i pripadnosti Europi.

Donald Trump 'NACIONALNI INTERES' Trump srezao broj izbjeglica koji smiju ući u SAD

Britancima se dogodio peh da velike odluke oko svoje europske budućnosti moraju donositi s malim političarima, a da su ih iz Bijele kuće ohrabrivali na krivi korak. Za Trumpovu Ameriku sve je dobro što slabi Europu. Britanski su se političari sami podmetnuli da obave tešku misiju odvajanja od Europe iako nisu morali preuzimati rizik pred Poviješću. Imali su i gđa Thatcher i Tony Blair poslije nje iste argumente protiv Europe s kojima je David Cameron stavio državu na klackalicu referenduma, a možda i na kocku samo Ujedinjeno Kraljevstvo, uzme li se u obzir da Škoti, Irci i Velšani drukčije doživljavaju Europu od Engleza; nisu raspisivali referendum jer su prosuđivali kao državnici koji misle na budućnost zemlje, a ne kao stranački političari koji misle na prve izbore. Kad bi se politika vodila samo s računalom u ruci, vjerojatno bi i Hrvatska mogla naći neke varljive dokaze da bi joj izvan Europe moglo biti bolje nego u Europi. I Englezi su povjerovali da više daju Europi nego što dobivaju od nje zato što nisu računali što za njihovo gospodarstvo znači veliko europsko tržište. Probleme Europe svaka država doživljava na svoj način, zato što postoje realni problemi podjele nadležnosti i suvereniteta, nerazumljivih institucija i otuđenih vlasti, anonimnih rukovoditelja i nečitkih projekata. Ako bi Ujedinjeno Kraljevstvo, napustivši Europsku uniju, dokazalo da mu je bolje izvan Unije, Europa bi tada doživjela najteži udarac.

Prebacivanje težišta moći

Zapadni poredak čitavo se stoljeće temeljio na tome da je Amerika, kad god zatreba, pri ruci europskim saveznicima, da je prva među jednakima, da uživa priznati status prve sile u svijetu. S Trumpom na čelu SAD radi na tome da bude prvi u svemu, po mogućnostima među nejednakima saveznicima, s kojima i nije u velikom savezništvu. Politika „svatko za sebe“ ne može proći bez žrtava. Pojam Zapada ionako više nije što je bio: s Trumpom ili bez njega, sve manje označava skupinu država koje su posljednjih stoljeća u svemu dominirale svijetom. Naš se planet, istina, dijeli i dalje na razvijeni i bogati Sjever te siromašni i zaostali Jug. Kako se u globalizacijskom procesu težište moći prebacuje na Istok, zapadni svijet gubi postupno monopolske pozicije. Još će se u ovoj generaciji, kako dokazuju futuristi, bogatije živjeti na Zapadu, i s te strane privlačnosti Zapad nije ugrožen. No tehnologija je sve dostupnija i zemljama koje su živjele u zabiti, povijesnoj ili ideološkoj, što vodi tome da bi za 30-ak godina i Kina, i Rusija, i Indija, vjerojatno i Brazil, mogle biti među pet najjačih gospodarstava u svijetu. Treba li podsjećati da je u 19. stoljeću primat držala Europa, da je u 20. stoljeću dominirala Amerika, a da bi za koju godinu Kina trebala izbiti na čelo, kao vodeća gospodarska sila 21. stoljeća. Samo bi SAD u toj konstrukciji ostao pri vrhu, ni jedna europska država ne bi bila u elitnom klubu desetorice, osim da se ujedine, da pod egidom Europe mogu konkurirati novim gospodarskim silama. Velike planetarne promjene dovele su do toga da Kina postaje bankar svijeta, da na Zapad ne ide putevima svile nego kanalima novca, da znanstvena istraživanja nisu više monopol Amerike, da medicina produžuje život i na drugim kontinentima, da obrazovanje i kultura vuku i zaostala društva s periferije. Čak ni u sportu Amerika i Europa nisu više sigurne da se kugla zemaljska okreće oko njihove osi.

Boris Johnson 'strašno je frustriran' Johnson obećava Brexit do siječnja, a laburisti rješenje u roku od šest mjeseci

Težište se, globalno, seli prema Istoku, a sasvim je izgledno da će se seliti i prema Jugu, i da bi u sagledivoj budućnosti i neka afrička zemlja, možda Nigerija ili Južnoafrička Republika, mogla dodatno pretumbati svjetski poredak. Opet bi bilo pogrešno, ili presmiono, govoriti da se Zapad raspada. Ali, poslije svih čudovišta koje je u prošlom stoljeću sam proizvodio i sam pobjeđivao, Zapad prolazi kroz ozbiljne kušnje, proživljava fazu ozbiljne dezintegracije. Više ga ne ujedinjuju interesi, jer glavni akteri počinju brinuti svoje brige, a ni vanjske opasnosti nemaju više nekadašnju mobilizacijsku sposobnost. Zapad je bacio koplje u trnje, njegov najjači čovjek i najmoćniji državnik na svijetu cijele narode (Kurde) prepušta svojim krvnicima, izvlači na javnu scenu diktatore i spašava diktature. Od politike je napravio biznis, a od biznisa politiku. Moćna i bogata Amerika postaje poduzeće koje se ravna prema profitu i rentabilnosti, a prestaje biti država u koju su ljubomorno gledali svi koji su bili zaljubljeni u slobodu.

Je li se Zapad opustio nakon povijesnog preokreta koji se, s prve distance, može prikazati kao poraz komunizma barem koliko i pobjeda kapitalizma? Ili se umorio, iscrpio svoje kreativne potencijale i pomirio se, prije vremena, da završavaju stoljeća njegove dominacije? Ne vidi se da Zapad ima ikakvih drugih ideala, izuzev novca, koji bi ga motivirali i vukli naprijed, da može parirati ambicijama Rusije, energiji Kine i dinamizmu Indije.

MSC Cruises
PROMO
MSC Grandiosa je osvijetlila rijeku Labu na svečanosti krštenja
  • Avatar BigBadWolf
    BigBadWolf:

    Normalno da će propasti jer im je radna snaga (pa čak i um) usko usmjerena a dolazi robotizacja. Vlasnici robo-industrije će imati nagli uspon profita a nakon jednog vremena taj proizveden rad/plod nitko neće moći kupiti/platiti jer nemaju čime. Pošto ... prikaži još! natalitet relativno naglo opada neće biti vremena za promjene u korist čovječanstva jer stara populacija koja je većina nije u stanju više ništa poduzeti. Postaje naglo opadanje populacije i vraćanje u nekakvo kvazi početak dvadesetog stoljeća.

  • Dolinski:

    zapad prije svega propada jer njegovi autohtoni narodi rađaju pre malo beba